Foto: Nenad Reberšak
Glupo je velike glumce poput Jacquesa Tatija, ili Charlie Chaplina, određivati, kazati da su samo komedijaši kad su u stvari veliki umjetnici. A i stalno ljudima govorim; mislite da je lagano, nema problema, samo mi ispričajte vic i nasmijte me
Novi sitcom »Dragi susjedi« od 21. travnja vrti se na RTL Televiziji. Glavni junaci ovog uratka rađenog prema francuskom originalu »Nos Chers Voisins« dakako susjedi; na jednu stranu obitelj Zovko, a na drugu, ha, svi ostali. Muška glava obitelji Zovko je, hrvatskoj publici dobro znan sarajevski glumac, Moamer Kasumović, dok bolju polovicu Zovkovih igra Nataša Dangubić.
Moram nekako poći od brka koji vam, ako smijem reći, sasvim dobro pristaje. Je li pod nosom radi »Dragih susjeda«, ili je tu bio i prije?
– Brk je tu malo duže, i prije »Susjeda«. Pojavio se kao modni moment. A kad su me pozvali da radim »Drage susjede«, nekako je legao. Ljubitelj sam brkova. Makar, isto je to kao da njivu obrađujete, stalno moraš paziti, rezati, obrezivati nešto. Pa preparati razni, voditi stalno računa, k’o dijete da imaš.
Rastu li tako da će ih se zasukati moći?
– Nosio sam varijantu gdje su bili malo dulji, ali sad ih držim na ovoj razini.
Mentor Mustafa Nadarević
Jest da su »Dragi susjedi« sitcom RTL-a, no nekako je nemoguće preskočiti podatak da vas gledatelji na ovim prostorima prije svega pamte po serijalu »Lud, zbunjen, normalan«.
– Sigurno da je to vrlo bitna točka u mojoj karijeri, ona koja me je označila. Ja sam to počeo radit kad sam bio balavac, a kad počinje karijeru mlad čovjek misli da je na vrhuncu svoje moći i da nema dalje. Ali, zahvaljujući naročito Mustafi Nadareviću, uspio sam sazrjeti kao glumac. Bio je to fin rad. Uvijek volim reći da sam još jednu glumačku akademiju završio kroz taj rad s Mustafom, jer ono što kao mlad glumac o glumi nema veze s onim što je gluma kad izađeš na teren. Otprilike, to je isto kao da ste nogometaš koji još nikad nije igrao za repku, ali se na to fura i onda iziđe na teren pa se misli – auuuu, što je ovo! Važe tu neka totalno drugačija pravila.
Ima Mustafa Nadarević tog mentorskog dara, koliko god se sedma sila žalila da im je ponekad težak za suradnju.
– Ja vas molim da ga razumijete. Ipak je to jedna sjajna i velika karijera čovjeka koji je toliko godina u javnom životu, koji nas sve na neki način i zabavlja i rastužuje, čovjeka u čijim ulogama uživamo. Tako da mislim da ima apsolutno pravo ne da radi što hoće, ali da se ponaša kako hoće.
Slažem se s vama, velik je Nadarević.
– Prvo što je dobar čovjek. Uvijek kažem da ne može biti dobar glumac tko nije dobar čovjek. Mustafa je jako puno utjecao na moj život i karijeru. Drago mi je da ga imam, ne samo kao partnera glumaca, nego kao prijatelja.
Pamtite li neki dobar savjet baš onako posebno?
– Kada smo tek počeli raditi, ja tek u povoju glumac, a ispred mene Mustafa Nadarević, Senad Bašić. Uvučeš koljena nekako. E onda me Mustafa povukao sebi i rekao: »Što se kriješ bolan!? Stani ispred mene, neka te kamera vidi. Ja sam se naglumio, što imaju mene gledati. Volim tu priču uvijek pričati. Dan danas ga nazovem kad mi treba savjet.
Kritika me tjera da budem bolji
Sitcom »Dragi susjedi« kani, dakako, biti humoran i zabavan. Ima li straha da vas to odredu, da vas masovna publika pamti kao komičara?
– Mislim da glumac sam sebe određuje prihvaćenjem poslova koje radi. Televizija jak medij, masivan, medij koji je konstantno u našim domovima i izviruje iz svakog ugla, tako da je neminovno da vas ljudi poistovjećuju po onom što gledaju. S druge strane, svjesni smo toga da malo rjeđe idu u kina i gledaju domaće filmove, da im je to malo naporno i teško nakon svih nedaća što su nam se dogodile. Komedija je njima lijek. Ne smatram da to čovjeka odredi. Glupo je velike glumce poput Jacquesa Tatija, ili Charlie Chaplina, određivati, kazati da su samo komedijaši kad su u stvari veliki umjetnici. A i stalno ljudima govorim; mislite da je lagano, nema problema, samo mi ispričajte vic i nasmijte me.
Nema šanse da meni to uspije.
– Komedija je najteži žanr i skidam kapu svakom glumcu koji uspijeva nasmijati tisuće ljudi.
Zanimljivo je to, s jedne strane ta stalna gledateljska kritika na račun kvalitete humora, a s druge strane stalno grintanje da je humora na TV-u malo.
– Ta konstantna kritika, to da govorimo da može bolje, meni je i dobra stvar, jer je to tjera da radiš bolje, da tražiš bolja rješenja i načine. Kad bi se svi tako ponašali, naročito naši političari bilo bi sjajno, bila bi ovo Skandinavija.
A ne bi škodilo ni da su malo humorniji, a ne da je tragikomedija.
– Oni su saučesnici jednog reality showa. Mislim da su to najveće pop zvijezde trenutno.
Upade mi još nešto u oko dok sam se pripremao za razgovor. Ne volite to isticanje ćevapa sarajevskog kao nečeg s čim se Sarajevo treba vezivati, pamtiti. Da neće i janjetina stradati!?
– Janjetini apsolutno skidam kapu. Nemojte mi dirati jablaničku janjetinu. Gurman sam veliki, iako ne izgledam tako. Uživam u hrani, ne jedem količinski puno već ukusno, a i organizam mi je kao protočni bojler. A Sarajevo i ćevapi!? Banja Luka ga ima, Beograd ga ima, Zagreb ga ima. To nije neka stvar koja se treba uz Sarajevo vezivati. Treba ga vezati za puno ljepše stvari, za njegovu tradiciju, za povijest i razvijanje sve te zajedničke kulture. To je njegova najbolja karta. Ćevapi mogu onako usput.
Apolitičan sam
Kad već spomenusmo politiku, na setu vas ima glumaca i glumica iz cijele regije. Spomenete li katkad za pauza kroz razgovor i tu politiku?
– Da izvinite, pljunemo u pod i idemo dalje. Javno moram reći da je ovo što rade političari sramotno. Mrcvariti jedan narod 30 godina konstantno, nije u redu. Apolitičan sam. Politika me interesira utoliko da nitko ne dira integritet moje obitelji i ljude koje volim, da se barem tu borimo da ostvarimo neka svoja prava. A da li i koliko možemo utjecati na te neke velike politike, to nisam siguran.
Glumci su, uostalom, odavno otvorili granice.
– Naravno. To je jedini način. Najbolji ambasadori jedne države, jednog naroda su kultura i sport. Sigurno to nisu političari. Po čemu se prepoznaje Hrvatska!? Po nogometnom timu, skijašima, umjetnicima, isto kao i Bosna i Hercegovina, ili po onom jadnom ratu kojeg smo imali prije 30 godina. Ne prepoznaje se sigurno po premijeru, ili nekom drugom.
Ovo sigurno iz vas ne progovara Zovko, onaj iz sitcoma.
– Ne, ne, ovo nije Zovko. On je tradicionalan tip. Nataša i ja volimo reći da smo bračni par iz pakla. Toliko su krasni i divni da su dosadni. Mi smo jedan vrlo konzervativan bračni par koji bi volio da je sve kako treba, po špagici reklo bi se. Suprotnost nama su par što ga čine Petar Čiritović i Katarina Marković. Oni su mladi, zgodni. Zovkovi se malo furaju.
Kako surađujete Nataša i vi?
– Nataša i ja smo se prvi put upoznali na setu. »Čekaj, ti glumiš meni muža«, rekla je Nataša. »Čekaj, ti glumiš meni ženu«, rekao sam ja. A onda je bilo: »O, Bože!« Pa smo se zagrlili i postali prijatelji. Nataša je divna osoba. Odavno nisam upoznao glumicu s toliko lijepe energije, vrlo iskrenu, koja jako dobro radi, prihvaća indikaciju, sugestiju. Sad već kao da se znamo sto godina.
Teatar je živ
Serija se radi po francuskom originalu. Je li bio problem taj francuski humor preseliti u naše okvire?
– Nije tu bilo problema. U suštini to su male preinake u odnosu na originalni tekst. Francuzi su kao i mi mediteranski narod, vrlo duhovit i mentaliteta sličnog kao Talijani, tako da nema neke velike razlike u načinu razmišljanja. Vjerujem da ni RTL Televizija ne bi kupila franšizu da to nije tako.
Na malom ekranu sitcom, voli vas i film, ali najviše volite ipak teatar, kazalište.
– To je ljubav. Mogu ja glumiti pred kamerom koliko hoću, ali kad stanete na kazališne daske to je nešto najljepše i najdivnije. Teatar je živ. Publika je tu, osjećaš njihov dah, suzu, smijeh.
Lijepo je čuti vaš optimizam, uvjerenje da će svega biti i da će biti dobro. Rijetko je to.
– To je jednostavno način života, filozofija životna koju morate imati u glavi da bi vam bilo dobro. Mislite li crno, crno će vam se i dogoditi. Mislite li pozitivno, pozitivno će i biti. Ja uvijek kažem da ću i u toni smeća vidjeti cvijet, nešto lijepo. Treba biti pozitivan, ne trčati za trendovima, budalaštinama koje nam se konstantno serviraju, za konzumerizmom, virtualnim životom, jer to pridonosi ničemu. Bolje prošetati pored Save s ćukom, ili nekom lijepom curicom pod ruku.
Glumite u filmu »Žaba«, igrate i u istoimenoj predstavi. Glumite neku vrst onog anđela iz filma »Divan život«, momka koji prodaje knjige, a zapravo dolazi na zemlju da spašava živote dobrih ljudi. Vjerujete li da je to moguće?
– Apsolutno moguće. Mislim da se to svaki dan i događa svima nama, samo što smo zaokupljeni drugim stvarima i glupostima da jednostavno ne vidimo život. Prođe on pored nas. A takve stvari se stalno događaju. Znamo, čitamo u novinama o onima koji su htjeli počiniti samoubojstvo pa je naišao neki anđeo, sišao s nebesa da ih uhvati za ruku i spasi, da im pokaže da ima i ljepših stvari, da crno treba gledati bijelo. To je ljepota priče »Žaba«.
S tim da bi ja preporučio predstavu koju je i kultni Atelje 212 nazvao najboljom predstavom na Balkanu. Predstavu igramo skoro 11 godina, odigrali smo je preko 300 puta. Tu nema laži. Igramo je svaki put kao da je premijera. To je recept zašto je dugovječna i zašto se neki ljudi vraćaju po dvadeset puta da je gledaju.
Svaka replika u toj predstavi ja za status na Facebooku, ili Twitteru. Igrali smo je u Beogradu pred američkim ambasadorom i njegovom svitom. Prišla nam je gospođa i rekla da nas mora odvesti u Miami, u centar u kojem radi si američkim ratnim veteranima kako bi im predstava bila jedan vrst psihoterapije.
