Posljednjeg dana Impulse Festivala u riječkom Art-kinu nastupit će space jazz rock bend Chui koji će izvesti autorsku glazbu uz projekciju filma »Berlin, simfonija velegrada«. Chui hrvatsku glazbeno-umjetničku scenu obogaćuje više od deset godina, a inspiriran je znanstvenom fantastikom i strip-kulturom. Povodom nastupa razgovarali smo s Tonijem Starešinićem, osnivačem i klavijaturistom.

Debeli šalabahteri

U nedjelju nastupate na Impulse Festivalu u Art-kinu, gdje ćete svirati u pratnji filma »Berlin, simfonija velegrada«. Čini mi se da su kod nas ovakve vrste projekcije filmova uz glazbenu pratnju dosta rijetke. Jeste li ranije radili ovakvo što?

“Da, stvarno su rijetke, sjećam se da sam jednom, u sada više nepostojećem kinu Europa, gledao film Charlieja Chaplina uz izvedbu filharmonijskog orkestra, to je bilo predivno iskustvo. Mi smo imali tu sreću da smo »Berlin« u zadnjih pet godina uspjeli odsvirati sedam ili osam puta.

Premijerna izvedba je bila krajem 2019. na otvaranju Berlinale Special Festivala u Zagrebu u Kinu Tuškanac, ali uspjeli smo prošlog ljeta izvesti »Berlin« i na Pula Film Festivalu, a krajem ljeta i na Prisavlju, što je HTV zabilježio kamerama i emitirao u sklopu posebnog programa vezanog uz rođendan Trećeg programa Hrvatske televizije.

Prije toga smo radili glazbu za kazališnu predstavu »Hairy hairy mouth« u suradnji s litavskim kazalištem Psilicone Theatre. Ta predstava je zapravo izgledala kao animirani psihodelični crtić prikazan preko projektora na platnu pa je na neki način bila i korak do pravog filma”.

Kako se pripremate za nastup, koliko je teško uskladiti glazbu i vizualnu projekciju u realnom vremenu?

“Za ovakav nastup imamo debele šalabahtere, puno je detalja na ekranu koje moramo pratiti pa po njima reagirati u realnom vremenu. Nekad ti signali zvuče vrlo banalno, tipa »konj se diže« ili »baba je ušla u crkvu«, haha.

Nekad se, dok sviram uz film na takav način, više osjećam kao programer dok moram preko pet klavijatura mijenjati sve zvukove i skakati s klavijature na klavijaturu.

Film je podijeljen u pet činova i moramo biti vrlo precizni u tajmingu i broju taktova da ne izvisimo iz čina, ili ga završimo prerano. Taj proces je potpuno suprotan u odnosu na, recimo, live session svirke kojima znam pratiti nijeme filmove na Pssst festivalu nijemog filma. Tamo i ne vidimo film dok ne započne projekcija pa moramo automatski reagirati na scene“.

Jaka koncentracija

Svaki od članova bio je zadužen za skladanje jednog akta – kako je to proteklo, jeste li međusobno pokušali stilski uklopiti svoje skladbe?

“To je ispalo super, osim što je meni olakšalo cijeli proces skladanja, dobili smo jako puno na kreativnom dijelu i još bogatije popratili cijeli film. Tako je svaki čin dobio svoj prepoznatljiv pečat, a opet, kako smo na kraju svi zajedno doradili aranžmane, sve se lijepo povezalo u cjelinu. A činove smo birali nekako karakterno kako nam je odgovarala atmosfera određenog čina”.

Film govori o berlinskoj svakodnevici. Koje su vam neke od omiljenih scena, ili pak scena koje su bile najizazovnije za glazbenu interpretaciju?

“Teško mi je izdvojiti neku scenu jer je film prepun jakih scena, dolazak ljudi u tvornicu i samo pokretanje strojeva, odnosno motora grada, prometni kaos, bogat noći život, Berlin je tada izgledao bolje nego Zagreb danas, znači nekih sto godina ranije.

Najizazovniji su ti prijelazni momenti, uhvatiti novu scenu na vrijeme i krenuti s njom dalje, neke dijelove izvodimo uz metronom jer koristimo sequencere i arpeggiatore, i onda ne možeš malo ubrzati ili usporiti, nego ide tako kako si upao na početku i treba biti jako koncentriran za takve stvari”.

Kakva je stilski i žanrovski glazba koju ste skladali za ovaj film?

“Poigrali smo se jazzom, rockom, tehnom, houseom, ambijentalnom glazbom, funkom, svega se našlo, ali opet sve je sjelo nekako vrlo prirodno“.

Kako funkcionira kombiniranje jazza, suvremene klupske glazbe, elektronike i rock’n’rolla?

“Super funkcionira još od ranih sedamdesetih, hehe, tako da nismo izmislili nikakvu toplu vodu, ali smo pronašli neki svoj zvuk i melodiju. Nas četvero smo dosta šarolikog spektra glazbenih afiniteta, ali kružnice nam se i debelo poklapaju pa sve to što slušamo i volimo lako usisamo u taj neki Chui vrtlog”.

Rasprodani nastupi

Kako je vaš pristup glazbi evoluirao od prvog albuma »Chui« do danas?

“Prvi album je dobrim dijelom nastao na improvizacijama, u početku smo znali i kompletne koncerte svirati kao improv sessione pa bi iz tih spontanih trenutaka nastajale nove pjesme. Zvuk i stil je u početku isto bio više američki.

Danas sviramo puno aranžiraniju glazbu i zvuk je više europski. Produkcijski smo isto napredovali i zadnji album »Zagreb Berlin« je napokon zakucao stvari i na tom polju”.

Kako je publika, a kako kritika, prihvatila vaš jedinstveni stil glazbe u Hrvatskoj i u inozemstvu?

“Srećom, imamo odlično posjećene koncerte, često rasprodane, neobično je za domaće prilike kad ovakvom glazbom napunite veliki pogon Tvornice kulture, ili Boogaloo, ili Peti kupe. A i kritika nas hvali na sva usta, imamo iza sebe i pregršt nagrada, tako da se ne možemo požaliti. Vani smo dosta nastupali prije pandemije, ali evo, polako se vraćamo i u inozemstvo”.

Imate li planove za buduće nastupe slične riječkom, gdje vas se još može slušati u skorijoj budućnosti?

“U planu je da »Berlin simfoniju velegrada« izvedemo i na Motovun Film Festivalu, taman prije Rijeke imamo mali specijal za 100 sretnika u Zagrebu u KCM-u, nastupit ćemo i na dodjeli Porina, a u svibnju imamo turneju preko Srbije do Skoplja“.