Oduvijek imam želju dati komadić medijskog prostora onima koji nisu redovito prikazivani, primjerice, pobjednicima matematičke Olimpijade, ljudima koji brinu o starijim osobama, ljudima sa zanimljivim životnim pričama…
Iva Šulentić! Ako je išta teško, onda je teško, odnosno nije lako, raditi intervju s nekim tko je na televiziji i uz televiziju od svoje 12 godine, a još izgleda kao da je počeo jučer. Misliš, sve znaš o telentiranoj HRT-ovoj voditeljici, ali… uvijek ima ali…
Pripremam se ja za ovaj razgovor i u pola svega dođe mi odustati! Teško je, naime, ljubitelju tripica razgovarati s nekim tko bi se radije penjao uz lijanu nego probao tripice! Tko može tripice ne voljeti!? Što se voli kad se tripice ne vole!? Može li se voljeti išta, ako se tripicama prilazi s gnušanjem!?
– Hahahahaha! Ma kakvo gnušanje? Volim jesti, ali, eto, jedino što baš ne obožavam su tripice i hladetina. Oprostite! Probala, ali ne ide. Ali imam veliki respekt i prema jednom i drugom!
Lako da su samo tripice ono što se ispriječilo između nas. Tu su i letovi balonom čiji ste veliki promotor, a ja ni s balkona na drugom katu nisam u stanju u pod pogledati. Priznajte da vam je suprug, iskusni letač balonom, kriv za sve, odnosno da se leti zbog čiste ljubavi!
– Hahaha. Tako je! Čiste ljubavi prema sportu, prirodi i svježem zraku, putovanjima i dobro raspoloženim ljudima. Ajde, i suprugu! On mi je i otkrio taj sport, ali i prije sam o balonima maštala i gledala ih u slikovnicama. Ali, da ti otkrijem tajnu pa ti možda bude lakše. Igor, iskusni pilot koji je letio svugdje na svijetu na vrtoglavim visinama također promijeni boju lica na nekom visokom balkonu kada pogleda prema dolje. Tako da ne znaš bojiš li se letenja u balonu dok ne probaš letenje u balonu…
Volim putovanja, volim iznenađenja
Vi ste zapravo neke avanturistica!? Volite putovanja, ne libite se skočiti padobranom, na koncu nije ni ta brada stradala kad vam je bilo tri godine zato što ste mirovali. Zaziva li vas još uvijek tkogod s Scarface? Vidi li se do kud bi vas taj avanturizam mogao odvesti, kada već do tanjura s tripicama neće?
– Ah, brada moja. A čujte, malo dijete, stolica na koju se moraš popesti, kvalitetan stol od punog drva bez milosti i eto nadimka. Svi prijatelji iz djetinjstva znaju za Scarface nadimak, ali i njima je već dodijao pa je umirovljen. Uostalom, preočito je pa nije više zanimljivo. Ali avanturistica, ne znam baš. Ima i hrabrijih i »avanturističnijih« od mene koji zaslužuju taj epitet. Volim putovanja, volim iznenađenja, volim putovati i živjeti bez velikih detaljnih planova i pustiti da me život iznenadi. Ako je to avanturizam, priznajem da jesam!
Nije bez vraga ovo moje spominjanje avanturizma. Naime, na malim ekranima se on i ne da detektirati. U voditeljskoj ulozi ste vazda mirni, staloženi, sjajno pripremljeni, a opet ležerni i prema gostu dobrohozni i pristojni u maniri nekih »starih« dobrih voditeljica TVZ. Postoji li velika razlika, ili u čemu je razlika između Ive Šulentić na malom ekranu i Ive Šulentić u privatnom životu?
– Jao, hvala vam. Još se učim nosti s komplimentima, a ovaj je najveći kojega mogu dobiti. Hvala, od srca. Te divne voditeljice, pripadnice zlatne generacije, oduvijek su mi bile uzor. Educirane, odmjerene, elegantne, s divnom dikcijom i razumijevanjem, pozitivne i drage, a svoje, britke i duhovite. Ne utvaram si da sve to jesam, ali svakako bih jednog dana voljela biti barem blizu toga opisa. Romantična sam u pogledu svoga posla – svoju ulogu shvaćam kao onu posredničku između onoga što se događa ispred kamera i gledatelja pa nastojim biti znatiželjna koliko bi i gledatelji bili i staložena koliko mogu, jer nismo mi u prvome planu niti gledatelj želi slušati o nama niti samo nas. O pripremi niti neću, smatram da je ona barem 90 posto moga posla, a ionako sam štreber…
Koliko sam različita? Ne previše. Voditeljstvo nije gluma pa sam doista ja ono što vidite na ekranu, ali u situaciji u kojoj nisam kod sebe doma niti s frendicom na kavi, već imam zanimljive ljude kao sugovornike, publiku, gledatelje i svu silnu tehniku i divnu ekipu oko sebe koju poštujem. Ma, sve dolazi iz poštovanja. Prema publici, poslu, gostima, mediju i, na kraju krajeva – sebi samoj.
Iva Šulentić za desetak godina? Gdje se vidite? Gdje vidite televiziju kao takvu, državu nam kao takvu, mladost kao takvu? Ima li, štono bi se reklo, nade za nas?
– Hahaha, sva sreća da ne planiram i da iskreno nemam pojma gdje sam ni što sam za punih deset godina. Nadam se boljemu, kao i svi valjda. Televizija je medij kojega volim pa se nadam da će izdržati, održati se i razviti i prilagoditi digitalnoj transformaciji. Isto želim i našoj državi. A za mladost već znam da nije vječna, iako su mi roditelji bili smiješni kada su mi to govorili i sada sam došla u godine kada je jedino što stvarno želim za sve sebi drage ljude i sebe samu – zdravlje. Nek je zdravlja, a sve ostalo će već doći.
Kolege i prijatelji
Nije se toj vašoj profesionalnosti ni čuditi. Nije u vas puno godina od života, izgledate iznimno mladoliko, no ljudi kao da zaboravljaju da je u vas poprilično godina televizijskog iskustva i staža. Pače, sve je išlo nekim normalnim slijedom, projekti kao da su pratili vaše godine i iskustvo, od recimo Briljantina, preko The Voice showa i sada emisije »Kod nas doma«. Prije nego se pozabavimo aktualnim, da li se reći koji vas je format možda i najviše formirao, koja voditeljska škola ili urednički dril?
– Na prvoj emisiji koju sam vodila, još kao dvanaestgodišnjakinja, kao asistentica redatelja radila je jedna gospođa kojoj je to bio zadnji projekt pred penziju i koja me prigrlila kao vlastita baka i »drilala«, davala savjete, govorila što i kako. Zahvalna sam njoj i Vlatki Vorkapić, autorici i redateljici »Zagonetnog ulomka« zauvijek jer mislim da su se tad postavili neki temelji koji su me definirali kao voditeljicu. Za prva snimanja me pripremala i moja Mirjana Rogina još u Zagrebačkom kazalištu mladih, a iskustva u Obrazovnom program i gotovo deset godina »Briljanteena« ostavila su svoj trag. O projektima poput Dječjeg Eurosonga, Dore, Porina i The Voicea da i ne govorim. Kako se ono kaže, svakog dana, u svakom pogledu…
Evo vas odnedavna u popodnevanom terminu. Evo nas »Kod vas doma«. Kako ste zadovoljni prvim tjednima emitiranja i reakcijom gledatelja, tim više što se emisija našla u pomalo nezahvalnom teraminu tamo gdje je do jučer stajao znatno političniji uradak? Jeste li uspjeli uvjeriti puk da se radi o dva različita formata? Jeste li uspjeli u nakani da to bude uistinu sat vremena za odahnuti, ili su, možda aspiracije i želje i veće od dobre zabave u rano popodne?
– Dva su tek tjedna prošla i još osluškujemo bilo naših dragih gledatelja, no super ste primijetili – radi se o sasvim različitim formatima i ne bih niti na sekundu pretendirala na išta slično. Iskreno vjerujem u projekt i mislim da pružamo opuštajući, a opet ne plitak sadržaj i da se gledatelji mogu poistovjetiti s temama, a gosti ih svojim pričama i razmišljanjima mogu opustiti nakon cijeloga dana. Neka nas još malo, a kad postanemo još uhodaniji, javim se s novim saznanjima.
Čitam da su u vas geni malo lički, malo zagorski. Tko je u obitelji iz Like, tko iz Zagorja? Odakle ste onda vi? Ili, šta je ljepše gledati iz ptičje, balon perspektive, Liku ili Zagorje?
– Otac Nikola je iz Svetoga Roka, familija je to stasitih, hrabrih i dugovječnih Ličana koji vole janjetinu, ljude, veselje i lički krumpir! Majka Danica vrijedna je Zagorka iz prekrasne velike obitelji vrijednih ljudi koji su radili u poljima, vinogradima i imali životinje. Ja sam iz Zagreba, kao mala sam s jednakim veseljem trčala zagorskim bregima i ličkim poljima, ali iz ptičje perspektive sam do sada gledala jedino bajkovite zagorske brege i doista su kao bajka na dlanu. Neopisivo lijepi!
Ima li straha da će te u ovako maloj zemlji sve goste prebrzo ugostiti? Koga bi zapravo željeli vidjeti preko puta sebe »Kod vas doma«?
– Ma mislim da nema straha jer ionako oduvijek imam želju dati komadić medijskog prostora onima koji nisu redovito prikazivani, primjerice, pobjednicima matematičke Olimpijade, ljudima koji brinu o starijim osobama, ljudima sa zanimljivim životnim pričama… Uglavnom, shvaćate što vam želim reći. Nije nužno da osoba ima aktualni hit da bi joj se dalo prostora kod nas doma. Ovakav format iziskuje doista puno truda i traženja, ali ekipa je fantastična i ne sumnjam u nas. Evo, recimo, prošli su mi tjedan u gostima bili Bino i Boro iz Božesačuvaj, ljudi odgovorni za dizajn devedesetih. Zar nije genijalno slušati priče takvih ljudi?
Koliko se pripremate za svoje goste? Pitam vas to pomalo fasciniran vašim vođenjem različitih manifestacija gdje, bar se meni čini, ništa nije prepušteno slučaju, od recimo savršenog engleskog jezika do poznavanja materije? Odnosno, što je više utjecalo na vaše oblikovanje i odnos prema poslu, studij ekonomije ili gluma u ZKM-u?
– Uf, opet vi s komplimentima. Hvala vam! Pretpostavljam da sve pomalo, ali najviše ono treće – odgoj. Roditelji su mi i danas istovremeno i najveća podrška i najžešći kritičari koji mi nikad tijekom ova dva desetljeća rada na televiziji nisu dopustili da »poletim«. Bila sam odlikašica i voljela sam osjetiti njihov ponos i odobravanje, a kako su i sami izuzetno marljivi ljudi koji vjeruju u predanost, disciplinu i rad – još uvijek su mi uzor u tome.
Naravno, u ZKM-u me Mirjana Rogina, moja druga mama, poučila koječemu van domene glume, od čitanja i pripreme do odnosa prema ljudima u ekipi. Na Ekonomskom sam fakultetu naučila mnogo toga, a najviše o disciplini. Uostalom, zar nismo mi produkt okolnosti, situacija i ljudi koje smo sreli u životu? Nije samo jedna stvar razlog nas kakvih jesmo danas… Ali, da ne filozofiram. Štreber bila – štreber ostala!
Kad smo već kod glume, ima li takvih glumačkih planova?
– Eh, tu se tek ne planira ništa. Zadnje što sam glumila je bilo prije pet godina. Sad samo glumatam kad pričam viceve u ekipi, a nije da ih dobro pamtim. Rado bih, ali ništa na silu. Sve u svoje vrijeme.
Nego, da se vratim na kraju na početak. Ima li ikakve šanse da ja završim u balonu, a vi za tanjurom tripica, pa što bude ikom obojci a kom opanci!?
– Gledam u kalendar već! A kakvi ste vi s vremenom?
