ZAGREB Ovo je da počupate kosu, zaurlao je, jadan i očajan, Drago Ćosić, za direktna prijenosa rukometne katastrofe hrvatskog broda u srazu sa švedskom flotom, na Drugom programu HTV-a. A onda je, svjestan valjda koliko kose i sam na glavi nosi, brzo dometnuo: »Naravno, ako imate kosu!« 

   Bilo je u isti tren i duhovito i kirurški precizno jer počupati kosu uistinu se činilo jednim, ako ne i jedinim receptom za liječenje frustracije što su nam je nanijeli rukometaši. A kad je duhovito, onda je znatno lakše Ćosiću oprostiti i pogreške i propuste poput upornog dokazivanja da Šprem baca Voriju loptu, makar Šprem Švedske ni vidio nije. 

   Elem, u opisu radnog mjesta televizijskih sportskih komentatora ne stoji rezolutno da moraju griješiti, ali se greške svejedno događaju. Neke se pamte godinama kao dobar, neuništiv vic. Neke, međutim, i nisu plod objektivnih okolnosti, emocija što čovjeka ponesu ili pak strasti komentatorske, već su plod neznanja i posvemašnje neinteligencije, pa i nepoštovanja onih koji sve to gledaju i slušaju. 

  

Golgeter Natko Zrnčić Dim

Ponešto od svih spomenutih karakteristika morate imati u sebi kad vam nikakav problem nije izjaviti da je Natko Zrnčić Dim poput najboljeg golgetera, jer se stalno zabija u mrežu.

Natko Zrnčić Dim je skijaš, onaj koji leti strminama više sto pedeset kilometara na sat dok komentator sjedi u toploj kabinici i pije vrući čaj, pa je prispodoba s golgeterima i mrežom već u startu osuđena na propast i operirana od svakog humora. No, spominjati skijaško zabijanje u mrežu ni koji dan nakon što je Austrijanac Hans Grugger doživio stravičan, po život opasan pad, to je već neukus. 

   Ima dakle šala, ima neduhovitosti i neukusa, a ima i brzopletosti, poput primjerice one od prije koji dan kada Jura Ozmec požurio dodijeliti pobjedu Jugu u srazu s Primorjem, vjerujući kako dva gola razlike, pa još u vaterpolu, nitko ne može stići. I onda Primorje k’o za inat izjednači u zadnjim sekundama. Ima i upornog pokušaja da se približimo idealu s onu stranu Jadranskog mora, pa nađemo svoje sportske voditeljice, lijepe, vitke, seksepilne i još iznimne poznavateljice sporta kao takvog.

No, lako je reći, a teško je realizirati kad ti se Mirta Šurajak unese u lice pa ti kroz pitanje postavi tezu i naturi 80 posto odgovora. 

   Ono što žalosti je činjenica što je škola sportskog novinarstva ondašnje Televizije Zagreb nekad bila za koplje ispred svih u regiji. Danas ono što valja lagano raznosi konkurencija, a ono što ostaje ili čeka mirovinu, ili živi za svoje neke projekte, onako kako Bruno Kovačević živi za skijanje dok urla podatke što gledatelju najčešće ne objašnjavaju ama baš ništa. 

   A kad smo već kod onih koji odoše, nije li upravo divno bilo onomad slušati Željka Velu u paru sa Srećkom Bogdanom, nogometnim trenerom. Našli su se njih dvojica na istoj liniji i što se humora, i što se stručnosti tiče, pa radili prijenose koji su bili milina. 

Komentar u stihovima

A, da! Nekada je sve izgledalo drukčije, recimo u doba kad je legendarni radioreporter Ivo Tomić na sve sklapao stihove, recimo onda kad je prenosio nogometnu utakmicu između Rijeke i Partizana pa, poput Ćosića, primijetio ponešto o kosi gledajući posve gologlava partizanovca Spasića: »Evo ga, Predrag Spasić.

Moja malenkost inače podsjeća na njega, ali ne po nogometnoj klasi, već po broju na glavi vlasi!« Tko to danas tako može!? Ili biti kao još jedna radijska legenda iz »onih« vremena, biti kao Mirko Kamenjašević pa po cijenu suspenzije primijetiti: »Opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom… Prečkaa, Musemić ovaj put glavom i opet je promašio jeb’o mu ja mater smotanu!« 

   Nekada je komentatora na duhovitost tjerala strast, a danas se čini kako su silom duhoviti ne bi li prikrili svoje neznanje. Samo, dok se živciramo u svojim foteljama, nismo li u velikoj mjeri i sami krivi. Mi smo kupovali sportsku štampu, oni postali sportski novinari! Život jednostavno katkad nije pošten! A to je da se kosa čupa! Tko je, naravno, ima!