Svjetsko rukometno prvenstvo obilježilo je mjesec na odlasku, a u vikendu pred nama očekuje nas veliki finale u kojemu će naša reprezentacija igrati za zlato. Nakon sinoćnje upečatljive polufinalne utakmice i pobjede protiv Francuske, rukometaši i televizijska ekipa spremaju se put Norveške.

Kao zagrijavanje za nedjeljni finale Svjetskog rukometnog prvenstva u norveškom Bærumu, u intervjuu u našem televizijskom prilogu ugostili smo Maju Oštro Flis.

Vrijedna reporterka RTL-a donosila je rukomet u vaše domove, što tijekom prvenstva na odlasku, ali i tijekom minulih mjeseci u kojima je pripremala reportaže za rubriku „Izvan terena.“ S Majom Oštro Flis razgovaramo o njezinoj rukometnoj svakodnevici, poslovnim izazovima, televizijskom poslu, ali i tome s kojim bi sportašem napravila intervju.

Majo, u razdoblju iza nas naveliko je vrijeme bilo za rukomet. Ovo je šesto rukometno prvenstvo koje pratite. Izvještili ste se u praćenju naših rukometaša, stoga što smatrate svojom glavnom zadaćom za praćenja prvenstva?

Da, od 2018. sam na ovom projektu, i uvijek kažem – jedan mi je to od najdražih projekata za raditi na RTL-u. Glavna zadaća je praćenje prvenstva za našu središnju informativnu emisiju RTL DANAS, što uključuje javljanja uživo, snimanje izjava igrača, navijača, sve što je potrebno, zanimljivo, aktualno, važno. Tu su i prilozi za našu emisiju „Vrijeme je za rukomet“.

Bilo je i smijeha. Imali smo priliku upoznati i reprezentativce u nešto drugačijem okruženju; najprije u rubrici „Izvan terena“ uoči samog prvenstva, a radila sam i serijal o reprezentativnim cimerima, što je bilo baš zabavno i opušteno. Puno posla, ali baš sam uživala. Nadam se da su gledatelji zadovoljni.

Možete li nam približiti koliko je dinamična bila vaša poslovna svakodnevica? Primjerice, mnogo ste bili na relaciji Zagreb – Karlovac.

Prilično dinamično, dva puta dnevno sam išla u Karlovac; prvo na medijske konferencije, pa trening, dogovaranja za javljanja uživo. Uglavnom smo bili u hotelu reprezentacije ili odrađivali sve što treba nakon treninga. Na dan kad su bile utakmice, većinu smo dana u Areni, puno proba za emisiju, traženje, dogovaranje gostiju za javljanja uživo prije utakmice. Aktivno, stalno na mobitelu, dogovaraš sve u hodu, javljaš urednicima, producentima, ali dobro – bilo je i puno smijeha u svemu tome.

Maja Oštro Flis od Hrvatske do Hrvatske, takoreći. Prvo rukometno prvenstvo koje ste pratili bilo je upravo Europsko prvenstvo koje se u Hrvatskoj igralo 2018. godine. Možete li usporediti sebe u toj prvoj godini i sada šest prvenstava kasnije?

Nikad neću zaboraviti to prvenstvo. Prva utakmica u Spaladium Areni, protiv reprezentacije Srbije. Mislim da ni iglica više nije mogla stati na tribine, fantastična atmosfera na svim utakmicama, a posebno je bilo biti dijelom prvenstva u rodnom gradu. Spaladium Arena je fantastična, akustična dvorana, šteta što se nije našlo rješenje da baš dio prvenstva i ove godine bude tamo, u Splitu. Ali tako je kako je. Još se znam naježiti kada se sjetim te lude atmosfere. Bilo je tada puno više treme i neiskustva, ali kreativnost i odgovornost prema ovom poslu ostali su isti. Iskreno, mislim da tada nisam ni bila svjesna svega, ali iznimno mi je bilo drago što sam dobila priliku, i evo, sedam godina kasnije – i dalje sam na rukometnom projektu. Lijepo.

A kako se naša reprezentacija mijenjala kroz to vrijeme. Napravljena je velika smjena generacija pa u reprezentaciji vjerojatno nije preostalo mnogo rukometaša s kojima ste razgovarali i te 2018. godine?

Da, ta starija garnitura, mnogi od njih su i moja generacija – više nisu dijelom reprezentacije, jedino možda Domagoj Duvnjak, Igor Karačić, mislim da je i Marko Mamić tada bio u sastavu. Marino Marić, Zlatko Horvat, Ivan Čupić, Musa, Gojun, Stepančić – to su igrači s kojima sam tada najviše radila. To je priroda sporta, stariji odu, dođu mlađi, pomlađuju se reprezentacije. I ovi mlađi što su dobili priliku na ovom Svjetskom prvenstvu su stvarno dobri, pristojni dečki – pravi profesionalci. Igrači su se mijenjali, ali, rekla sam to više puta, njihov odnos prema medijima je uvijek bio na visokom nivou, nikad nijedan problem, komplikacija. Uvijek su bili korektni, pošteni, iskreni.

S još jednim rukometnim prvenstvom na zalasku, možete li se prisjetiti kako je izgledao cjelokupni ovogodišnji program praćenja rukometaša? Vi ste, zapravo, krenuli vrlo rano, doima se ranije od svojih kolega, serijalom „Izvan terena?“

Baš sam se intenzivno pripremala, već na početku rujna sam počela dogovarati i organizirati snimanja za serijal „Izvan terena“. Logistički je bilo prilično komplicirano uskladiti sve obveze igrača, prilagoditi se njihovim rasporedima treninga i utakmica, paziti da nisu na gostovanjima kada smo tamo, igraju se domaće lige, europske utakmice itd.

Negdje u listopadu krenuo je serijal. Svake subote – do početka prvenstva. Ukupno 10 igrača i izbornik Sigurdsson. Nismo ni stigli sve snimiti, posjetiti ih sve, ali baš mi je drago da su gledatelji dobili priliku upoznati reprezentativce u nešto drugačijem svjetlu, kako bi dobili dojam kakvi su, što vole, kako žive, kako rade. Rukomet u većini zemalja koje sam posjetila je na iznimno visokoj razini. Uvjeti su izvrsni, dvorane odlične, tribine pune – nešto što, znamo u Hrvatskoj često nedostaje. Šteta.

Kako ste i kada snimali serijal „Izvan terena“ te koje ste sve zemlje pritom posjetili?

Prvo sam krenula od Mađarske, gdje smo snimali Luku Cindrića, Marija Šoštarića i Marina Jelinića. Potom Njemačka, gdje su nas ugostili Ivan Martinović, Dominik Kuzmanović i Domagoj Duvnjak. U Zagrebu sam snimila Luku Lovru Klaricu, Zvonimira Srnu, u Rijeci na udarima bure Filipa Glavaša, a obzirom da je bilo teško otići na Island, izbornika Sigurdssona sam snimala na pripremama u Prelogu. Zaobišli smo Švicarsku, Francusku, Poljsku, ali, tko zna – možda bude prilike još.

Govoreći o rukometu, imate li najdražeg rukometaša?

Svi su super. Kao mlađa, obožavala sam Petra Metličića i, naravno, Ivana Balića. S braćom Karabatić uvijek sam dobro surađivala. Svi su super, naravno, nekako osobni dojam je da je kapetan Domagoj Duvnjak ne samo veliki profesionalac, nego stvarno i dobar čovjek. Vaš Riječanin Filip Glavaš, također, iznimno pristojan, divno odgojen, pametan, radišan mladi sportaš. Ma svi su odlični, svima im želim sreću u daljnjem tijeku karijere.

Ne možemo se ne osvrnuti na Svjetsko nogometno prvenstvu u Kataru koje ste s lica mjesta pratili s Markom Vargekom. Sada kada su se dojmovi slegli, kako se osvrćete na te dane i još jedan veliki uspjeh naše reprezentacije? U najavi koju smo tada radili, vaši kolege kazali su nam da vama i Marku žele što duži boravak u Kataru, što je u prenesenom smislu značilo velik uspjeh naše reprezentacije?

Ludilo u Kataru trajalo je dugih 32 dana. Marko i ja smo prošli apsolutno sve, od trenutaka apsolutnog delirija, sreće, razočaranja, bilo je tu i stresa, suza, svega. Jedinstveno iskustvo i moje prvo nogometno prvenstvo koje sam radila. Reprezentacija se kući vratila s broncom oko vrata, a ja sam od kolege Vargeka dobila prijatelja za cijeli život.

Nakon rukometnog projekta vraćate ostalim temama reporterskog posla. Koje su posebnosti reporterskog posla kojega obavljate? Kako na vas utječe to što nemate klasično radno vrijeme?

Dinamičan je to posao; posao na kojem nikad ne znaš što te čeka, i kako će taj radni dan izgledati, gdje ćeš završiti. Posao bez radnog vremena, posao koji puno daje, ali i uzima. Nema klasičnog radnog vremena, ali sve se stigne odraditi uz dobru organizaciju.

Kojeg biste slavnog sportaša voljeli ugostiti u intervjuu i što biste ga pitali?

Joj, puno ih je. Definitivno Zlatan Ibrahimović. Strašno zanimljiva persona, baš me zanima kako bi taj intervju izgledao. Đoković, Mbappe, Sir Alex Ferguson, Mourinho, duga je lista. To su tek sportaši, a gdje su još i sportašice…

Tko vam je za duge karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Uvijek mi moja prijateljica Damira Gregoret kaže: „Sutra je novi radni dan.“ To je odličan savjet. Što se dogodi u jednom danu, koliko god on intenzivan, dobar ili loš bio, s greškama ili bez njih – sutra sve ispočetka, od starta u novom danu. Puno je savjeta, a svakako je važno u ovom poslu zatomiti ego, ne poletjeti, ostati s obje noge čvrsto na zemlji.

Što ste kroz svoju karijeru naučili o televiziji, sebi i ljudima?

Da svi ljudi koji ovo rade ovaj posao i žive, jer drugačije ne ide. Televizija je mjesto gdje je moja druga obitelj, kolege s kojima često boravim više nego sa svojom obitelji. Televizija je mjesto koje se strašno brzo razvija, mijenja, mjesto uzbuđenja, rada, motivacije. Putem sam naučila da neke stvari ne trebam shvaćati osobno, da je važno stalno se usavršavati, truditi se biti što bolji, kao što je, pretpostavljam slučaj u svim poslovima.

I za kraj, budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, uz koja se TV lica i TV sadržaj opuštate u slobodno vrijeme?

Obožavam gledati Kate Abdo na CBS Sports u emisiji Golazo. Zanimljivi su, stručni, iznimno duhoviti, što je važno. Počela sam gledati i Overlap on Tour, zanimljiv serijal sa iskusnim bivšim nogometašima kao što su Roy Keane, Gary Neville i ostali, koji su danas u ulozi sportskih komentatora. Izvrsni su. Gledam puno serija, a evo prije nekoliko mjeseci sam i službeno član book cluba sa prijateljicama.