Prisjećajući se prošlotjedne prve polufinalne epizode Supertalenta, te iščekujući drugu koja je na rasporedu ove nedjelje, donosimo intervju s Martinom Tomčić Moskaljov. Strogoj članici žirija ovo je osma sezona kako je neizostavni dio sudačkog kvarteta čiji je odnos jedna od prepoznatljivijih značajki Supertalenta.

O ulozi sutkinje, zanimljivostima iz ove i prethodnih sezona Supertalenta te o brojnim drugim pojedinostima, ovog petka razgovaramo s Martinom Tomčić Moskaljov.

Martina, sezona Supertalenta došla je do polufinalnih večeri. Nakon iscrpnih audicija, kako gledate na polufinala u kojima počinju nadmetanja za pobjedu?

Polufinala su uvijek svojevrsna selekcija kvalitete, vještine i posebnosti talenta. Možda, kad usporedimo s audicijama, u polufinalu ima manje momenata iznenađenja koja mogu biti šokantna ili zabavna ili začudna. Međutim, mislim da ih se u audicijskim emisijama dovoljno nagledamo tako da možemo u polufinalnim emisijama doista uživati u suštini čistoće talenta.

Što vas se najviše dojmilo u prvoj polufinalnoj emisiji koju smo gledali prošloga tjedna?

Prva polufinalna emisija bila je potvrda ispravnog izbora mog zlatnog gumba. I dozvoljavam si biti krajnje subjektivna i reći da je Step N’ Jazz upravo u polufinalnom nastupu možda i malo širem dijelu naše publike pokazao koliko je ples, poglavito step, vještina i talent koju nije dovoljno samo brusiti, već u podlozi mora imati talent, ritmičnosti, plesnost, tehnike i interpretacije koja uključuje neinhibirano uživanje u toj vještini.

Jesu li vam draža raskošna polufinala ili sva zabava i, da se tako izrazim, nekonvencionalnost koju su donosile audicije?

Oboje, jer svaki nosi nešto svoje – audicije su srce ove emisije tijekom kojih se zaista nagledamo najrazličitijih talenata i vještina, što je beskrajno zabavno. Polufinale je onaj dio natjecanja koje poprima jedan ozbiljniji, zreliji i raskošniji dojam. U njemu gledamo probrane talente i sve se diže nekoliko stepenica iznad u odnosu na audicije. Vidi se da su kandidati dodatno vježbali i radili na sebi, a taj njihov osobni rast i razvoj onda prati i bogatija scenografija na našoj pozornici, pa doživljaj zaista bude potpun.

Kako će se u finalu emisije promijeniti vaše „žirijevske oči“ i uloga sutkinje, budući da će publika svojim telefonskim glasovima odrediti pobjednika?

U polufinalnim emisijama isključivo žiri donosi odluku između fantastičnih talenta te biramo troje koje želimo ponovno gledati i kod koga vidimo prostora za daljnji rast, iako svi kandidati u polufinalnim emisijama apsolutno zaslužuju biti na pozornici Supertalenta. U finalu nastupa moment kada napokon možemo malo odahnuti kao žiri, jer gledatelji donose prevagu i „de facto“ ocjenjuju segmente nastupa kojih mi u žiriju možda čak i nismo svjesni jer smo ponekad preopterećeni strukturom, tehnikalijama i tehnikom.

Što biste rekli zašto gledatelji toliko vole Supertalent i zašto mu se iznova vraćaju? Jesu i članovi žirija zaslužni za prepoznatljivost emisije?

Supertalent je emisija gdje se svi mi ispred malih ekrana na tih tri do pet minuta nastupa možemo identificirati s osobom koja je odlučila javno izložiti se i javno prezentirati svoj talent. Ja sam dubokog uvjerenja da je svatko od nas individua koja posjeduje talent ili talente koji možda nisu često razumljivi nama samima ni našoj okolini. Ponekad ti talenti nama samima djeluju nedovoljno ulašteni, nedovoljno ispolirani da bi ih podijelili s drugima.

Svi mi razmišljamo o tim nekim svojim karakteristikama i možda baš činjenica da nemamo podršku okoline za određen talent tražimo tu potvrdu od javnosti kroz emisiju Supertalent ili dobijemo sugestiju od prijatelja, obitelji, profesora, mentora da taj naš talent je doista vrijedan, da ga ne čuvamo sebično za sebe, već da ga podijelimo s javnosti. I to je zapravo taj nekakav motivator, pokretač i motor potrebe gledateljstva da uvijek iznova sebe traži u kandidatima.

Ja bih voljela vjerovati da određen dio gledateljstva sebe pronađe i u momentu kad određen talent doista nije na razini u tom trenutku da se izloži javnosti, ali toga ljudi ponekad, dosta često, toga nisu svjesni. Pa možda i tu djelujemo malo usmjeravajuće i edukativno na ljude da je talent nešto što je dar, nešto što nam je dano, ali isto tako taj dar znači odgovornost. Znači da se tim darom, tim talentom moramo baviti, a kad ga dovedemo do zadovoljavajuće razine, onda s njim izlazimo na van.

To bi po meni bio glavni razlog, ta nekakva identifikacija gledatelja ispred malih ekrana s kandidatima. Što se tiče naš četvero, ja već godinama govorim da smo jedna kombinacija neobične, disfunkcionalne obitelji koju je neko nekad davno jako dobro spojio i toj osobi treba iskazati veliku, veliku pohvalu.

Što znači disfunkcionalna obitelj? To znači da se svi jako volimo. I ponekad to na ekranima ne izgleda tako, ali volimo se i međusobno strahovito poštujemo, ali kao što nismo u svakodnevnom okruženju sa svim članovima obitelji jednako kompatibilni – s nekima smo brži na fitilju oko neslaganja, nekima praštamo bezbroj situacija jer ih naprosto osjećamo i drugačije prihvaćamo i drugačije razumijemo – tako isto i u ovoj našoj maloj disfunkcionalnoj obitelji, upravo činjenica da se opet naše gledateljstvo može identificirati s nama, prepoznajući neke svoje situacije iz svakodnevnog života, možda je i to jedan od faktora uspjeha Supertalenta.

Odnos članova žirija jedna je od zabavnijih značajki šoua, kako se slažete u novoj sezoni? Usto, koliko ste kao članovi žirija drugačiji jedni prema drugima kada se ugase kamere?

Drago mi je da zabavljamo gledatelje, a mogu reći da ni nama samima nikada nije dosadno. Bez obzira na neka neslaganja kojih bude u svakoj sezoni, a na kraju krajeva i treba ih biti jer nismo svi isti, svi se volimo i poštujemo. Lijepo nam je raditi zajedno, a tako je i kad se kamere ugase.

Iz nedjelje u nedjelju osim uspješnosti kandidata portali prate i odnos među članovima žirija. Poznajemo vas i iz žirija šoua „Zvijezde pjevaju“ otprije petnaestak godina. Je li danas vaša uoga sutkinje pod većim povećalom javnosti i diraju li vas kritike na rad vas i vaših kolega?

Usudila bih se reći da je moje žiriranje u showu „Zvijezde pjevaju“ bilo pod puno većom lupom i kritikom javnosti nego sada u Supertalentu, jer sam tad prvi put sudjelovala u takvom formatu emisije. Mislim da je do tog trenutka, općenito, žiriranje u takvom formatu bila prilična novost i gledatelji su se malo trebali naviknuti da je struka ta koja je pozvana javno davati svoj stav i mišljenje o nekome ili nečemu.

Kao ljudi skloni smo biti najbolji nogometaši, najbolji treneri nogometa subotom ujutro kad kvartovski klub igra utakmicu i kad s pivom u ruci komentiramo određene sportaše. Međutim, kad se radi o kvartovskom amaterskom klubu, onda je dijeljenje te vrste mišljenja opravdano i u redu.

No, kad postanemo bolji nogometaši i bolji treneri, onda tu zapravo mislim da televizija kao javni mediji itekako treba poslužiti da se ljudima pošalje poruka da je super imati svoje mišljenje, ali iza nečijeg mišljenja bi trebali stajati iskustvo, edukacija, stručnost, pa samim time onda i dobiva na težini. Ja sam sebi najveći kritičar i naš četvero jako između sebe poslije svake emisije i poslije svakog snimajućeg dana komentiramo naš rad, tako da teško da netko može biti kritičniji od nas četvero.

Poznajemo vas i iz kulturnih i kazališnih krugova. Kako komentirate navike naših sugrađana oko odlaska na kazališne predstave tijekom cijele godine i tradicionalno dugačke redove za predbožićne izvedbe Orašara?

Mislim da s jedne strane možemo steći dojam da je kultura u Hrvatskoj u svojevrsnoj krizi jer mlađe generacije naraštaja nemaju ni ljubav, ni naviku čitanja, niti gledanja filmova. Već je i odlazak u kino postao zabava gdje zapravo jedeš kokice i družiš se s prijateljima, a nisi tamo zbog filma. Pa, logično, onda da bismo mogli zaključiti da je i kazalište nešto što je dinosaur koji je davno izumro.

Međutim, upravo puna kazališta, redovi u 12. mjesecu za kupovinu karata za Orašara i to ne samo u HNK Zagreb, nego i u ostalim kazalištima, Dvorana Lisinski kad je gostovanje Orašara, u kinima gledamo iz Londonske kraljevske opere snimke tog navedenog baleta i drugih…

Te situacije mislim da ipak demantiraju ovu nekakvu tezu koju ste iznijeli, jer čovjek je kulturno i emotivno biće. Kreativnost je sastavni dio svakog čovjeka i ako se osobno možda zbog posla i životnih okolnosti ne možemo kreativno izražavati, kreativnost možemo upražnjavati upravo konzumirajući glazbu, film, ples, kazalište i na taj način njegovati taj dio svoje osobnosti.

Ja bih voljela da se, recimo, generalno u javnom prostoru, pruži više prostora tim kazalištima, tim predstavama, da to ne bude samo marketinški trik u prosincu oko 38 predstava Orašara koje se prodaju, već da kazalište opet postane, barem na mjesečnoj razini, sastavni dio školskih projekata, srednjoškolskih projekata, studentskih projekata, da na taj način potičemo mlade ljude, primjerice, volontiranjem u kazalištu, možda im malo češće otvorimo te „behind the scenes“ situacije unutar kazališta, na filmskom setu i zapravo damo im priliku da nam pokažu da su itekako kreativna bića koja vole taj segment života, dakle umjetnost.

Što za vas znači talent? Je li važniji talent ili rad/predanost?

Talent je dar s kojim se rađamo i koji nam daje unaprijed prostora da zabljesnemo unutar prvih pet minuta ili recimo u nekoj većoj masi ljudi. Međutim, taj talent sa sobom, kao što sam rekla, nosi veliku odgovornost. I ako ne radimo na talentu, taj talent ne samo da može stagnirati i ući u zimski san, već može jako, jako, jako nazadovati. Ja mislim da se svi ljudi s izraženim talentom, jer naravno rađamo se sa većim ili manjim talentima koji su više ili manje izraženi, tu i tamo u životu suoče, tako sam ja sama, sa činjenicom da ako ne hranimo taj talent, ako ne živimo tu odgovornost spram talenta kroz konstantan rad na toj vještini, onda to može biti jako frustrirajuće. I ja ću osobno, recimo u radu, možda čak radije i izabrati ljude s nešto manjom dozom talenta, ali s većom razinom svjesnosti i radne etike. Dakle, rad, rad, rad i požrtvovnost, to je ono što će biti moji izbori i to ono što mislim da svako s talentom mora staviti kao naglasak.

Imate li vi kakav neobičan talent ili hobi?

Ništa neobično mi trenutno ne pada na pamet.

Što ste najviše naučili prilikom bivanja u žiriju Supertalenta?

Biti član žirija u Supertalentu naučilo me brojnim lekcijama. Prvo, postala sam svjesna nevjerojatne raznolikosti talenta i kreativnosti kod ljudi, čak i u najmanjim sredinama. Svaka izvedba nosi svoju priču, emociju i trud, što me podsjetilo koliko je važno cijeniti ne samo rezultat nego i proces.

Drugo, naučila sam koliko je odgovornost važna u procjenjivanju. Jedna riječ ili odluka može imati ogroman utjecaj na nečiji život, stoga je ključno biti iskren, ali i obziran. Kritika mora biti konstruktivna i inspirativna, a ne obeshrabrujuća. Također, shvatila sam koliko je važno slušati i gledati otvorenog srca. Često su me iznenadili kandidati za koje na prvi pogled nisam očekivala toliko talenta. To me podsjetilo da ne sudim o nekome prema prvom dojmu i da uvijek ostavim prostor za iznenađenje.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Najbolji savjet u moje karijeri, odnosno prije moje karijere, kada sam imala 13 godina, dao mi je moj pokojni profesor Noni Žunec, moj prvi profesor pjevanja, koji mi je rekao: „Onog trenutka kad dobiješ priliku javnosti pokazati svoj talent, najvažnija je stvar da prvo i osnovno pozdraviš portira, nakon njega tete u garderobi, tete koje će te šminkati, oblačiti i frizirati, jer o tim ljudima ovisi u velikoj mjeri hoćeš li ti biti u mogućnosti pokazati svoj talent“.

Znači, tvoj talent nikad ne smije biti iznad ljudskosti. To je po meni najvrjedniji savjet i to je ono čega sam se ja u svojoj karijeri jako, jako čvrsto držala.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vama omiljena TV lica bez obzira na to kojom se formom bave?

Strašno volim Franu Ridjana, jer je on nepresušan izvor znanja, a ponekad čak ide na živce (smijeh) koliko je on o svemu informiran. I ako ga stavite s osobom iz Zimbabvea, ja sam sigurna da će on barem znati reći na tom jeziku „Dobar dan“ i „Kako ste“. Evo, fasciniraju me TV lica koja svoj posao rade kao Frano sa vječitom budnošću, osjećajem odgovornosti koje imaju i jako, jako, jako profesionalno.

I za kraj, kada ne proivodite televizijski program, uz koji se TV sadržaj opuštate? Koje biste nam naslove preporučili?

Ja sam doista jako malo pred televizorom; ja sam u televizoru. Slobodno vrijeme tu i tamo provodim gledajući serije, na streaming platformama, a puno više kao „dance mom.“ Dakle prateći sport, odnosno ples – što moje kćeri, što njezinog novog kluba Dance Queen, što prateći općenito plesnu scenu.