Ako zbog ičeg treba željeti da nogometaši splitskih provoligaša čim duže ostanu u europskom natjecanju, onda je to zbog Mirte Šurjak. Jer, ona je ta koja prijenose s Poljuda čini drugačijima dok s autlinije javlja što se to na klupi događa, ili dok mikrofonom lovi izjave ne libeći se kritika na račun loše igre, baš kao ni pohvala kad ih nogometaši zasluže. Ljeto je, čini se, njeno godišnje doba.

  – Istina je da ima nešto više posla s obzirom na to da je krenula europska nogometna sezona, da kvalifikacije ove godine igraju i Hajduk i Split, da se vrti jedna lijepa nogometna priča. Hrvatski sport u cjelini nekako živne tijekom ljeta, pa u skladu s tim i ja dođem na svoje.

  Nije samo nogomet u igri, sve što ima veze sa sportom, od Alke do nogometa, u vašoj je domeni.

  – Ostala sam sportu vjerna. Zapravo, definitivno sam se prebacila u branšu sportskog novinarstva. Moram reći da uživam u tome, da mi je to sportsko novinarstvo najljepše i tome ću, za sada a mislim i zauvijek, ostati vjerna. Prošla sam sve redakcije na HRT-u, od zabavnog programa, preko informativnog, ali sam se definitivno pronašla u sportu. To volim i za to živim. Baš sam zaljubljena u sportsko novinarstvo.

   Mila i Mirta

Makar, kod nas još uvijek nije čest slučaja da se žene nađu u toj ulozi.

  Znači, žena jest pod povećalom kada priča o nogometu?

  – Istina je. Ali, čini mi se da smo razbile taj tabu. Bilo je to prije četiri godine kada mi je Ivan Blažičko, tada urednik projekta Euro lige u kojoj je igrao i Hajduk, rekao da ću biti reporter na terenu. Bila mi je užasna trema, ali je te treme nakon prve utakmice posve nestalo. Uđeš nekako u taj film i sada u tome uživam.

  Znači, moglo bi nam se dogoditi da Mila i Mirta sjednu u studio i odrade cijeli veliki projkt nogometni, pa bez kolega!?

  – To bi bilo lijepo. Kolegice smo, prijateljice i bilo bi mi drago. Možda smo različitog temperamenta, ali mislim da bi se savršeno uklopile u toj svojoj različitosti. Mila je, po mom mišljenju, žena broj jedan što se tiče stručnosti za nogomet, prva žena koje se usudila ući u studio i biti u ulozi nogometnog analitičara zajedno s ostalim stručnim sukomentatorima. Bilo bi mi veliko priznanje kad bi radile nekakav zajednički projekt u budućnosti.

  Ženama na televiziji je teže i utoliko što se, osim o njihovom poslu, piše i o tome što su odjenule, kojim se nakitom okitile, kako su se našminkale. Smeta li vam to, čini li to ovaj posao težim?

  – Smeta. Na stranim televizijskim kućama o stajlingu djelatnica se brine cijela mašinerija. Nama je puno teže. Kada radim projekte iz Splita, sama sam svoj majstor. Zato me smeta, jer je često nepravedno kada se modni stilisti obruše komentirajući nečiji outfit. Nije pošteno, jer novinarske plaće u nas su, na žalost, takve kakve jesu i teško je sebi priuštiti outfit kakav imaju recimo kolegice sa španjolske, ili talijanske televizije. Kada je Simona Ventura radila emisiju o talijanskom nogometnom prvenstvu, iza nje je stala cijele mešinerija, odijevali su je dizajneri poput Roberta Cavallija.

  Karijeru ste vezali uz Split, makar se čini puno lakše karijeru graditi u Zagrebu. Na Prisavlju ste bili, radili, pa se vratili u Split. Zašto?

  – Definitivno zbog obiteljskog života. Kada sam ostala trudna, kada sam se vratila, posložila sam sebi neke kockice u glavi i rekla si, za sada je to definitivno Split. Posao mi je jako važan, ali mi je obitelj na prvom mjestu. Što će biti u budućnosti? Nikad, iza ničeg u životu ne stavljam definitivno točku, uvijek je to točka zarez. Što će biti za dvije, tri, ili deset godina, ne znam. Za sada sam tu gdje jesam. Ponekad mi je samo žao što smo zemlja u kojoj se sve što dolazi i što se događa izvan Zagreba, malo marginalizira. Ne bih voljela da tako ostane, a što se tiče nekakvog mog idealnog života, bilo bi lijepo da mi je baza Split, a da povremeno odlazim u Zagreb raditi neke projekte.

  Budućnost, ona poslovna, je, dakle, točka zarez?

  – Tako je. Vidjet ćemo što život nosi.

   Apaurin od stvarnosti

  – Definitivno. Ne bi se više voljela bacati u druge sektore. Ne volim jedan dan raditi politiku, drugi festivale, treći nogomet. Gubi se tako na autentičnosti. Voljela bih da me ljudi prepoznaju kao sportsku novinarku.

  To se, čini se, i dogodilo.

  – Nadam se da se dogodilo haha. Volim to raditi, jer u tom mom sektoru ljudi su daleko opušteniji, mirniji i nema tolikog stresa kao, recimo, u političkom novinarstvu. Meni to sportsko novinarstvo često dođe kao nekakav apaurin od stvarnosti.

  Dobro, kakve nam je onda kvalitete taj naš nogomet?

  – Na žalost, sve ide po onoj koliko para toliko muzike. Nogomet postaje jedan veliki biznis, ne samo kod nas nego u svijetu. Voljela bi da se vrate vremena zlatne generacije 70-tih godina prošlog stoljeća, kada se igralo sa strašću, sa srcem, kada novac nije bio toliko važan. Ali, na žalost, ta su vremena prošla.

  Strast. Ima toga i u vašim javljanjima. Predsjedniku RH Ivi Josipoviću niste dali do riječi doći kad ste ga na Visu zaskočili za obilježavanja 70. godišnjice obnove Hajduka.

  – Haha, to su mi mnogi rekli da predsjednik nije mogao do riječi. Ma, mene ponekad ponese atmosfera, tema mi je bila takva, pa sam pretjerala u toj svojoj srčanosti. Na kraju, predsjednik mi je dao ruku i rekao – eto, čestitam. Dobro smo se nasmijali.