Iza RTL-ovog Petra Panjkote stoje nebrojeni tereni, reporterska javljanja i obrađene teme. Nedavno smo iz dana u dan pratili njegova javljanja iz raznih američkih gradova prilikom praćenja američkih izbora.

Neumorni reporter u intervjuu za naš televizijski prilog govori o posebnostima američkog terena, ali i drugim zanimljivostima iz njegove novinarske karijere te odnosima koje s televizijom gaji kao televizijsko lice, ali i gledatelj.

Nedavno ste se vratili iz Sjedinjenih Američkih Država iz kojih ste nas iz dana u dan izvještavali o predsjedničkim izborima. Kako ste se proveli „preko bare“? Kako i koliko ste boravili na američkom terenu te kako biste sumirali taj poslovni put?

– Američki predsjednički izbori globalni su događaj godine za medije, tako smo im pristupili i na RTL-u. Isplanirali smo put dovoljno unaprijed, s idejom da budemo na svim ključnim mjestima, zato sam sa snimateljem Jankom Gredeljem u pet dana promijenio tri grada.

Dane uoči izbora proveli smo u Philadelphiji, najvećem gradu Pennsylvanije, najvažnije od takozvanih “swing država” u kojima se zapravo odlučivao pobjednik.

U finišu kampanje tamo su bili i oboje kandidata, izvještavali smo o njihovim završnim skupovima i porukama, a onda se za izborni dan preselili u New York.

Javljali smo se s biračkih mjesta u Queensu, razgovarali s Hrvatima koji tamo žive netom nakon što su glasali, a izbornu noć pratili smo na Manhattanu.

Ispalo je da je puno ranije nego što se očekivalo postalo jasno da rezultati iz svih swing država idu debelo u korist Donaldu Trumpu, pa smo otišli ispred Trump Towera, sjedišta njegove kampanje, gdje je skupina pristaša već slavila kao da je gotovo.

Uživo smo streamali za naš web, s odličnim kadrovima tog razuzdanog slavlja, s razvijenim zastavama i kartonskim Trumpom u prirodnoj veličini, a onda je policija i njih i nas zamolila da se maknemo.

Nije bilo ekipa s američkih televizija, baš smo ulovili pravi trenutak. Idući dan analizirali smo rezultate na Times Squareu, da bismo put, naravno, završili u Washingtonu, s podvlačenjem crte ispred Bijele kuće i Kongresa.

Da sumiram, bilo je intenzivno, uzbudljivo i naporno, sve u skladu s očekivanjima.

Kako je Amerika živjela u danima izbora i kojim su osjećajima odisale ulice?

– Da je Amerika polarizirana vidi se iz aviona. Iako je tako već godinama, oko ovih izbora bilo je nikad izraženije. U kampanji su obje strane prikazivale potencijalnu pobjedu protukandidata kao put u propast demokracije i države.

Iako na ulicama možda nije bilo onoga šoka kao 2016. kad je Trump prvi put izabran, mnogi koji su sada glasali za Kamalu Harris boje se onoga što bi mogle donijeti iduće četiri godine.

S druge strane, većina Amerikanaca izabrala je predsjednika koji najavljuje zlatno doba, mnogi u to vjeruju, među njima i većina Hrvata s kojima smo razgovarali u New Yorku, skoro svi su glasali za njega.

Ne znam kako će se, ako ikako, te podjele u američkom društvu u bliskoj budućnosti ublažiti. Možda nas Trump sve iznenadi, pruži ruku suradnje drugoj strani, okruži se iskusnim i stručnim ljudima…

Zasad stvari u tom smislu baš i ne idu u dobrom smjeru.

Što vas je privuklo novinarstvu kao profesijom kojom ćete se baviti? Jeste li oduvijek željeli biti novinar i kako ste pošli tim smjerom?

– Nakon srednje sam upisao pravo, ali jako brzo shvatio da se time ne želim baviti. Imao sam valjda preširoko polje interesa, pa mi se novinarstvo učinilo najboljim izborom.

Sigurno je pomoglo što sam još kao klinac slušao Stojedinicu i čitao Feral Tribune. Rano sam naučio što je i koliko znači dobro novinarstvo.

Kako su izgledali vaši novinarski počeci i kako ste se u to vrijeme snalazili? Koje ste teme obrađivali?

– Dosta sam ponosan na te početke. Bilo je to u kultnom pop magazinu Nomad početkom 2000-ih. Sa skromnim doprinosom u par zadnjih brojeva, dobio sam priliku pisati o filmu, muzici i knjigama, stvarima koje su me tada okupirale, ujedno i osjetiti atmosferu redakcije, okružen sjajnim ljudima s drukčijim, svježim pogledom na medije.

Novinarski sam stasao na Radiju 101, prošao sve stepenice, od gradskih vijesti do mjesta urednika Aktualca. Jako mi je drago da imam to iskustvo i tiska i radija, prije prvog televizijskog priloga.

Koja vam je najdraža, a koja najteža pojedinost tijekom obavljanja novinarskih zadataka?

– Nema do dobrog terena. Američki izbori su savršen primjer, poseban je osjećaj kad si na mjestu u koje su uprte oči cijelog svijeta, kad izvještavaš o događaju čiji bi ishod mogao na ovaj ili onaj način utjecati na svakog od nas.

Najgore je kad se u takvim situacijama dogode tehnički problemi, kad se ima što za reći i pokazati gledateljima, a nema signala.

Slijedom toga, imate li svoju najdražu ili najzanimljiviju priču/reportažu/javljanje uživo posebice pamtite i zašto?

– Teško mi je izdvojiti samo jednu, skupilo ih se kroz godine. Uvijek ću pamtiti da sam sjedio niti deset metara od Slobodana Praljka kad je popio otrov u sudnici Haškog suda, nakon čega sam se javljao uživo u izvanrednim vijestima dvaput po pola sata bez prekida.

To je sigurno bio jedan od izazovnijih terena, kao i teroristički napadi u Parizu i Bruxellesu, sve s istim snimateljem – Alenom Međićem.

Pamtim i poplave u Budimpešti, kad sam u javljanju uživo stajao do struka u Dunavu. S neozbiljnije strane, svako boardanje pred kamerom, bilo u lajvu ili prilogu, školski je primjer miješanja posla i zadovoljstva.

Koliko vam je, u vašim novinarskim počecima, trebalo da pohvatate imena i uloge lokalnih političkih, poduzetničkih i inih scena?

– Ako je bilo važno, vrlo brzo sam ih hvatao.

Dugo vremena ste u medijima, a u svijetu današnjice mediji i navike gledatelja se mijenjaju. Imate li vi osjećaj da se vaša uloga reportera ili način obrade priče promijenio kroz godine?

– Moja uloga nije se promijenila, štoviše mislim da je općenito uloga novinara danas važnija nego ikad. Nažalost, promijenio se odnos dobrog dijela javnosti prema medijima, na način da nam se a priori ne vjeruje, svrstava u nečije plaćenike i širitelje propagande.

Promijenio se i način na koji gledatelji, posebice mlađi, konzumiraju televiziju, dio samo kroz isječke na društvenim mrežama, teže im je zadržati pažnju duže od par minuta.

Ja svoj pristup nisam mijenjao, svaki dan mi je cilj ispričati priču na najbolji mogući način, ako treba i sa stavom.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Puno je dobrih savjeta bilo, ne bih jedan i jednog izdvajao kao najboljeg.

Što ste tijekom televizijske karijere naučili o sebi, drugima i svijetu oko nas?

– Imamo sreću što živimo u najuzbudljivijem i najdinamičnijem vremenu otkad je čovječanstva. Promjene oko nas već se godinama samo ubrzavaju i većini je to teško pratiti, pogotovo na ovim prostorima gdje mnogi i dalje žive u prošlosti, zarobljeni u vremenima koja su desetljećima iza nas, nespremni prihvatiti novo i drukčije.

Kao novinari, imamo važnu ulogu u takvom društvu, prostor da ukazujemo na anomalije i nepravde, da to društvo svakim danom i prilogom činimo mrvu boljim.

Meni često govore da previše idealiziram stvari, u pravu su, ali što mogu kada bih volio da u mom životnom vijeku napravimo zaokret u brizi prema planetu i klimi, postanemo više Zemljani, a manje pripadnici ove ili one nacije, vjere, spola, roda ili po čemu se već danas znamo razlikovati.

Od svojih ideala ne mislim odustati, kako u poslu, tako i u životu.

Povrh poslovne svakodnevice, što činite u slobodno vrijeme za svoj gušt te kako se opuštate?

– Tu neću biti jako originalan, u ove hladne, kasno jesenske dane nema mi boljeg nego cijeli vikend provesti doma s obitelji, suprugom i sinom, bilo uz društvene igre, bilo na kauču uz neki super film ili seriju.

Za svoj gušt ću ponekad probdjeti dio noći uz neku NBA utakmicu, nedjeljom navečer uz američki nogomet. Kod nas doma Božić dolazi rano, barem što se ukrašavanja životnog prostora tiče, time se isto veselim uskoro baviti.

A kao i svake godine, već jedva čekamo prvi mjesec i skijaški tjedan, jedan od najdražih nam u godini.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vaša omiljena TV lica?

– Nema šanse da me se ne optuži za pristranost, ali nije me briga, naše omiljeno lice mi je Mojmira Pastorčić, ne zato što mi je i prijateljica uz to što je kolegica, nego jer tako suvereno vodi i uređuje najnagrađivaniju TV emisiju posljednjih godina.

Odlična mi je i Martina Validžić i njezini “Sretni gradovi”, njujorško otvaranje druge sezone bilo je baš izvrsno. Što se svjetskih uzora tiče, izdvojit ću Jona Stewarta, Stephena Colberta i Johna Olivera.

I za kraj, uz koji se TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme? Što biste preporučili?

– Kako najvećim dijelom repertoar ovisi o djetetu, sad kad imamo jedanaestogodišnjaka trudimo se upoznati ga s klasicima uz koje smo i mi odrastali, od “Povratka u budućnost” preko “Gooniesa” do “Umri muški”.

Što se serija tiče, nedavno smo bez straha od čudovišta odgledali “Stranger Things”. Volimo i dokumentarce o prirodi, mislim da smo gledali baš sve u kojima je narator legendarni David Attenborough.

I da se za kraj vratim Americi, na putu iz New Yorka u Washington prolazili smo kroz Baltimore, mjesto radnje kultne “Žice”, to je serija koju bi svatko trebao pogledati.

Let za natrag bio je iz Newarka, odakle su “Sopranosi”, još jedan „must see.“ A svima koje zanima politika uvijek preporučujem “Zapadno krilo”, koje sam reprizirao baš nedavno uoči izbora.

Serija je krajnje idealistički prikaz Bijele kuće i ljudi koji vode državu, baš po mom guštu, zato će mi Jed Bartlet sigurno zauvijek ostati omiljeni predsjednik SAD-a.