Imam sreću jer sam radio sa sjajnim ljudima, profesionalcima s dušom, sudjelovao u produkcijama koje su san svakoga tko se bavi ovim poslom. Nisam od onih koji misle da sve počinje i završava s njima, pogotovo jer ne utječeš na sve faktore i odluke
Ako se lani u to i sumnjalo, sad se bez sumnje može reći da Hrvatska radiotelevizija ima svoj subotnji, dobar, glazbeni, obiteljski show. Ime mu je, dakako, A strana, druga sezona samo što nije, a voditeljska palica i opet će biti i u rukama prekaljenog HRT-ova znalca Duška Ćurlića. Jest, uz njega će biti i Ivan Vukušić, no zna se tko je tu ‘stariji’.
A strana, sezone druga! Onako iskreno, kad ste za prve sezone znali, naslutili da bi moglo biti i druge sezone i da se tu radi o projektu koji itekako ima smisla? Meni je, primjerice, veliko finale otvorilo oči, onaj tulum višesatni.
– Haha, bio je to stvarno odličan tulum. Možda će zvučati pretenciozno, ali vrlo brzo s početkom snimanja prve sezone, možda već nakon prve ili druge emisije, dogodila se neka posebna kemija, dalo se osjetiti u zraku da radimo nešto što je u redu i što ima smisla. Kasnije su to potvrdili i publika i kritika. Moram reći da je zbilja gušt raditi, ali je i odgovornost poprilična. Znate kako kažu da je nakon prvog sjajnog albuma, onaj drugi taj »kritični album«, taj koji pokazuje – ili jesi, ili nisi. Mislim da radimo dobar program i ove sezone. Evo u subotu prve »ljubavne« emisije novog serijala. I kako bi se to lijepo reklo: »Pa pogledajmo….«
Sto minuta traje jedna epizoda A strane. Nije to malo. Traži li psihofizičkih priprema?
– Ma traži »čistu glavu«, jer bez nje kondicija ne pomaže! Traži koncentraciju, da budeš ne samo voditelj nego domaćin, i kad se čeka i kad ti nije baš neki dan da poštuješ goste i te mlade ljude, sjajan bend i ekipu s kojom radiš. Veliki je to pogon, a Ivan i ja smo vrh toga »brijega« i nitko nam ne daje za pravo da upropastimo trud i veliki posao svih onih koji su iza kamere, a bez kojih ovakvih emisija ne bi bilo. Kad pošteno odradiš svoj posao onda poštuješ i publiku, a mi smo tu zbog njih, ne oni zbog nas. Daljinski je opasno dobar neverbalni kritičar.
Težak zadatak, ali i izazov Kako objašnjavate činjenicu da show hvale i vani, poglavito gledatelji u nama susjednim državama?
– Doživio sam te reakcije dok sam kao komentator bio u Kijevu na Eurosongu. Kolege iz susjednih zemalja su mislile da se radi o licenci, pa se raspitivali čija je. Posebno je zadovoljstvo da smo pokazali, ili možda podsjetili da zaista sa svojom »pameti« možemo postaviti neke visoke produkcijske i programske standarde i raditi kvalitetnu zabavu koju te nije sram gledati i potpisati.
Čujem da su neke televizije i pokušale s istim formatom. To je još jedna pohvala profesionalcima i ekipi koja stoji iza ovog projekta. Čudan je taj položaj domaće glazbe. S jedne strane kvalitetni glazbenici, s druge studenti koji traže da im se sviraju Cecini hitovi.
Može li, mora li javni servis učiniti sve da se domaće, a valjano, učini vidljivijim?
– Ma lako za studente! Tko od nas nije u studentskoj fazi radio svega i svačega, a i slušao, hehe. Veći je problem što smo svi skupa pomalo zaboravili koliko toga kvalitetnog i kreativnog ima oko nas i u nama samima. Zašto je tome tako? Mislim da bi odgovor dali neki pametni i neopterećeni analitičari, sociolozi i psiholozi društva. Tu dolazimo do funkcije javne televizije koja mora biti informativna, edukativna i zabavna. Težak zadatak, ali i izazov. Druga sezona nosi sa sobom novost; svaka emisija ima svoju tematsku okosnicu.
Ajmo redom, temu po temu plus glazbeni broj koji uz to ide, po vašem izboru. Elem, ljubav! Što je za vas ljubav i koja glazbene numera je najbolje prati ili je obilježila vašu ljubav!
– Znaš do kojeg zaključka smo došli nakon te emisije!? Da 98 posto pjesama ustvari govori o ljubavi ili im je ljubav, one ili ove vrste, tema! Zbog toga bih sada mogao nabrojati pjesama i pjesama koje meni znače ljubav. Znaš ono kad te »takne« neki stih i vrati ti neke slike, neka sjećanja, trenutke, mjesta… E toga ima koliko hoćeš. Ustvari shvatiš da sve ima smisla u ljubavi; i dobiti, i gubiti, i voljeti, i patiti, i biti sretan. Samo treba vremenu da postavi stvari na svoje mjesto. A što je ljubav za mene? Učim to svaki dan i nema definicije koja bi odredila okvire ljubavi. U toj prvoj emisiji uz mlade snage imamo odlične goste: Nina Badrić, Mile Kekin, Massimo i Zdravko Čolić… Mislim da će se publici svidjeti, iako nije bilo lako odabrati što svirati i pjevati. »Totalno drukčiji od drugih«
Koliko se spominjem vaše kćeri su taman nekih godina da pomalo počinju razmišljati što će u životu biti? Mladost nam odlazi vani, sve smo stariji kao društvo, kakav im savjet dati kud da usmjere svoje živote?
– Iskreno mi je teško gledati te sve statistike i brojke. Odnosno, to nisu brojke, to su ljudi, obitelji, sudbine…
Starija Karla studira, mlađa Ela je prvi srednje i gledam ih kako rastu i kako traže neke svoje putove. Kamo će ih odvesti ne znam. Često supruga Adela i ja o tome razgovaramo, pretpostavljam o istim stvarima kao i većina roditelja danas. Uvijek nekako ostaje nada da smo im neke vrijednosti usadili odgojem i odrastanjem, da nismo puno pogriješili. Svijet se jako promijenio od našeg odrastanja i nisam siguran da je to na bolje. Vremena su čudna i nemaju odgovor, a pitanja je puno. Što god izabrale imat će našu podršku, a svoj put kao i svatko od nas morat će izabrat same.
Odrastanje! Kakvo je bilo vaše odrastanje i koju ste glazbu u to doba voljeli?
– Odrastao sam kao i većina moje generacije tada, ne s previše materijalnog, nekada čak i premalo, u tipičnom radničkom srednjem sloju. Roditelji su mi bili ona tiha i poštena većina koji su svoje živote podredili poduzećima u kojima su radili i usađivanju nekih općih mjesta u odgoju svoje djece. Nekad sam zbog toga bio nesretan i nestrpljiv, jer sam vidio da neki drugi lakše dolaze do nečega i bržim putem. S godinama, a valjda i nekim iskustvom, postao sam zahvalan roditeljima, a i bakama koje su imale veliku ulogu, na svim tim jako bitnim stvarima koje su mi ostavili.
Ode nekad čovjek s tog puta, ali te onda nešto trgne i bar znaš kamo se moraš vratiti. U odrastanju sam bio prvo povučeni klinac, pa mušičavi pubertetlija, pa dalje sve kako to već ide. Veliki utjecaj na mene imali su ZKM, neki pokušaji sporta i Radio 101 gdje sam počeo neko svoje medijsko putovanje. A što se glazbe tiče, od Haustora, Prljavaca, Filma, EKV-a, do Bowiea, Stonesa, Beatlesa, Princea… Odrastanje koje možda najbolje opisuje Davorin Bogović u pjesmi »Sretno dijete«.
S jedne strane provjerene glazbene veličine, s druge mladost. Ima li među tom mladosti ne pjevačkih talenata kad su svi talentirano, već svijesti koliko je put pred njima ako kane ostati pošteni i prema sebi i prema glazbi?
– Ima potencijala u tim mladim ljudima, ima energije, ima i želje. Ovo im je jedinstvena prilika da pjevaju na istoj sceni s veličinama kakve je teško dostići, da iz prve ruke slušaju o karijerama i životima koji su posebni. Velika je to stvar i mislim da će im dati veliko iskustvo i vjetar u leđa da ustraju. Vremena su se promijenila, društvene mreže i virtualna stvarnost puno je toga iskrenog zamijenila i mijenjat će sve više.
Mislim da im nije lako, ali morat će tražiti svoj put i svoje načine. S druge strane, mladi su i imaju pravo na grešku. Stignu je ispraviti. Dobar je osjećaj biti u društvu tako talentiranih mladih ljudi i iskreno im želim da ostanu svoji i da imaju sreće u karijerama. Nekad je sreća ta koja ti daje priliku i koja sve promjeni. Ali i za sreću moraš biti spreman. Znači puno raditi i nikad ne misliti da sve znaš. Bar tako mislim, pa se trudim i danas učiti.
Bunt! Što vas može natjerat na bunt, ima li u vama buntovništva i uz koju pjesmu valja u buntovništvo?
– Nepravda i glupost koja donosi zlo. To su stvari koje u meni izazovu bunt i danas. Naravno, ne manifestiram ga kao s dvadeset godina, ali pokušam reagirati, napraviti nešto, barem dati do znanja. Čovjek s godinama napravi puno kompromisa, ali na ove stvari moraš reagirati prije svega radi sebe, a onda i svoje djece. Prva asocijacija na ‘bunt pjesmu’ su mi Bare i Majke i »Vrijeme je da se krene…«, intimna, a izrazito jaka pjesma, himnična.
Zajedništvo! Koliko je važno, koliko je iskreno? I dakako, glazbene podloga po vašem odabiru!
– Hm, teško pitanje. Čini mi se da zajedništvo može biti samo ako poštuješ i one druge, različite od tebe. Zvuči možda malo kontradiktorno, ali je potrebno za iskreno zajedništvo, pogotovo ako postoji zajednički cilj. Stvaran ili apstraktan to je manje bitno. Teško je ljudima priznati da nešto ne razumiju, lakše je osuditi nego prihvatiti, a razumijevanje mi se čini ključna stvar. Ako ima razumijevanja i poštovanja onda ima i zajedništva. Ovdje bi kao podlogu stavio Vještice i »Totalno drukčiji od drugih«. Ima smisla.
Jednostavnost
O temi ‘glazbena afirmacija’ vas nemam što pitati, makar mi boja glasa da naslutiti da bi mogli, ako ništa, lijepo zapjevati. Ali, profesionalna afirmacija; kad se dogodila, jeste li zadovoljni karijerom, ima li straha za voditelje vašeg kalibra, od godina, od mladosti koja nadire, a sve u zemlji koja baš i ne čuva svoje ljude kako to recimo sa svojim tv licima rade Talijani?
– Volim ja zapjevati s ekipom, a hrabrost je veća što je jutro bliže, a koja čaša previše praznija. Dogodi se tad neočekivani nastup, koji na sreću nije zabilježen video niti tonski, jer bi glava više boljela. S voditeljskom karijerom sam zadovoljan iako me mnogi znaju kao onoga koji uvijek misli da sve može ispasti bolje. Imam sreću jer sam radio sa sjajnim ljudima, profesionalcima s dušom, sudjelovao u produkcijama koje su san svakoga tko se bavi ovim poslom. Što se straha od starenja pred kamerama tiče, nisam od onih koji misle da sve počinje i završava s njima, pogotovo jer ne utječeš na sve faktore i odluke.
Dogodi se svakome da mora čekati i teško je kad znaš da možeš i imaš znanja, da si spreman, a nemaš priliku. Ovaj posao me naučio da ništa nije vječno i da je svaki novi posao onaj prvi, jer ako ga zezneš sve dobro se zaboravi. A što se Talijana tiče, volio bih imati priliku otići i uživo komentirati »San Remo«. To je ostao, barem meni, još neki romantični trag televizije kakvu smo nekada znali. Danas je sve puno brže i čini mi se površnije.
Ima li neki izvođač kojeg bi voljeli vidjeti u emisiji? Odnosno, ima li itko od koga vam, slikovito rečeno, drhte noge kad se stvori pred vama?
– Ima ih naravno, ali budući da još snimamo ne bih o imenima, neka neki ostanu i iznenađenje. A što se »drhtavih nogu tiče«, uvijek me na neki način zatekne snaga i jednostavnost jednog i jedinog Olivera, Radojke Šverko, Josipe, Gabi… Ma, mogao bih ih se još sjetiti, ali zapravo želim reći da ostaneš uvijek nekako začuđen takvim karijerama i tom nevidljivom karizmom koja te osvoji kad razgovaraš s tim ljudima. Osjećaš se bolje nakon takvih razgovora, jer te napune nekom čudnom pozitivom. Znate što im je svima zajedničko? Jednostavnost. Jednostavnost je valjda ključna stvar.
Nego, gdje je Duško Ćurlić za recimo 20 godina… Koja strana ploče će se tada zavrtjeti na ‘starom’ gramofonu od života?
– Nadam se negdje u miru, daleko od svakodnevne strke i stvari koje ne mogu promijeniti A na gramofonu jedna dobra B strana koja ima potencijala postati jednom evergreen, hehehe. I obavezno slušati u dobrom društvu!
