Nakon 42 dugometražna dokumentarca u sedam godina naš poznati novinar, urednik, redatelj i autor dokumentaraca Toni Volarić prihvatio je novi izazov. U programu HRT-a trenutačno se prikazuje njegov serijal kratkih dokumentarno-informativnih TV priča »Hrvatskih 1000 Tonija Volarića«, o životima i radu ljudi koji su na neki način zadužili Hrvatsku, točnije ostavili trag, od znanstvenika, umjetnika, sportaša do političara.

Kako ste birali tko će se naći u »Hrvatskih 1000 Tonija Volarića«?

– Drago mi je da sam biram imena koja ćemo predstaviti iako se, naravno, konzultiram s urednicom Mozaičnog programa Anom Milić koja je, uz »blagoslov« Marije Nemčić, prepoznala potrebu za takvim sadržajem.

Toliko je velikih ljudi ova mala zemlja dala u umjetnosti, znanosti, sportu i ostalim područjima društvenog djelovanja da iz tog »bunara« nije teško zagrabiti. Veći mi je rizik da ne izostavimo nekoga tko mora imati kratku TV priču o svom životu i radu. Vjerujem da je mnogima drago prisjetiti se ljudi i vremena u kojima su živjeli i stvarali, a u tom je smislu arhiva HRT-a pravo blago.

Snimanje pijanista Vladimira Krpana, Foto: HRT

Desetominutni format

Je li izbor bio isključivo vaš ili je nastao u suradnji s urednicima, producentima…?

– Ja predlažem i mogu reći da još nisam imao primjedbi s HRT-a oko imena, osim što su mi u jednom trenutku šapnuli da počnem raditi i priče o živim ljudima, a ne samo onima kojih više nema. Počeli smo sad već gledati da pojedinu osobu predstavimo u vezi s nekim datumom važnim za njegov ili njezin život ili pak odlazak s ovog svijeta.

Jer, budimo iskreni, postoje cijele generacije koje se ne mogu sjećati mnogih glumaca, slikara, glazbenika, sportaša, državnika, književnika, znanstvenika i mnogih drugih ljudi koji su, svatko na svoj način, utkali svoj talent i rad u tkivo i žile ove male zemlje.

Ljudi su to i duše koje su stvarale kulturni ili općenito društveni puls Hrvatske i o kojima bi baš svatko morao ili trebao znati bar ono što stane u desetominutnu formu TV priče.

Originalno se priče emitiraju petkom u emisiji »Dobro jutro Hrvatska«. Kakve su reakcije gledatelja?

– Prije svega drago mi je da je dogovoreno emitiranje baš u »Dobrom jutru« u kojem sam se započeo ozbiljnije baviti TV novinarstvom 1998. godine. Radio sam i osam godina za BBC, što mi je dalo sigurnost i dozu hrabrosti.

Prema svemu što dolazi do mene, uključujući i broj pregleda poslije emitiranja, dakle na društvenim mrežama emisije, čini se da je većina gledatelja zadovoljna novim formatom. Trudim se da bude dinamičan i edukativan, s naglascima na najvažnija postignuća glavnog lika, a opet nije to čisto informativna forma. Šalio sam se neki dan da je to format kao da ste klasičan dokumentarac oprali u vešmašini na 90 stupnjeva, pa se »stisnuo«.

Priče su rađene tako da mogu, poželi li to netko na HRT-u, biti emitirane kao male samostalne emisije kroz cijeli program, zašto ne?

Čuvar životnih istina

Već su prikazane priče o Mariji Jurić Zagorki, Nikoli Tesli, Draženu Petroviću, Matiji Gupcu, Ljiljani Molnar Talajić, Franji Kuhariću, Borisu Dvorniku, a spremne su i priče o Massimu, Oliveru, Dragi Dikliću, Fabijanu Šovagoviću itd… Neke od velikana o kojima govorite zasigurno ste imali prilike i osobno upoznati. Koga posebno pamtite i po čemu?

– Dvadesetak godina u različitim ulogama pratim glazbu pa mi je mobitel pun brojeva većine naših glazbenika. Nažalost, svakog dana sve je više brojeva na koje se više nitko neće javiti jer organiziraju neki nebeski koncert.

Nije baš utješno što, da biste imali tako dobro popunjen adresar, morate i sami imati već neke godine, ne ide to preko noći. Evo, pada mi na pamet da je Oliver upravo meni u jednom razgovoru spomenuo društveno-političku situaciju o kojoj inače nije govorio. Snimka kruži internetom, a Oliver je rekao: »Ža mi je naše mladosti jer će vraćat’ dugove koje su razne vlasti napravile. Imamo najljepšu zemlju na svitu, al’ su ovi sve prodali. Još ako prodaju pitku vodu, onda smo gotovi.«

S Massimom sam razgovarao nekoliko mjeseci prije smrti, bio je sretan i optimističan, puno smo se smijali, a Akija sam snimio zadnji i to uoči koncerta na Špancirfestu za dokumentarac o 30 godina pjesme »Moja domovina«. Teško, pa nisam ja od kamena…

Zanimljivo je da ste bivši student Ljiljane Molnar Talajić kojoj ste također posvetili jednu priču. Kakav ste odnos imali s njom?

– Bila je stroga i zahtjevna, ali duša. Neki su poslije emitiranja prosvjedovali jer sam je proglasio najboljom opernom pjevačicom koju smo imali. Moje mišljenje, molim lijepo. Kad sam nedavno radio priču o njoj, nekoliko puta sam zaplakao, takav sam.

Ne želim zvučati patetično, svi ti životi i karijere, a pišem i životne intervjue za jedan dnevni list, dok radim, prolaze »kroz mene«. Njihova djetinjstva, traženje u mladosti, propale ljubavi kojima su posvetili pjesme, knjige, skladbe ili su ih motivirale za neku vrst uspjeha, ostavljaju posljedice na mene. Zdravstvene. Doslovno. Jedan mi je popularni pjevač neku večer u Splitu rekao: »Ti si čuvar mojih životnih istina.«

Uh, pa nije to baš lako.

Snimanje Enesa Kiševića, Foto: HRT

Veslam, veslam…

S obzirom na to da se serijal zove »Hrvatskih 1000«, hoćete li zaista snimiti 1000 priča?

– Često me to pitaju. Ne znam, volio bih, ali ovisi o urednicima na HRT-u.

U pitanju je kratki format. Je li vam teško sažeti sve što treba i sve što želite u, uvjetno rečeno, ograničenu minutažu?

– Iskreno, to i jest glavni razlog zašto sam se prihvatio ovog posla. Vidjeti mogu li. Nakon tzv. velikih dokumentaraca u kojima imate veliki prostor, kao more, ovo je brza i plitka planinska rijeka i svaki pokret veslom može vas koštati čamca.

Reći sve bitno, biti informativan, ali gledljiv, oslikati život i karijeru, ali dati gledatelju jasnu priču, uz emociju koja će ga motivirati da pogleda do kraja. Veslam uz pomoć izvrsnih snimatelja i montažera HRT-a, veslam.