Nije veliki hrvatski misterij zašto Robert Knjaz, pametan kao vrana, u svojoj svlačionici često izuva koledžice. Spretni gledatelji malih ekrana u prošloj su rečenici mogli uočiti reference na najpoznatije Knjazove televizijske uratke. Ipak, ovdje se radi o svojevrsnoj mjenjačnici – rado viđeni televizijski domaćin Robert Knjaz ovom prilikom postaje rado čitan gost idućih redaka u intervjuu za naš list.

Sve se to odvija povodom Knjazovog novog serijala »Najljepša europska sela« koji s emitiranjem kreće ovog utorka s početkom u 20.15 na Prvom programu Hrvatske televizije. Popularni televizijski autor nerijetko je svojim kreativnim emisijama u cjelini promicao domaći televizijski program te isporučivao naslove na spomen kojih se i dandanas ozare lica i nasmiješi brk mnogim članovima gledateljstva.

Nova perspektiva

Roberte, uskoro u emitiranje kreće vaše nova emisija pod nazivom »Najljepša europska sela«. Odakle povod za novu emisiju i jeste li zadovoljni obavljenim poslom? Jeste li došli do saznanja je li žvaka za seljaka?

– Žvaka može biti za seljaka, ali ne za seljačine koji je bacaju na pod, ha, ha, ha. Povod je javni natječaj HTV-a za putopis. Imao sam naramak ideja vezanih uz gradove i onda mi je sinulo da nikada nisam gledao emisiju o selima, i eto. Ali, činjenica je da se čovječanstvo kontinuirano seli iz sela u gradove i da će možda za 100 godina mali postotak ljudi živjeti u selu, osim ako ne shvatimo da se u selu može mirnije i zdravije živjeti. Pa, rekoh, idem ja kao dečko s asfalta to malo i provjeriti… A snimamo najljepša sela zato jer gledatelji to zaslužuju. Tko će gledati najružnija svjetska sela, blato i memlu…

Privatni album

U ovom ste serijalu imali pojačanje Hrvata koji žive u selu. Kakva je bila njihova uloga u emisiji?

– S jedne strane, gledatelje nagrađujemo putovanjem, što mi se čini da telka i treba raditi kada god može. S druge strane, od tih simpatičnih ljudi iz raznih krajeva Hrvatske dobivamo novu perspektivu i pogled na selo koje posjećujemo.

Koliko su sela koja ste posjetili turističke destinacije? Je li u njima vladala velika gužva za vašeg posjeta? Jesu li stanovnici tih sela mahom turistički radnici ili se bave djelatnostima koje im podneblje nudi?

– Naivno sam mislio da najljepša sela neće biti i najposjećenija, ali ipak jesu. Svi osim norveškog sela Reine. Što zbog udaljenosti, što zbog vremena i klime, a što zbog skupoće, ono je najmanje turističko, a time i najatraktivnije za posjetiti. Tamo čak i zrak miriše, to nisam nigdje drugdje sreo. Španjolsko selo u Andaluziji, Setenil de la Bodegas je također malo manje turistički napučeno, ali zato su ostala sela krcata turistima – Oia na Santoriniju, Cinque Terre u Italiji, Eguishaim u Francuskoj, Lautebrunen u Švicarskoj. Tako da smo lokalce tražili kao Scherlok Holmes, povećalo na oko, slijedeći tragove u blatu… i većinom rade u turizmu.

Zagrebački asfalt

Postoji li, između sela koja ste posjetili, neko selo koje je po vašoj mjeri? Možete li se zamisliti kao stanovnikom jednog od posjećenih sela?

– Oia na Santoriniju je možda najromantičnije selo i Grci su nekako karakterom najvatreniji i najsličniji našem mentalitetu. Tako da se tamo mogu zamisliti, kada bi bilo barem upola manje turista. Mogu se zamisliti kako razdrljen i, daj Bože dlakav i brkat, srčem neko vince i toćam nogice u grčkom moru, divotica… Reine u Norveškoj, po kome su navodno crtali sela u crtiću »Frozen«, čarobno je, ali pitanje je kako preživjeti kad je tamo sedam tjedana samo noć… Možda bi mi to dobro došlo za pisanje scenarija. Švicarski Lautebrunen, dolina sa 72 vodopada i svi ti alpski vrhovi okolo su prekrasni, ali tamo hodočaste milijuni turista, tako da jedino da pobjegnete u selo iznad – Murren koje nema automobila i jedina veza sa svijetom je žičara. Ali ovako bi vam mogao pričati o svakom od selu u našem serijalu jer svako ima neki svoj šarm.

U našem proteklom razgovoru prepričali ste mi savjet koji vam je dao novinar Vlado Tomić i slijedom kojega pri osmišljavanju emisije na papir prvo stavite ono što volite pa u svojim TV formatima radite ono za što osjećate vatricu u trbuhu. Kako se sela uklapaju u tu »šprancu«? Što vam predstavlja pojam sela? Tradiciju, mirnoću, prirodnost ili što drugo? Kako se osjećate u seoskom ambijentu?

21.07.2017., Zagreb – Robert Knjaz, autor dokumentarno zabavne serije Hrvatski velikani.”nPhoto: Igor Kralj/PIXSELL”n”n

– Vidio sam toliko svjetskih gradova i betonskih džungli da je istina da sam se jako veselio snimanjima u tim prekrasnim selima, ali i prekrasnoj prirodi oko njih. A pojam sela mi je intrigantan jer ga premalo poznajem. Rođen sam i odrastao na zagrebačkom asfaltu, ali sve više ljudi oko mene s godinama bježe u selo. Pa se pitam ima li to smisla, je li to generacijska stvar, stvar ekologije ili budućnost čovječanstva i povratak prirodi… Za sada mi je lijepo doći u selo na par dana, u taj mir i spokoj, ali lijepo se potom vratiti i u grad gdje je sve nadohvat ruke. Očito, još je u meni asfalt prejak.

U dopisu koji smo dobili i kojim se emisija najavljuje, opisani ste kao »najveći veseljak domaće TV scene«. Sviđa li vam se taj epitet? Ruku na srce, u svim vašim emisijama ozbiljne stvari donosite na duhovit i maštovit način.

– Ova najava je zapravo igra riječi. Najveći »ve – seljak domaće TV scene« zato što je riječ o projektu sa selima, ali očito se po putu izgubila ova crtica koja razdvaja Ve od ostatka riječi… Iako sam većinom dobre volje, ne mislim da sam najveći veseljak. Uvijek mi se čini da netko drugi ima manje briga i stresa, te više razloga za grohotanje. Znate kako je to, trava kod susjeda uvijek izgleda zelenija.

Kako onda ve – seljak u vama najradije provodi slobodno vrijeme?

– Volim duhovite, pozitivne i optimistične ljude koji ne dave s problemima, jer ih svi imamo, volim glazbu i lošu diskočagicu pod diskokuglom. Volim sport, društvance, termine »hodajućeg« nogometa s dečkima i treće poluvrijeme gdje jedni druge uvjeravamo da smo šprintali. Jako volim prirodu, hvala Bogu da sam imao mogućnost vidjeti Island, Grenland, Grand Canyon, Niagaru, Hawaii, Mont Everest – naravno odozdo, pa Machu Pichu, Amazonu itd., a sad ta najljepša sela… te si slike vrtim kad sam loše. A još je toliko toga za vidjeti i u našoj predivnoj Hrvatskoj.

Sirovina i sinovi

Diplomirali ste na Ekonomskom fakultetu. Je li to bilo po onoj poznatoj: »Kad ne znaš šta ćeš sa sobom, upišeš ekonomski«, ili vam je u mladosti srce doista tuklo za knjigovodstvo i BDP?

– Ha, ha, ha, pročitali ste me kao »Vlak u snijegu«. Istina, nisam upao na režiju na ADU, pa sam upisao Ekonomski fakultet da smirim roditelje. A onda mi se marketing svidio, pa sam ga i završio jer je jako zanimljiv i zabavan, a danas se njime djelomično i bavim. No, paralelno s ekonomijom osnovao sam s prijateljima našu lokalnu kabelsku televiziju u Dugavama, pa su faks i TV praksa išli rukom pod ruku. No volim završiti ono što sam započeo, pa sam već kao veteran ponovo pokušao na ADU, upao i diplomirao filmsku i TV režiju. Naučio sam da je studiranje s 37 godina puno zabavnije nego s 20, puno više uživaš u svakom trenutku.

Privatni album

Jedna od glavnih mantri ekonomskih fakulteta jest definicija poduzetnika kao osobe koja preuzima rizik i upravlja resursima kako bi ostvarila dobit. Pronalazite li sebe kao autora i televizijskog djelatnka u toj definiciji? Što je rizično u vašem poslu i dokle vode neutabane staze?

– Iako puno više volim ovaj kreativni redateljski dio nego poslovni, nažalost ili nasreću jesam poduzetnik jer imam firmu koja već desetljećima okuplja od 20 do 30 stalnih suradnika – freelancera. Nisu stalno zaposleni kod mene, jer žele zadržati slobodu paralelno raditi i na drugim projektima. No, uz televizijske projekte koje vidite, naša radnja Sirovina i sinovi proizvela je u ovih par desetljeća više stotina komercijalnih videospotova i namjenskih filmova za sve vodeće hrvatske firme. A neutabane staze su najzabavnije, tu najviše možeš naučiti i spoznati, ali si zato stalno u riziku jer ne znaš što očekivati, a grešku na televiziji svi vide. Nikad nema opuštanja i rutine, a pri tome je konkurencija internet – dakle cijeli svijet. Ali to je ujedno i čar našeg posla, stalni izazovi i potreba da daš 100 posto od sebe. Kao i u nogometu, inače padaš u drugu ligu.

Sve što ste radili tijekom godina bilo je dobro praćeno i ulazilo u antologiju. Postoji li s vaše strane neka odgovornost prema gledateljima ili pitanje hoćete li ih razočarati?

– Da, uvijek strepim hoću li razočarati ljude i sebe jer kad zamisliš neku ideju, nikad ne znaš kako će ispasti. Zamislio sam snimiti šest najljepših sela, ali nemam kristalnu kuglu i ne znam što će me tamo dočekati, hoće li lokalci surađivati, hoće li htjeti pred kameru i hoće li biti uštogljeni, hoćemo li naći dovoljno zanimljivosti za 45 minuta… A onda se pitam hoće li to što snimimo tamo biti dovoljno dobro i kad sve to stavimo na hrpu ima li to uopće ikakvog smisla… Uglavnom 100 pitanja, a isti nazivnik – strepnja hoće li se to svidjeti publici. I to se ponavlja svaki put sa svakim novim projektom. No, kad mi postane svejedno, »objesit ću kopačke o klin«.

Pobijediti algoritam

Tijekom svojeg radnog vijeka na neki se način osvrćete na društvo i svijet oko nas. Kakvo je stanje u društvu danas nego u vrijeme vaših početaka? U vremenu kada svi gledaju u ekrane, je li lakše napraviti emisiju koja će intrigirati?

– U vrijeme mojih TV početaka imali ste jedan crtić u 19.15, a u 19.30 ulice su bile prazne jer je bio »Dnevnik«. Nije bilo interneta, a na telki svega par programa. Raj za druženje na kvartovskoj klupici. A danas je medijsko bombardiranje 24/7. Ima onaj Pixarov crtić »Wall-E« iz 2008. godine gdje je cijelo čovječanstvo odletjelo u svemir, pretili su jer ne hodaju, već svi bulje u male ekrane. Kad je taj crtić izašao, gledao sam ga s djecom i mislio si: »Ajme kakva bujna mašta.« No, nažalost, vrlo je brzo postala sadašnjost. I vrlo je teško napravit novu emisiju koja će se istaknuti, kad te doslovce milijuni drugih emisija čekaju u tvom mobitelu. Više ljudi danas gleda mobitel nego TV, a kad stavimo emisiju na moj YT kanal – KnjazTV, tu treba pobijediti i algoritam jer on često nameće ljudima što da gledaju. E, to je bitka koju ne znam kako dobiti.

Nastavno na to, društvene mreže su svakodnevnost i nude osobne serijale ljudi koji ih koriste. U kakvom ste odnosu s društvenim mrežama budući da njima uglavnom promovirate svoje uratke? Jeste li svojim radom postali neka vrsta influencera, i to ne onog samoprozvanog već onog stvarnog koji kroz svoje priče intrigira, educira i utječe na televizijsko gledateljstvo? Za mnoge ste pojam kako treba raditi zabavno-dokumentarne uratke.

– Društvene mreže su se toliko razgranale da čovjek ne uspije sve to popratiti. Trebat će nam još jedna planeta puna ljudi da za nas prate i pune sve te društvene mreže. Osobno ne stignem ništa stavljati nego angažiram ljude, jer ako ću biti na društvenim mrežama, onda ništa od mojih TV projekata. Iako mislim da je svaki stanovnik planete influencer; svatko od nas na neki način utječe na svoju okolinu. Naše bake koje su utjecale, pardon, »influencale« da se čuvamo propuha pa naši roditelji, naši prijatelji koji su nas uputili na prvu knjigu, prvi album… A tako će biti ubuduće, jer ne znači da će influencer s milju pratitelja više utjecati na mene nego moj susjed Darac koji svojom dobrom formom, proizvodi kod mene hrvatski jal i utječe na mene da počnem trenirati.

Za svoje projekte zaslužili ste mnoge nagrade i pomicali domaći TV program u cjelini. Što vam predstavljaju osvojena priznanja? Jesu li nagrade poboljšavale vidljivost vaših emisija i omogućavale vam daljnje projekte?

– Nagrade kratkoročno gode egu, ali dugoročno nemaju nikakav utjecaj na ništa. Tapšanje po ramenu je lijepo, ali jednako vrijedno i od neke komisije kao i od slučajnih prolaznika ili teta na placu. A ovih zadnjih je puuuno više. Oni su gledatelji i za njih radim.

Privatni album

Povijest hrane

Imate li pojam o tome koja se epizoda vaših uradaka najviše pamti ili je najprepričavanija u društvu? Je li to Maja Šuput u »Koledžici« ili razgovor sa Stjepanom Spajićem na temu japanskoga zeta? Jesu li te emisije u kojima su sudjelovale domaće javne osobe najpamtljivije u društvu zbog svoje duhovite komponente?

– Ne znam, bilo je toga previše, a svatko ima drugačiji ukus. Moguće da su to Maja i Spajić, jer to su dvije vrlo orginalne i neponovljive osobe. S druge strane u to vrijeme kad smo ih snimali, nije bilo interneta pa su te emisije puno jače odjeknule. I u pravu ste, duhovitost je najteže postići, pa kad to uspije ima dulji vijek trajanja.

Jednom zgodom najavili ste da radite na serijalu o povijesti hrane. U kojoj je fazi taj projekt?

– Paralelno uz sela radimo i povijest hrane, osam epizoda, zove se »Znamo li što jedemo?«. Trebamo dovršiti postprodukciju i isporučiti sva sela, da bi se mogli vratiti na hranu za koju smo obavili inozemna snimanja. Ostale su nam sada hrvatske lokacije te naravno montaža i postprodukcija… Uglavnom ima još gro posla.

I za kraj, da se vratimo selima. Kada bismo zašli u svijet mašte, kako bi izgledalo Robertovo selo iz snova? Kakav bi mu bio geografski opis, nadomak mora, planina, čega drugog ili u kombinaciji? Kakva bi klima prevladavala? Što bi tamo raslo, tko bi tamo živio, što bi se tamo radilo…?

– Moje selo iz snova vizualno bi izgledalo kao Oia na Santoriniju, ali bez toliko turista i bez opasnosti vulkana. Priroda bi trebala biti kao u Norveškoj, zrak bi trebao mirisati. Lijepo bi bilo da su oko nas svih onih 72 vodopada i svi oni snježni alpski vrhovi Jungfrau, Eiger, Moch, Shilthorn kao u Švicarskoj. Bilo bi super živjeti negdje gdje je vječito proljeće, gdje nije baš svugdje dostupan signal mobitela da se imamo vremena sastati sami sa sobom, negdje gdje ima domaćih životinja kao kravica na prekrasnim cvjetnim livadama u Švicarskoj. Ljudi bi trebali biti temperamentni, ali da ne pričaju toliko o problemima i politici, to bi isto pomoglo da selo bude ljepše.

Samo se nadam da će ovaj serijal potaknuti i hrvatska sela da se prijave u međunarodnu organizaciju Najljepših sela, jer tu se osim iskustva može i puno napraviti na promociji sela. Komisija vam propisuje što morate ispuniti da bi bili »najljepši«, što vam onda dovodi turiste i prihod u selo. A to je druga strana medalje – jer tu treba biti pametan i na vrijeme ograničiti broj turista da ne pojedu svu seosku ljepotu. Ali brend Najljepše selo može osigurati radna mjesta za mlade da ostanu u tom selu i da mu osiguraju budućnost! A primjeri za to su upravo u ovom serijalu.

Obitelj – baza

Koliko vam je važna podrška obitelji i kako se ona očituje?

– Kao i većini nas, kada je na poslu sjajno, a doma loše, ja sam loš. A kada je obrnuto, doma sjajno, onda se svaki poslovni problem može riješiti. Znači, baza i glavni punjač baterija uvijek je obitelj.

Volim sport

Sportaši i sportska događanja mnogo su puta bili predmetom vašeg rada u mnogim emisijama. Odakle fascinacija sportašima? Uzbuđuje li vas njihov način života, borbenost ili što drugo?

– Volim sport. Amaterski sam se bavio sportom, a i znamo da je nogomet najgledaniji sadržaj. Kada igra reprezentacija, ulice su puste, vjetar kotrlja onaj busen trave iz pustinje. Znači, spajam svoju ljubav i ono što većinu gledatelja zanima. A ono što je sportašima zajedničko je velika upornost i spremnost za velika odricanja, što zaslužuje respekt. Gotovo svi vrhunski nogometaši nisu bili na maturalnim putovanjima, cure u koje su se zaljubili možda je netko drugi odveo u kino jer su oni bili na utakmici ili pripremama. Tako da se pomalo divim osobama koje su mogle žrtvovati možda najljepši dio života da bi uspjeli u sportu, ja to ne bih mogao. A sutra te jedna ozljeda može vratiti na početak.