Ponedjeljak, Prvi program HRT-a, u 20 sati i 10 minuta i »Opstanak – druga sezona«. Nakon što nas je lani za prve sezone suočio s demografijom što nam je na koljenima, autor serijala Dubravko Merlić u šest nastavaka donosi priču u hrvatskom gospodarstvu, a sve ne bi li osvijestili u kakvom je stanju i pokušali naći puteve za bolje. Budući da je prva sezona bila gledana, vrijedilo je uoči druge porazgovarati s Merlićem.

Prva sezona je emitirana krajem 2019. godine i na 2020. I nema dugo.

– Nema. Kako su bile dobre reakcije na prvu sezonu, predložilo smo HRT-u da radimo i drugu, o gospodarstvu, jer smo u zaključnoj epizodi o demografiji došli do zaključka da bi se to što se ljudi iseljavaju, kroz ekonomiju ipak moglo nekako riješiti.

Znači, zadnja epizoda prve sezone je ‘rodila’ temu druge!?

– Tako je. U prvoj sezoni smo samo naznačili neke stvari zašto je u ekonomiji tako loše, od primjerice posljedica koje se vuku iz privatizacije 90-tih, do nekih promašaja koji su bili u novom tisućljeću. Ideja je druge sezone bila da vidimo kako smo nakon 30 godina došli do toga da se borimo s Bugarima za zadnje mjesto u ekonomiji u EU, a ranih 90-tih smo dobro počeli i bili među socijalističkim zemljama odmah iza Čaške i Slovenije. U prvoj epizodi koju smo nazvali »Pad«, napravili smo presjek ključnih događaja u tih 30 godina i tu se vidi da je, uz naravno rat koji je važan uzrok zaostajanja, bilo puno promašaja i odluka za koje nije jasno jesu li donesene iz inercije, iz neznanja, ili s nekim velikim planom. Možda je riječ o kombinaciji svega toga. Očito je fascinacija Hrvata stjecanjem neovisnosti i dobivanjem države na neki način kriva da smo prepustili državi jako veliku ulogu u svemu, pa i u ekonomiji.

Pravo na kritiku

Živjeli smo dugo u socijalizmu, a tamo je država rješavala svašta.

– Da, znam, ali mi smo posjetili recimo Češku, Sloveniju, razgovarali smo s bivšim premijerom Estonije, i svi su oni to imali, možda i u daleko žešćim okvirima, ili ih je možda baš to što su bili u žešćim okvirima tjeralo da se od toga maknu što je moguće više. U Jugoslaviji, Hrvatskoj posebno, nakon smrti Tita to je ipak bila neka malo mekša varijanta socijalizma. Premda su, a taj dio imamo i u serijalu, veliki sustavi poput Borova, »Đure Đakovića«, počeli svoje nazadovanje već polovicom 80-tih. Nije se ulagalo u tehnologiju, raspalo se tržište nesvrstanih, SSSR-a i DDR-a, i tu je negdje početak slabljenja hrvatske ekonomije. Ali, 90-te su apsolutno bile ključne.

Dubravko Merlić i Mate Rimac

Gledam najavni foršpan i u njemu podosta jakih rečenica. Recimo, čovjek koji se u kameru pita: »Željeznica nije isplativa. Pa je li to znači da ćemo je ukinuti!?« Mi bismo samo ukidali, čini mi se.

– Nakon ovih šest epizoda to ćemo prepustiti gledateljima da zaključuju. Mi kao autori serijala ne donosimo recepte, mi ne propisujemo, ne dociramo, već dajemo neku sliku pa pokušavamo potaknuti ljude da razmišljaju gdje smo, što smo i kako ćemo dalje. Svatko od nas ima to svoje pravo na kritiku, ali isto tako ima pravo i na svoju vlastitu odgovornost. Ne možemo reći – ovi su krivi. Suodgovorni smo i mi. I to je ono što bi trebalo uzeti u obzir i vidjeti može li sada, nakon 30 godina, Hrvatska uhvatiti neku novu šansu. Novih šansi ima, nešto ih nosi i novac iz EU-a za oporavak, ali se bojim da je politika i tu uzela glavnu riječ i da će, na neki način, najviše računa voditi o sebi. Ako se to dogodi, to neće biti dobro, jer bi taj novac trebalo stvarno maksimalno usmjeriti prema poduzetnicima. S druge strane, imate mlade ljude koji su u digitalnoj ekonomiji, koji su se potpuno provukli ispod radara politike, okrenuli se prema van i fantastično rade. Mi kao država moramo nešto napraviti s digitalizacijom u javnoj upravi, ali isto tako moramo otvoriti prostor da idu naprijed i ljudi koji imaju ideje za digitalnu ekonomiju, ili za primjenu digitalizacije u tradicionalnim industrijama.

Sad me tjerate da pitam nije li jedna od ključnih prepreka u nas nepovjerenje. U nas je nepovjerenje na snazi i prema državi i prema poduzetnicima.

– To je možda tema za novu sezonu. Naš mentalitet je vrlo, vrlo kompliciran. Kad je stani-pa’ni, kad je rat ili potres, ljudi su fenomenalni i tu je na snazi zajedništvo kakvo se rijetko nalazi. Ali, kad moramo naći zajednički jezik oko nekih elementarnih stvari – koje je mjesto države, što radi politika, a što poduzetnici, kako ne biti jalan na one koji su kvalitetniji i bogatiji od nas – tu smo nesređeni, nejedinstveni. I tad dolaze do izražaja neke stvari koje rastužuju i koje omogućuju da se krene u pogrešnom smjeru. Možda baš zbog toga ne možemo napraviti niti jednu kvalitetnu strategiju, jer svatko ima prigovor na sve, pa i na ono što je možda dobro.

Puno ideja

U prvoj sezoni »Opstanka« pokušali ste, osim slike stanja, dati i nekakva konkretna rješenja za demografski oporavak. Je li se išta dobra nakon serijala dogodilo, pomaklo nabolje?

– Mislim da nije… Moja ekipa i ja nismo to ni očekivali. Previše imam godina da bih mislio da jedna serija ili emisija može promijeniti stanje u društvu. Ali mi je s druge strane jako drago da su ljudi taj naš serijal prihvatili kao nekakav poticaj za osvješćivanje. Posebno mi je bilo zanimljivo kad smo prije godinu i pol posjetili krajeve oko Gline, sela koja su nedavno prošla katastrofalno u potresu. Gledatelji su plakali kad su to tada gledali, jer nisu mogli vjerovati da 70 kilometara zračne linije od Zagreba ima ljudi koji žive u kućama sa zemljanim podom, bez vode, bez struje, totalno napušteni, po jedan čovjek u cijelom selu. Sada je, na žalost, to područje dodatno devastirao potres i ne znam kako će to područje dalje.

Tamo će se, na žalost, spojiti, odnosno spojile su se već, teme obaju sezone, i demografska katastrofa i gospodarsko ništavilo.

– Već tada nije bilo gospodarstva, a sad mislim da država mora tamo puno hitnije i osmišljenije raditi nego recimo u Zagrebu. Jer, Zagreb još kako-tako funkcionira nakon potresa.

Nedavno smo razgovarali s čovjekom koji je najveći poslodavac u Glini, koji veli da tom kraju treba 20.000 mladih ljudi koji će se baviti IT sektorom, robotikom… A meni posve nezamislivo da dođe i njih deset.

– To je izvedivo, ali na žalost bojim se da to neće nitko pokrenuti. Jer, to bi trebala biti akcija na razini države, EU-a, da se tamo napravi nekakva kampus ili nešto slično. Ako Mate Rimac može graditi kampus, može i država naći za to novac. Pa kad bi tamo to netko napravio, možda bi i bilo smisla. Živiš u Zagrebu, putuješ u Glinu, pa tako se vani i živi. Ideja je puno, ali nažalost, nikako da se pokrenemo i ostvarimo ih.

Tehnički besprijekoran

Nakon prošle sezone, pa još nakon prve epizode, jedna od kritika je bila ona da je s tehničke strane serijal besprijekoran, ali da sadržajno ne donosi ništa što već nismo čuli. No, može li se išta novo o ovakvim temama i doznati!? Je li vas što iznenadilo od strane gospodarstvenika u novoj sezoni »Opstanka«?

– Dokumentarizam, posebno u temama koje smo obrađivali dosad, teško može naći neke sadržaje za koje bar netko ne zna. U Hrvatskoj se, manje-više, sve zna, ali se možda ne govori na sustavan način o tome. Pokojnom Željku Matiću i meni ideja je bila da naše viđenje problema donesemo pred ljude u obliku za koji vjerujemo da može biti poticaj za razmišljanje i osvješćivanje.

Kakvi su gospodarstvenici ljudi? Jeste li ih uspjeli ‘otvoriti’? U pravilu, od njih na dnevnoj bazi uglavnom dobivamo neka opća mjesta, uobičajene izjave.

– Svi oni koji su se izdigli iznad situacije, koji ne ovise toliko o državi, oni slobodno govore i upozoravaju na problem, ali naravno da vode računa o kontekstu i znaju da svaki, pa i najmanji pomak u krivom smjeru za njih može biti tektonski. Upoznali smo i razgovarali s jako puno zanimljivih ljudi. Recimo, u prvoj epizodi bit će razgovor s bivšim direktorom legendarno uspješnog zadarskog SAS-a Stanislavom Antićem. On nam govori o svom radu u SAS-u, ali i o tome kako sa svojim radnicima, zbog politike, nije uspio ‘92., ‘93. godine privatizirati firmu, nego je bila upropaštena. Razgovarao sam i s Matom Rimcem koji je otvorio novu nišu, u naponu je, ima viziju kojoj je posvećen i mislim da bi bilo dobro da se i država, po načinu razmišljanja, priključi na tu njegovu lokomotivu. Odličan intervju sam imao i s gospodinom Zvonkom Popovićem koji je vlasnik tvrtke Canaan u Donjem Miholjcu. To je jedan od jačih europskih proizvođača čipsa i grickalica, ali svejedno ima problem – mora uvoziti krumpir iz Francuske jer ne može dobiti u najam državnu zemlju, iako bi plaćao deset puta više po hektaru od onih koji najam dobivaju. Ima tih apsurda. A ima i fenomenalnih ljudi poput onih u karlovačkoj tvrtki HS Produkt koja proizvodi pištolje i strojnice. Oni su od skromnih početaka, kada su zbog embarga na uvoz oružja napravili prvi hrvatski pištolj, dogurali do pozicije najboljih svjetskih proizvođača pištolja. Ali je pritom nevjerojatno kako su od najjednostavnijih alata došli do toga da sad imaju puno robotiziranih procesa i da će najvjerojatnije te svoje izume, svoje znanje, prodavati drugim tvrtkama. Inovacija! Inovacija i svjetsko tržište. To je jedino što omogućuje napredak i ekonomiji i državi.

Epizode su tematski određene, baš kako je bilo i u prvoj sezoni.

– Tako je. U prvoj epizodi analiziramo ekonomski razvoj, ili zastoj, od 1990. do 2020. godine. Druga epizoda je o mrtvim kapitalima koje nismo iskoristili, poput poljoprivrede i energetskih potencijala, treća je o turizmu, kakav i zašto je tako dominantan, četvrta o reindustrijalizaciji, peta o državi i ekonomiji, dok je šesta i u ovome serijalu zaključna. Ideja nam je da pokušamo razlučiti što bi bila uloga države, što uloga ekonomije i kako to napraviti da funkcionira jedno uz drugo u suglasju. Tema je složena, a princip je isti kao u prvoj sezoni, da uglavnom govore svjedoci, ljudi koji žive ekonomiju, a da eksperti daju opće okvire i objašnjavaju kontekst.

Izbjegli COVID-19

Bit će da ste se i opet naputovali?!

– Jesmo, prošli smo cijelu Hrvatsku. Imali smo sreću da nikoga od članova ekipe nije zakačio COVID-19, tako da nismo morali odgađati snimanja ni postprodukciju. Uz to smo uspjeli biti čak i u Sloveniji i Češkoj.

Kako ste se samo provukli kroz COVID!?

– Držali smo se jako, jako mjera, kad god smo se vozili u automobilu nosili smo maske, izbjegavali kontakte, imali smo nekoliko puta i sreću da smo neka snimanja na vrijeme odgodili jer su nam pravovremeno javili da je netko od sugovornika zaražen. Imali smo sreću, ali je svakako bio izazov i mislim da svakome tko je ovako kao i mi uspio proizvesti nešto, treba skinuti kapu.

Dubravko Merlić / Foto Davor Kovačević

Sreća vaša da vam je važan član ekipe doma u obitelji. Sin Matej je tu kao producent i autor glazbe.

– Matej mi je stvarno svojim kreativnošću i posvećenošću donio novu energiju koja se i vidi u onome što zajednički radimo. Također mi je omogućio da radim s fenomenalnim mladim ljudima, redateljem Igorom Husakom, snimateljem Antom Cvitanovićem, montažerom Ivorom Šonjom, super momcima koji baš jako grizu. Zanimljivo mi je kako gledaju emisiju i priznaju da za neke stvari iz prošlosti nisu znali. E sad, bit će super ako uspijemo dobiti mlađe ljude da malo osvijeste taj put Hrvatske od 90-tih do danas koji je nama starijima poznat, jer smo ga proživjeli. Mladi su prvu sezonu dosta gledali i bile su dobre reakcije. Nadam se da će im biti zanimljiva i druga sezona.

Bili ste, serije radi, i u Rijeci.

– Bili smo u »3. maju«, Mardesignu, Luci Rijeka… U epizodi o reindustrijalizaciji smo dosta velik dio posvetili brodogradnji, ali ne samo ‘velikoj’ nego i ‘maloj’. Našli smo i tu zanimljivih ljudi poput gospođe Deranja iz pulskog Tehnomonta koji su našli svoj prostor, ali kao što sam rekao – inovacija i svjetsko tržište!

Borbena vremena

Nego, kakvo je doba za nezavisne produkcije poput vaše Castor Multimedije? Što tu zakonodavac može bolje?

– Teška, uvijek su teška i borbena vremena. Što se tiče odnosa nezavisnih produkcija s HRT-om, mislim da je situacija dobra i da su odnosi uređeni koregulacijskim sporazumom pozitivni i za neovisne proizvođače, i za HRT. Mi u našoj udruzi nezavisnih TV producenata (HDNP) mislimo da bi se ta pozitivna praksa koju imamo s HRT-om trebala proširiti i na komercijalne televizije te da bi i one po transparentnim uvjetima trebale dio svojih sadržaja nabavljati od vanjskih produkcija.

Teško mi je zamisliti dan kad će komercijala kupovati ovakve ozbiljne formate.

– Ima i tu rješenja koja su dobra. U Engleskoj, kad je počelo vrijeme realityja i kad su na komercijalne televizije počeli ulaziti jako žuti programi, njihova Agencija za elektroničke medije je rekla ‘to nije dobro za naše gledatelje’. I napravili su projekt tako da zabranjuju komercijalnim televizijama da od 20 do 22 sata emitiraju sadržaje neprimjerene prime timeu. Ali, to su napravili tako da su otvorili natječaje za financiranje kvalitetnih sadržaja na komercijalnim televizijama te su uz to otvorili besplatno arhivu BBC-ja svima koji takve formate rade. I dobili su ultrazanimljive sadržaje, pa i dokumentarce. Tako i opet dolazimo do toga da netko mora imati ideju i čuvati interese gledatelja.

Onomad, kad smo razgovarali, veselio vas je igrani projekt koji radite, »Sjene u mraku«. Do kud ste s tim došli?

– Upravo smo na natječaju HRT-a koji je još otvoren, čekamo rezultate… Svojevrstan je to skandinavski noir, igrana serija, mračna, koja ima neke poveznice i s ratnim stanjem u Osijeku. Taj koncept od osam epizoda osmislio sam u dahu, a nakon toga smo na scenarijima radili Matej i scenaristice Anita Čeko i Ivana Vuković te ja. Jako bi nas veselilo da radimo taj projekt, mislim da bi bio jako zanimljiv gledateljima.

Domaći game showovi

A što je s kakvim game showom, po čemu je vaša produkcija i najpoznatija?

– Imamo ih, ali to više nitko ne uzima. Prošlo je vrijeme toga. Nekako mi se čini da je to loše i da bi i HRT, i Nova i RTL, trebali poticati proizvodnju novih, originalnih domaćih game showova. To bi svakako bilo bolje nego kupovati vanjske formate koji često baš i nisu neka velika pamet… Meni je, osobno, bila odlična situacija 2004. godine, kada sam došao s konceptom Boži Sušecu i Mariji Nemčić i pitao ih ako im se sviđa. Rekli su – super i to je bilo to, krenuli smo raditi. Oni su bili hrabri i riskirali su, ali bez te njihove odluke, ne bi bilo Piramide. Hvala im na tome!

E, ta su vremena bila davno.

– Ja mislim da je to pravi put, da bi ljudi koji odlučuju na HRT-u, trebali imati pravo i na pogrešku. Jer, u našem poslu nitko nikad sa sigurnošću ne zna što će uspjeti.

Moj je dojam da je tamo strah od pogreške jači od bilo čega drugog.

– Ali to je općehrvatski slučaj. Zato mi je baš drago što u ovoj drugoj sezoni »Opstanka« imamo dvojicu genijalnih dečki, braću Boljar, koji su od oca naslijedili tvrtku za proizvodnju cipela koja je radila za vanjsko tržište. I kako su u to ušli, počela je kriza, pukli su, bankrotirali, ostali dužni na sve strane, da bi sada radili novi projekt ekoloških tenisica. Kad sam ih pitao zar im nije dojadilo sve to, imali su super odgovor: »Ne! Mi se držimo one američke: moraš propast’ da bi uspio ponovo!« E, to je mentalitet koji nam treba u poduzetništvu!

Samo, kako mi za sve te uspješne mlade gospodarstvenike ne znamo!?

– Oni vam baš neće previše govoriti za medije.

Ali, zašto neće!?

– Gospodin Popović iz tvrtke Kanaan mi je rekao: »Kad god dam intervju, nakon toga dođe dvadeset inspekcija, traže mi sve živo i uspore mi proces proizvodnje.«

Kako ste ih onda pridobili?

– Trudili smo se… Veliki obol ne samo tom segmentu nego i cijelom serijalu dao je naš stručni suradnik Velimir Šonje. Suradnja s njim je bila odlična.