Prvo ovogodišnje izdanje udarne HRT-ov zabavne emisije A strana bilo je posvećeno odnosu glazbe i televizije. U studiju doajeni poput, primjerice, Saše Zalepugina i Ksenije Urličić, no možda je ipak najupečatljiviji trenutak bio kad se na ekranu ukazao – Ljubo Jelčić!

Nema veze što su ga snimili u njegovu stanu, nema veze što se vidi da je tu lijep broj godina na plećima, jer kad je progovorio onim svojim melodičnim glasom, pa još bez greške najavio kao gošću Terezu Kesoviju, to je i opet bila pjesma. Jednom veliki voditelj i profesionalac, uvijek veliki voditelj i profesionalac. A godina mu ‘samo’ 92 i koji mjesec.

– Gospodine Ljubo, je li vas iznenadilo kad su vas nazvali s HRT-a i zamolili da vas snime – prvo je što pitamo Ljubu Jelčića.

– Je, je – priznaje on.

Pitamo i što su rekli ljudi s HRT-a, zašto ga trebaju, a on se smije i veli: »Ništa.« U zadatak je, kako smo već rekli, dobio najaviti Terezu Kesoviju i odradio je to, narodski rečeno, »iz glave«. Ili kako on to kaže, pogledao je papirić što su mu ga dali, memorirao sve što je na njemu pisalo i bacio ga. »Znači, još uvijek ste u stanju u trenu memorirati mali milijun podataka?«, pitamo pomalo u čudu. A Ljubo Jelčić, baš kao da je to samorazumljivo, na to odgovara jednim kratkim, potvrdnim: »Je.«

Nego, Teodosijas Papantasijadis! Mislim da ste to ime i prezime morali izgovoriti na audiciji za spikere Televizije Zagreb, onoj od prije oho-ho godina, zar ne? Ma, kad smo se čuli telefonski i dogovarali razgovor, nešto ste mi na grčkom i govorili – kazujemo Jelčiću.

On nas ispravlja, jest to komplicirano grčko ime bilo je zadatkom na audiciji nakon koje je 1953. postao spikerom TVZ-a, ma ono što nam je u slušalicu govorio bilo je na rumunjskom.

– To je jedna od najava s festivala Narodne muzike podunavskih zemalja u Novom Sadu, pa sam ja i na rumunjskom govorio – prisjetio se Jelčić jedne godinama stare najave.

– Znači, ne mora čovjek znati rumunjski da ovakvu rečenicu dobro izgovori – zaključujemo.

Smije se Jelčić, kaže, pročitao mu je sve jedan Rumunj, a njemu je to bilo dovoljno da sve memorira i izgovori kako treba. Onaj Teodosijas (valjda je vaš novinar dobro čuo i zapisao ime op.a.) je, pak, general grčke vojske koji je onomad bio u posjetu tadašnjoj Jugoslaviji.

Ljubo Jelčić i supruga Valerija u braku su 56 godina / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Riječko doba

Ljubo Jelčić rođen je 1929. godine. Otac mu je rodom s Neretve, iz Komina, majka iz Vučitrna, a on je rođen u Ohridu gdje je otac bio u službi. Nakon Ohrida žive i u Rijeci, na Sušaku. I premda je na Sušaku bio relativno kratko i tek kao dječarac, ostalo mu je nešto važno u pameti iz tog riječkog doba života.

– Pamtim kad sam išao uz vjetar, pentrajući se uzbrdo put Pećina. Bura mi je ostala u sjećanju – smješka se Ljubo.

Ljubo Jelčić je po zanimanju glumac. Završio je glumačku akademiju u Beogradu, glumio u Karlovcu u Narodnom kazalištu gdje je zaradio i prvu plaću, studirao povijest umjetnosti, ali sudba je htjela da bude voditelj, spiker.

– Kad sam došao u Zagreb, u HNK, rekli su mi da je sve popunjeno i da se javim kasnije. U međuvremenu je bio raspisan natječaj za radiospikera. Javio sam se, proš’o i tako došao na radio – prisjeća se Jelčić.

Ljubo Jelčić u Opatiji

Bio je, veli, posao voditelja i u to doba popularan. Radijski voditelji su bili zvijezde. No, on je audiciju prošao, kako kaže, odlično, bez ikakve treme. A onda su ga, štono bi se reklo, bacili odmah u vatru. Prvo radio, a onda 1956. godine i televizija! Njegov je voditeljski glas i u onom opjevanom prvom televizijskom prijenosu u nas, izravnom prijenosu otvaranja jesenskog Zagrebačkog velesajma, prijenosu zbog kojeg se hrlilo na Trg bana Jelačića ne bi li se gledalo u čarobnu kutiju do tad neviđenu! Lijepe su to uspomene, slaže se i Jelčić.

– Ali, ja svejedno imam osjećaj da vas nikada sve to i nije previše impresioniralo, da ste vi jednostavno radili svoj posao – kazujemo.

– A što drugo – na to će jednostavno Ljubo.

Bio je Jelčić čak 19 godina i šef spikerske službe Televizije Zagreb. Ni sam ne zna koliko je voditelja i voditeljica mentorirao. Pitamo ga s kim je volio raditi u paru, a on iskreno veli: »Ja sam pretežno sa ženama radio. Uvijek je bilo muško-žensko, tako da nisam s muškarcima.« Gordana Bonetti, Jasmina Nikić i druga draga lica činila su s Jelčićem jedno i u studiju, i na našim glazbenim festivalima.

– Vodio sam sve festivale, i to ne jedanput – kaže Jelčić.

I bome, u pravu je; Splitski devet puta, Opatijski 12, Krapinski, MiK, Zagrebački i ostali jedno 30 puta… Melodije Istre i Kvarnera su mu bile posebno drage jer je to, veli, putujući festival. Volio je Ljubo među ljude ići.

– Pa vi onda pamtite Mišu Kovača kad je bio dječarac!?– primjećujemo.

Smije se Jelčić na to.

– Ja sam, recimo, Massima Savića prvi put najavio u Topuskom, na bazenu – sjeća se Jelčić.

Pritom je, kako kaže, već tada prepoznao da će Massimo učiniti karijeru.

Nastup s Robićem

Samo, drugo je nešto pravo pitanje, ono zašto Ljubo Jelčić nije imao pjevačku karijeru!? Mogao je lako kad je nastupao jednom zajedno na Šalati, ni manje ni više, nego s velikim Ivom Robićem!

– Zvuči li vam ovo poznato: »Noć je pusta mjesečina gusta, a ja momak….« – započeli mi.

-…na sokaku sam! – nastavio Jelčić.

E da, singlica je to na kojoj pjeva Ljubo Jeličić. Na A strani citirana pjesma »Noć je pusta«, a na B strani ona »Vjerujte sestro, tako je bilo«.

Na omotu ploče Ljubo Jelčić u savršeno kombiniranoj košulji s kravatom, pa još šeretski zabacio sako preko ramena. Kaže Jelčić da su ga na snimanje te dvije pjesme nagovorili Julije Njikoš i Mladen Jeličić. Ali, ima još jedan sličan uradak na kojem pjeva zajedno s kolegama voditeljima i voditeljicama. Pjesma se i zove »Voditelji«, pjevaju tu, tako na omotu piše, među ostalim i Mića Orlović, Oliver Mlakar, Helga Vlahović, a tamo i stih koji kaže: »Imamo savjet za roditelje, ne dajte djecu u voditelje!«

– Je li to stvarno savjet za roditelje, ili ste se malo šalili – pitamo.

– To smo tako pjevali – sa smiješkom odgovara Jelčić.

Čast pjevanju, nije Ljubu ta karijera nikada zanimala, ali mu se zato, što se voditeljskog posla tiče, nešto drugo posebno urezalo u pamćenje.

– Jadranski susreti su mi posebno ostali u sjećanju – priznaje.

Za one mlađe koji ne znaju, Jadranski susreti su bili zabavna emisija, a zapravo mitska sučeljavanja primorskih gradova pred najširim TV auditorijem. Potezao se konop, penjalo na namašćeni jarbol po pršut, plivalo zavezanih ruku i(li) nogu, uglavnom ozbiljno se igralo u čast svoga malog mjesta. Nekad bi među junacima i zaiskrilo, ma u Jelčića voditelja i suca Mladena Delića nije bilo popusta ni za koga. Gdje je bilo najgore, odnosno gdje su ekipe i publika najžešći!? U kojim su to mjestima najviše željeli pobjedu?

– Svuda, ali ja nisam vodio računa o porijeklu, nego o rezultatu – kaže Jelčić, koji nije navijao ni za svoje iz Komina.

Prve vijesti s Prisavlja

I glas, i stas

Skačemo na tren u sadašnjost, pitamo Ljubu Jelčića kako mu se čine današnji voditelji i voditeljice, mladost pred kamerama i mikrofonima.

– Svako vrijeme nosi svoja imena – pomirljivo će Jelčić.

– Nimalo niste kritični – primjećujemo.

– Ne, ne previše – na to će Jelčić.

– No, što biste im savjetovali pa da budu još bolji? Odnosno, kakav mora biti voditelj?

– Treba uspostaviti kontakt, da vas publika primi, da vas ljudi slušaju. Voditelj treba biti komunikativan, imati prisnost – uči Ljubo Jelčić.

Ma, velimo mu mi, lako je njemu bilo s takvim stasom i takvim glasom koji je uspio do dana danas sačuvati. »Unatoč pušenju«, smije se Jelčić. Glasu ništa nije mogla i ne može ni mirovina u koju je Jelčić otišao 1982. godine. Pitamo ga kako teku dani umirovljenički, čime se bavi. A on na to kaže da rješava križaljke podosta, zato da mu sive ćelije rade. Posudio je Jelčić u mirovini i glas za potrebe istinskih animiranih uspješnica, sinkronizaciju filmova »Nebesa« i »Izbavitelji«. Gleda se i televizijski program, sportski pogotovo, tenis ponajprije.

Na molbu za komentar ovoga rašomona s Novakom Đokovićem, Jelčić će diplomatski kazati da je Đoković sigurno jedan od vrhunskih tenisača. Gledala se, dakako, i A strana, drago je Jelčiću bilo vidjeti kolege, a nama u taj čas pade na pamet ‘intrigantno’ pitanja.

– Mislite da biste mogli odraditi još koji angažman, da vas pozovu? – pitamo.

– Ne, ne bih više – smije se Jelčić.

Njegova supruga Valerija Jelčić smješka se na pitanje od koga je Ljubo naslijedio vitak stas, bujnu kosu. Kaže ona, genetika mu je dobra. U braku su oni 56 godina!

– To vam je zbilja splet okolnosti. Mi smo rođeni na isti dan. To vam je najosnovnije. Sve što mislim ja, to zna on, što on misli, to znam ja. Prema tome, mi se nemamo oko čega svađati – objašnjava sve u dvije rečenice Valerija Jelčić.

Reklo bi se, u šali dakako, da je Ljubo Jelčić imao najmanje razloga i potrebe govoriti doma, jer sve se tu zna i bez da se izgovori. Pokušavamo doznati koje su godine bile one najljepše, ali odgovora egzaktnog na to nema. Bilo je, kaže Valerija, puno lijepih godina, velikih društava, putovalo se, družilo s kvalitetnim ljudima.

– Sve u svoje vrijeme. Ali, bila su to takva vremena – kaže Valerija.

Ljubo Jelčić i Saša Novak

Čistoća govora

Bila su to i vremena kada je Ljubo Jelčić praktički vodio sve priredbe i emisije što se voditi dalo, Emisiju za pomorce, Muzika i mi, Filmski mozaik i štošta drugo, tako da smo dobro promašili s pitanjem je li ostalo još nešto što bi želio odraditi. Zanimljivo je zato bilo čuti Valeriju Jelčić kako se prisjeća tih prvih dana televizije u nas. Spominje se kako je njen tata, zaljubljenik u tehniku, cijeli televizor rastavio i sastavio da vidi što je unutra. Sjeća se i kako bi joj cijeli razred došao doma da gledaju televiziju, baš kao i velikog zida na trešnjevačkom placu koji je cijeli zapravo bio TV ekran. A Ljubo, pa još na televiziji?

– On je bio čovjek k’o i svi drugi ljudi – sa smiješkom će Valerija.

– Znači, nije vas osvojio svojim statusom zvijezde, već su druge neke kvalitete bile važne – velimo.

– Ma ne. Osim toga, u ono gimnazijsko vrijeme strašno se pazilo na čistoću govora, bogatstvo jezika i tu je on profitirao najviše. I moram priznati, kad su bili kvizovi, on je znao najviše od nas, od mene i kćeri. Kći je također išla u gimnaziju, ja u eksperimentalnu gimnaziju, ali on je nas ‘šišao’ u znanju nevjerojatno, što je meni jako imponiralo. A i njemu je imponiralo da se pravi važan, haha – pojašnjava Valerija.

Njihovoj kćeri ime je Irina, odvjetnica je i Valerija će reći kako je od Ljube i nje baštinila među ostalim radne navike, radnu etiku. Valerija Jelčić cijeli je svoj radni vijek radila kao defektolog. Ne miruje ni danas, već slika. Platno, kist, boje, izložbe….

– Ljudi su oduševljeni njenim radom – domeće Ljubo, a on je, ne smije se zaboraviti, studirao i povijest umjetnosti.

Ako smo u goste došli i ne sluteći što sve treba imati dobar voditelj, kroz razgovor formula biva jasnija. Treba tu dobroga glasa, i sjajne memorije, znanja stranih jezika…

– I biti siguran u to što govorite. Kad Ljubo govori, ljudi mu vjeruju – ističe Valerija.

I to je to. Ljubi Jelčiću se vjerovalo, jer je i znao o čemu priča, što god da je čitao. A ovaj novinar ne može ne primijetiti kako se u stanu na Vrbiku žive lijepi umirovljenički dani. Pitamo Valeriju kontakt brojeve. Ljubo ih suvereno diktira, taman da se sjetimo kako smo negdje pročitali da je i 30-ak telefonskih brojeva znao memorirati onomad za potrebe nekih televizijskih emisija.

– Bio je to prijenos Armijskog festivala iz Beograda i Mića Orlović je dobio taj zadatak. Međutim, on je rek’o: »Daj ti, ne da mi se čitati.« A ja sam te brojeve telefona na koje se glasovalo poredao po veličini da ne preskačem i onda sam ih bez papira sve izgovorio – smije se Jelčić, televizijski doajen.

Gordana Bonetti i Ljubo Jelčić