Kad je autor ovog teksta gostovao u Art-kinu s Deanom Šošom na tribini posvećenoj Kenu Loachu, jedan gledatelj upitao je Šošu zašto se filmovi s njegovim uredničkim pečatom prikazuju na Trećem u gluho doba noći, iako bismo ih voljeli vidjeti u nekom normalnijem terminu. Šoša je pomalo pragmatično odgovorio da je to zato što nitko ne bi odlazio u Art-kino da se prikazuju ranije.

No i za to postoji rješenje. Repriza. Prikazati ih reprizno idući dan na tom istom Trećem. Recimo u 18 sati. U terminu rezerviranom za prijenos mise. Iako nam baš i nije jasno što misa radi na Trećem, kad se već redovito događa na Prvom svake nedjelje u 10 ujutro. Jer kad smo već kod Loacha, zašto umjesto mise ne prikazati reprizu genijalnog doksa Agnes Varde & JR-a »Visages villages«, u nas prevedenog kao »Ljudi i mjesta«, čije je prikazivanje na HRT 3 u odabiru provjerene Mire Vočinkić zakazano za idući petak u 23.40. Iako bi u njemu uživala puno šira publika. I u ovim teškim vremenima osjećala bi se bolje. Jer Vardin doks ima gotovo terapeutski efekt.

Mali ljudi

Da bi paradoks bio veći, udarni termin tog istog petka na HRT 3 rezerviran je za doks »Novi hladni rat – više od nuklearnog oružja u Europi?«. Zašto novi hladni ratovi dobivaju na Trećem privilegirani prime time, dok genijalna Varda biva osuđena na vampirski termin prikazivanja? Možda zato što Vardin doks ceste ne priča o hladnim ratovima, već o običnim malim ljudima iz francuske provincije – poštarima, pastirima, zaboravljenim dokerima, usamljenim farmerima, zvonarima crkava, kamionžijama i rudarima čijim oknima prijeti zatvaranje. JR je tu da njihova lica pretoči u ogromni mural. Zato je Vardin muž Jacques Demy bio nešto bolje sreće, jer je njegov opsežni ciklus prikazan na HRT 3 u normalnijem terminu.

Naravno, nije HRT jedini kanal koji prikazuje velike filmove »izvan satnice«. Njegov talijanski TV »blizanac« RAI 3 ima svoj »Fuori orario«, čiji je program s pečatom velikog Enrica Ghezzija također rezerviran za gluho doba noći. No da je riječ o nekakvim erotskim i art-porn sadržajima, možda bi se sve to moglo prekriti plaštom prikrivene cenzure. Ali Vardini »Ljudi i mjesta« nešto su posve drugo. Isto vrijedi i za iznimni portret članice američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg, iza kojeg stoji autorski tandem Betsy West & Julie Cohen (šifra: »RBG«). Zbog čega je HRT tu nedavno preminulu ekstraordinarnu feministkinju i borkinju za ljudska prava ugurao u još jedan vampirski petak, prikazavši ga u 23.40, kao da je riječ o nekoj porno divi? Ali zato na tom istom HRT-u privilegirani termin dobivaju svi oni brojni doksi o degutantnom Trumpu i njegovoj What’s Up Americi, koji nam već izazivaju mučninu u želucu.

Publika kao talac

U tom istom terminu prikazan je prošlog petka i iznimni doks Nannija Morettija »Santiago, Italia«, inspiriran onim istim događajima kojima se 1973. pozabavio veliki Chris Marker u kratkišu »L«Ambassade«, kad su službenici talijanskog veleposlanstva u Santiagu otvorili vrata svim onim naprednim Čileancima u bijegu od Pinochetove diktature. U onom markerovskom skoku preko zida koji nije pitanje distance, već prijelaz granice. Iako neki od Morettijevih aktera priznaju da nikad nisu ni slutili da će im satovi gimnastike biti tako korisni.

Kako to obično biva kada je riječ o političkim temama, HRT-u je očito zanimljiviji Hezbollah kao simbol Zla (šifra: »Libanon – zamlja talac«), kojem njegove glavešine dodjeljuju udarni termin, jer im je valjda Pentagon to naredio. Kao da je bijeg Miguela Littina, Patricia Guzmana, Carmen Castillo i brojnih anonimnih radnika i novinara u slobodu, na koje se referira Moretti, manje važan od još jednog doksa koji prikazuje Arape kao simbole Zla. Zato publika ostaje najveći talac HRT-a. Jer ako vam već nije odgovarao termin prikazivanja Morettijeva velikog doksa u 23.50, mogli ste ga pogledati reprizno par sati kasnije, konkretnije u 4.45 ujutro