Dnevnik je Nove TV jedna od najpopularnijih televizijskih emisija u našoj zemlji. To je prošloga mjeseca potvrdila i Večernjakova ruža koja je središnjoj informativnoj emisiji Nove TV dodijelila titulu TV emisije godine. Ničega od navedenog ne bi bilo bez ljudi koji Dnevnik stvaraju, a među njima su i zaštitna lica – voditelji Romina Knežić i Petar Pereža.
Oni su s nama, tim povodom, odlučili podijeliti svoje dojmove o novinarstvu, voditeljskom poslu, životu, hobijima, motivaciji, ali i odgovoriti nam na pitanje – čitaju li si, nakon petnaest godina zajedničkog rada ispred kamera, misli?

Prije svega – čestitke na nedavno osvojenoj Večernjakovoj ruži. Što vam, općenito, predstavljaju nagrade i koja je tajna uspjeha Dnevnika Nove TV?

PETAR: Nagrade uvijek dobro dođu, ali one u mom životu nikada nisu cilj, već nešto što se dogodi onako usput, kao rezultat potpune predanosti i uživljenosti u posao kojim se bavim. Ove godine posebno nas je razveselila Ruža jer joj se zaista nismo nadali. Ruža je jedna, a naših je Dnevnika 365 u godini.
ROMINA: Ljudi i samo ljudi zaslužni su za odličan uspjeh Dnevnika Nove TV. Izrazito vrijedni novinari i reporteri koji imaju osjećaj za čovjeka, a ujedno su zdravo ambiciozni pojedinci. Večernjakova ruža kruna je prepoznatog rada i povjerenja naših gledatelja.

Tajni jezik

Kako je raditi u paru tolike godine? Čitate li već jedno drugome misli?

PETAR: Mnogo opuštenije nego solo jer uvijek imaš nekog pored sebe s kim možeš komentirati neku vijesti, konzultirati se u posljednji trenutak i osloniti se u slučaju da stvari krenu nizbrdo tijekom emitiranja. Neki to nazivaju čitanjem misli, a ja mislim da se jednostavno predobro poznajemo u tom ambijentu i znamo u svakom trenutku o čemu ovaj drugi razmišlja i kako će reagirati.
ROMINA: Itekako. Znamo si već mote. Kako je na koga djelovao mladi ili puni Mjesec (ha-ha), kakav smo dan imali. Rendgenski se to već nekako vidi. Gotovo svaku večer plovimo u istoj barci, bude svakojakih trenutaka, ali veslamo mi tako već punih petnaest godina. I dobro je, uskačemo jedan drugome u pomoć, razvili smo neki naš tajni jezik kojim komuniciramo kada su izvanredne situacije, a glave su nam u krupnom planu. Mi smo mini tim u timu. Vršnjaci, oboje vedra duha, volimo se šaliti i nastojimo uvijek biti optimistični.

Romina Knežić / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Vjerujem kako ste vedra duha, ali na ekranu ste, razumije se, ozbiljni i profesionalni. Kakvi ste u privatno vrijeme? Petre, kakva je Romina, Romina, kakav je Petar?

PETAR: Profesionalan jesam, ali ozbiljan nisam, ha-ha! Uvijek sam spreman na šalu i to moja kolegica Romina jako dobro zna. A znam i ja kada je treba malo nasmijati da nam gorak okus stresa ne preuzme duh. Romina je divna što me uopće trpi takvog, a još je bolja kad se nasmije na moje, ponekad neuspjele, pošalice. Lijepo je što od nje mogu čuti iskren savjet ili mišljenje koje možda i nisam očekivao. Spremna je diskutirati i o privatnim problemima ili radostima. Lijepo je što brine o kolegama i ima strašnu empatiju prema ljudima općenito. Sjajna je majka svoje Zoye, a uz sve to odlično radi svoj posao!
ROMINA: Petar je veseljak, uvijek dobro raspoložen, zna raditi u timu i za tim. Što reći za čovjeka s kojim radim petnaest godina za istim stolom, već sve najbolje. Prolazimo zajedno i kroz lijepe i manje lijepe trenutke u kojima oboje rastemo prije svega kao ljudi. Stalo nam je njegovati takav kvalitetan odnos.

I nedjelje, i blagdani

Često se dogodi da radite baš kada svi drugi odmaraju. Je li raspored naporan i što vam je u opisu posla, pored vođenja omiljenog Dnevnika u Hrvata?

PETAR: Naravno da za ovaj posao nije potrebno samo znati čitati. Mi radimo i kad ne radimo, pratimo sve što se događa jer je dio našeg posla biti informiran o svemu. Svaki dan cijela ekipa Dnevnika Nove TV, pa tako i mi voditelji, intenzivno raspravlja o svim prilozima koje reporteri pripremaju. Obavezno se čujem i s kolegama koji se javljaju uživo, a pripremamo se i za intervjuiranje gostiju. Nakon odrađenog Dnevnika slijede još i večernje vijesti. Radni dan tako završava – sutra!
ROMINA: I nedjelje i blagdani – nema pravila. Tu smo s gledateljima u bilo koje vrijeme i u bilo koje dane. Vijesti moraju ići svaki dan, a kada je radni, čini se da mu nema kraja. Vijesti u 14 sati, Vijesti u 17, zatim središnja informativna emisija Dnevnik Nove tv i Večernje vijesti. Ima se tu što raditi cijeli dan.

Petar Pereža / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Petre, vi ste u ranoj dobi uronili u novinarstvo. Što vas je tome privuklo? Vjerujem kako imate bezbroj doživljenih dogodovština iz tog vremena.

PETAR: U vrijeme mojih novinarskih početaka devedesetih godina mediji su bili prozor u svijet, ali i prozor u susjedstvo. Bio sam veliki obožavatelj radija kakav je nekad bio. On nam je bio najbrži medij, izvor informiranja i zabave, glazbe, buditelj emocija. S obzirom na to da sam bio jako znatiželjan, želio sam to demistificirati i uroniti s druge strane »čarobne kutije«. To mi je i uspjelo na velikoj audiciji za suradnike koju je raspisala Radio Dalmacija. Otkrivanje tajni novinarskog zanata uz drage mentore i iskusnije kolege i kolegice prepuno je zanimljivih priča i anegdota koje ne bi stale u cijelu jednu knjigu. Prva javljanja uživo, s lica mjesta, bila su uz pomoć ogromnih mobitela koje smo nosili u posebnim torbama. Baterija je mogla izdržati samo tri sata i nakon toga smo se morali vratiti u redakciju po novi mobitel, s punom baterijom.

Danas, kada se osvrćete na svoje ranije novinarske radove, kako na njih gledate? Je li vas isključivo posao ponukao na preseljenje s Juga u metropolu?

PETAR: Ima stvari koje bih najradije zaboravio, iako su mi bile dragocjeno iskustvo, dok ima i onih na koje sam i dan danas ponosan i čudim se tom »mladom Petru« koji je u tim godinama znao jako dobro reagirati. Na moje preseljenje utjecao je isključivo posao i želja za prilikom koju nisam želio propustiti, a to je rad na televiziji koja je bila još jedna čarobna kutija kuju sam želio rastaviti na proste faktore. I dan danas sam ponosan na tu odluku.

Majka novinarstva

Voditeljski se posao u mnogočemu razlikuje od terenskog novinarstva. Oboje ste radili i to, nedostaje li vam?

PETAR: Citirao bih poznati stih Parnog valjka: »Moraš prvo puzati da bi znao hodati«! Terenski je posao »majka novinarstva« i bez terenskog rada nema kvalitetnog novinara. Sve ostalo je nadogradnja i mislim kako smo se dokazali prvenstveno na terenu. Inače, da nismo, ne bismo bili u poziciji dobiti priliku u studiju. Naši kolege na terenu rade krvav posao i jedino netko tko je isto to prošao može imati čast biti im partner u studiju i predstavljati publici njihov cjelodnevni trud i rad.
ROMINA: Terenski rad nije nimalo jednostavan, za priču od minutu i pol cijeli dan ste vani, u potrazi za zanimljivim sugovornicima, informacijama, atraktivnim prizorima. Dnevne vijesti mogu biti svugdje iste, ali na našim novinarima dodatni je izazov da ih pišu svojim, drugačijim, kreativnijim rukopisom. Vrijeme je u ovome poslu jedan od najvećih neprijatelja, stišće i pritišće i katkad stvara dodatnu nervozu. Tko voli novinarstvo, voli i teren i sve izvanredne situacije koji taj teren nosi sa sobom. U studiju ste, s druge strane, vezani isključivo za zatvoreni prostor i provodite više vremena uživo pred kamerama. Bez obzira koji posao čovjek radio, ako poštuje sebe, poštovat će i posao koji radi na način da će odgovorno, profesionalno i na razini zadatka odgovoriti na sve izazove.

Romina Knežić i Petar Pereža / Foto Davor Kovačević

Dostupni su i znanstveni članci i analize koje se bave vašim govorom. Kako ga čuvate? Vježbate li dikciju svakodnevno i kako se osjećate kada se u eteru dogodi lapsus linguae?

PETAR: Drago mi je da osim gledatelja, kojima smo, na neki način, simpatični, jasni, razumljivi i uvjerljivi s vremena na vrijeme i znanstvenici prate naš javni govor. Umijeće prenošenja informacije glasom, odnosno vokalom, svakako je i znanstvena kategorija pa svakako uvažavam i njihovo vrednovanje. Ono što sam vidio i pročitao u tim radovima jest da svi voditelji Nove TV visoko kotiraju i smatraju se izvrsnim vokalnim profesionalcima. Ipak, svi smo mi ljudi od krvi i mesa i naravno da se pored tolike količine pojavljivanja u eteru i stotina i stotina emisija potkrade i poneki laspus, ali i navala emocija, pogotovo u slučajevima kada ljudi pate. Volio bih da je više vijesti u kojima bih se mogao nasmijati, ali takva su vremena.
ROMINA: Svakoga dana družimo se s našom fonetičarkom profesoricom Gabrijelom Kišiček i s njom prolazimo sve informacije. Kao redakcija, svi smo posloženi poput vagona nekog vlaka. Svatko zna što mora raditi i zahtijeva se maksimalna odgovornost. O teškim trenucima neću, žao mi je samo što su morali imati takav kraj. Svjedočimo i sami naletima nemilosrdnog vremena i pretužnih sudbina. U programu uživo teče i onaj dio života i emocija koje kruti profesionalizam ne prihvaća, a to je suosjećanje.

Sveto trojstvo

Romina, koliko ste vremena proveli u Trstu i kako je bio koncipiran studij novinarstva?

ROMINA: Brzo je prošlo vrijeme boravka u Trstu. Pet godina prošlo je kao u snu. Studenti novinarstva morali su, prije diplomskog, odraditi godinu i pol dana staža u pisanom, televizijskom i radijskom novinarstvu. Ovo posljednje odradila sam na Radio Rijeci. Tadašnji glavni urednik, Vladimir Rončević, dao mi je priliku raditi na radiju. Ipak, vratila sam se svojoj prvoj ljubavi, televiziji. Ostalo je povijest.

Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Što donosi rad na radiju, a što na televiziji?

ROMINA: Televizija donosi sliku, a snaga slike govori tisuću riječi. Kralj radija je glas, radiofoničan glas, koji svojom bojom i punoćom drži slušatelja na raznim frekvencijama. Novinski tekst najzahtjevnije je umijeće koje čitatelju omogućava promišljanje u pauzama, vraćanje tekstu kada on sam, čitatelj, hoće. Ovo je sveto trojstvo zanata i ne da se izdvajati.

Usporedba novinarstva između Hrvatske i Italije? Što vas je ponukalo na povratak?

ROMINA: Razlike u izvedbi programa gotovo da i nema. U prezentaciji ima, ali to jednostavno ovisi o mentalitetu i temperamentu. Što se povratka tiče – tako je valjda moralo biti. Moj je izbor bio ostati.

Vjerujem kako vas građani doživljavaju kao poznanike. Zaustavljaju li vas u gradu? Kakav je to uopće osjećaj – saznanje da si svaku večer u gotovo svakom domu u Hrvatskoj? Vjerujem kako sa sobom nosi i mnogo odgovornosti?

PETAR: Odgovornost za izgovorenu riječ kod nas je veća nego kod političara. Nas gledatelji nagrađuju, ili kažnjavaju, svaki dan, a političare tek na izborima, a i to je upitno. Ljudi nam se javljaju s radošću jer nas doživljavaju kao nego svog, nekog kome je stalo do njih i tko je svaku večer s njima, za njihovim stolom, na njihovoj strani.
ROMINA: Gledatelji su ti koji nam poklanjaju povjerenje, a mi im ga uzvraćamo poštovanjem i odgovornošću. Njihova moć nevjerojatno je jaka. U stotinki sekunde pokreću lavinu i mijenjaju život pojedinca. Nevjerojatna je snaga gledateljstva. Ljudi su promotori prosperiteta a da i sami često tog potencijala nisu svjesni. Najbolje su mi situacije kada poznajemo nekoga od nekud, a ne možemo ga smjestiti. Pa se i pozdravimo, malo i porazgovaramo i kroz deset minuta se sjetimo gdje smo se sreli ili upoznali. Jedanput me, u stanici za tehnički pregled, pitao jedan čovjek: »Ma, gospođo, iz kojeg filma se mi znamo?« »Iz kojeg?« – pitam ja – »e, dragi moj gospodine, bit će da je film bio jako loš, čim se ne možete sjetiti naslova. I ne samo to, bit će i da je glumica bila loša, kada se ni nje ne možete sjetiti.« Nasmijali smo se do suza.

Neprocjenjivo vrijedno

Čime se zanimate kada niste jedan od naših najpopularnijih voditeljskih parova?

PETAR: Volim čitati knjige, a još više pogledati film. Kojeg god naslova da se sjetim, uvijek mi padne napamet još jedan, isto tako dobar. Rado sam odlazio u kazališta prije pandemije, a isto tako, doduše rjeđe, u teretanu. Danas, kada ne radim, najčešće sam ili u svom dnevnom boravku ili negdje u prirodi. Obožavam planine, šume i, naravno, more.
ROMINA: Slobodno vrijeme nešto je neprocjenjivo vrijedno. Provodim ga s obitelji, najčešće u prirodi. Volim otići u Istru, sjesti na bicikl i obilaziti najdraže maslinike i ribarske uvale. U posljednje vrijeme dosta šetam, puno mi znači izgubiti se u ovim svježim bojama i mirisima proljeća. Nastojim se fokusirati na ono što vidim putem i uživati u tim detaljima. Iščupam vrijeme i za knjigu. Prvo mjesto, meni najdražih knjiga, još uvijek drži »Žene koje trče s vukovima« Clarisse Pinkole Estes. Situacija s koronavirusom zaustavila je neke naše navike. Nedostaju mi koncerti i predstave, ali i onaj zvuk gromoglasnog pljeska publike.

Kako podnosite pandemiju i je li vam što stradalo u potresu?

PETAR: Pandemija nas je natjerala da razmislimo o pravim vrijednostima, prije svega o osjetljivosti života, a nakon toga i o mnogim stvarima koje smo doživljavali kao da se podrazumijevaju. Nadam se da će nam sve to biti vraćeno. Potres je na sličan način djelovao, a sve materijalno što je stradalo nekako će se već popraviti.
ROMINA: Nakon potresa čovjek shvati kako od goreg ima još gore. Pandemija čini veliku štetu i svi smo nestrpljivi u iščekivanju dana kada će se i to smiriti, kao i tlo, koje još uvijek, s vremena na vrijeme, podrhtava. Srećom, nisam imala nikakvih velikih šteta, ali mnogi su u tim sekundama izgubili sve za što su radili dobar dio svog života. I onda se pitamo što je sigurno? Ništa. Osim uvjerenja da imamo izbor živjeti život bez straha.

Jeste li optimistični po pitanju obnove?

PETAR: Optimizam je kategorija koja ima smisla nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. No, nakon više od godine dana bez pomaka s mrtve točke, sada sam samo realist.
ROMINA: Štete od potresa sanirat će se godinama. To je proces.
Samo je važno sačuvati mentalno zdravlje ljudi koji, nakon reparacije, jednostavno moraju pronaći snagu i krenuti ispočetka. A ljudi su vješti napraviti čuda. Zato i vjerujem u ljude.