Svaki utorak u udarnom večernjem terminu Hrvatske radiotelevizije nasuprot Tončice Čeljuska sjedaju ljudi koji su »u svom filmu«.

Već ih se 137 izredalo, a nova sezona nam dovodi Marija Ančića, Ljerku Mintas Hodak, Aleksandra Ćeferina… Samo, u kakvom je filmu ona koja pita – Tončica Čeljuska!?

Kako vi istražite svoje goste, tako sam i ja išao guglati vas, ali nigdje neke crtice o vašem djetinjstvu, o Baškoj Vodi. Kakvi ste bili kad ste bili curetak?

– K’o sva dica iz maloga mista! Ništa posebno. Imali smo lijepo djetinjstvo, počeli bi se kupat’ početkom šestog mjeseca, za Svetog Antu, pa sve dok nije počela škola. Baba mi je živjela na rivi i po cijele dane sam bila na mulu i u moru. Imali smo dvije samoposluge u mistu, malo turista ljeti. To su bile 70-e, 80-e, neke godine kada je svijet izgledao pun obećanja. Onda sam otišla u Split u školu. Sa 16 sam napustila roditeljski dom i otišla u Split u treći srednje. Bila je to ona tzv. Šuvarova škola, dva razreda opća, a treći i četvrti razred usmjerenje.

E da, ja sam kemijski tehničar zbog toga.

– A ja sam suradnik u INDOK djelatnostima. To je bilo lijepo razdoblje, iako sam se puno bolje primila u Zagrebu, odmah na prvu, nego u Splitu. U Zagrebu sam odmah proradila. Ali prvo sam, zapravo, iz srednje škole otišla u Dubrovnik na studij turizma, živjela godinu dana u Dubrovniku i predomislila se. Kad je zapuhala prva bura, bio mi je Dubrovnik najsamotniji grad na svijetu. Praktički sam batalila tu godinu i rekla: ipak je književnost moj odabir. Upisala sam Filozofski fakultet u Zagrebu, diplomirala hrvatski jezik.

Televizija je došla poslije diplome?

– Bila sam na četvrtoj godini.

Super generacija

Fascinantno zvuči da vas je na toj audiciji HRT-a, te 1994. godine, bilo 2.500!

– I to je bila super generacija, sve ljudi koji su napravili neku priču, ostavili u ovom poslu traga. Željko Vela, Iva Gačić, Mirjana Hrga, Nensi Brlek, Stipe Alfier, Hrvoje Hrengek… Na Velesajmu smo imali audiciju, sjećam se da su nas pitali da nabrojimo brda na kojima je izgrađen Rim.

Fali danas mladim ljudima takvih znanja.

– Fali, makar, imaju oni neka druga znanja. Svako vrijeme ima svoje. Ova današnja mladost, oni su brzomisleći, funkcionalno snalažljiviji. Oni znaju gdje će naći to što traže, kojom prečicom. Oni su kao neka generacija sažetaka. Nema više potrebe da čitaš »Zločin i kaznau« kad na Googleu možeš pročitati sažetak. Oni improviziraju bolje. Generalno, mi smo bili generacija koja je bila opširnija. Evo me, govorim kao da sam Metuzalem. (smijeh)

Što vas je potjeralo televiziji?

– Ništa posebno. Završila sam fakultet i nisam imala ideju da ću baš raditi kao profesorica. Voljela sam književnost, poeziju, išla studirati nešto što je meni lijepo, ali nisam imala dugoročnu ideju što bih ja to radila. Poznavala sam pokojnog Sinišu Svilana, on i Minja Cvitković radili su na Stojedinici, pa smo pili kave u blizini radija. Rekoše mi: »Mogla bi ti kod nas na radio.« I počela sam raditi kod Željka Matića.

Njegov odlazak je veliki, nenadoknadiv gubitak za hrvatsko novinarstvo. On je bio genijalac. Nisam mogla poželjeti boljeg urednika. Pravi novinar, onaj od formata, koji ti odmah pokaže svu draž novinarstva. Brzo si kod njega shvatio u čemu je poanta, to obrnuto razmišljanje, fokus na nešto što drugi ne vide, komparativno razmišljanje, povezivanje.

Radila sam u emisiji »Hrvatska i svijet«, vanjsko-političke teme, zvala dopisnike Mirka Galića, Bratoljuba Lacmanovića, došla u kontakt sa super temama, super ljudima i brzo mi se vidik širio. Godinu i pol sam to radila. A ne smijem zaboraviti da sam prije toga kratko radila i u pisanom novinarstvu, u dopisništvu Slobodne Dalmacije kod Tonča Bonaćija. Obožavala sam ga i on mene. On me najprije poslao na tržnicu, na Dolac!

Znači, pisano, pa radijsko i onda televizijsko novinarstvo.

– Otišla sam na audiciju i od nas 2.500 kandidata, 240 ih je ušlo unutra. I krenuli smo raditi Zagrebačku panoramu. Vela i ja smo išli na prvo snimanje zajedno. Tema zagrebački javni WC-i. Prilično glamurozna tema. Odmah su me odvojili kao neko dopadljivo lice, pa sam nakon nekoliko mjeseci postala i voditeljica Panorame. Nakon dvije, tri godine u Panorami počela sam raditi za informativni program, i to u gospodarstvenoj redakciji. Šef mi je bio Đuro Tomljenović.

Tu sam se dugo zadržala, radila Svijet poduzetništva, emisiju o modi, Boju novca, Boje turizma, ponekad vodila Poslovni klub… Meni je gospodarstvo uvijek bilo interesantno. Nisam imala afiniteta da bih, recimo, pratila kulturu. Mislim da me Stojedinica fokusirala na egzaktno, biznis, politiku. No, ta politika mi je bila puno puta nerazumljiva, pa sam rekla sebi – ekonomija je jednostavnija. Tu su brojke, profiti, zbroj zaposlenih, rezultat poslovanja. Tu znamo o čemu govorimo. U politici sve nekako često bude bajanje.

Dobri i loši

Zanimljivo gledište s obzirom da novinari mahom maštaju o praćenju politike.

– Politika je dosta komplicirana, često netransparentna. Kasnije sam radila kao urednica Dnevnika i nije to jednostavno. Nije jednostavno razaznati ta događanja iza kulisa, neprincipijelne koalicije, danas jedno, sutra drugo. Jedan dan čitaš da je tvoj premijer svjetska faca, konkretno Ivo Sanader, a za deset, 15 dana, love ga po Europi. To je meni bilo dosta naporno, to moram reći. Duboko cijenim kolege koji to na dnevnoj bazi rade i suosjećam s njima.

Mi smo prvo živjeli tranziciju sve te godine, tek stvarali demokraciju, tek se učili svemu. Dobro smo i brodili u tom kaosu. Neke stvari koje se u normalnim demokracijama događaju kao eksces, kod nas su se događale gotovo na dnevnoj bazi. Nekada ti istina i promiče, a baviš se činjenicama. Trebao bi biti fokusiran na činjenice, a stalno ti u toj slagalici fali neki dio.

Koliko vam je za vođenja Dnevnika ta čvrsta veza države i javnog servisa otežavala posao?

– Iskreno, u svom radu nikada se nisam suočila s nekim pritiskom, da je netko artikulirao neki zahtjev, neku ideju koja se mora provesti, a koja se nije nametnula sama po sebi. Zaista to ne mogu reći. Radila sam Dnevnik, Stipe Alfier je bio back urednik, pa Šprajc je bio tu. Nekada može doći poruka da netko s nečim nije bio zadovoljan, da smo nešto krivo interpretirali, da nam je nešto promaknulo, ali da bi netko zvao urednika Dnevnika pa da kaže da nešto mora tako makar se ne radi o stavu koji je iskomuniciran na cijelom kolegiju, to nisam nikada doživjela. Mislim da se ipak malo oko toga pretjeruje.

Taman smo usred izbora novog ravnatelja HRT-a, a kandidati mahom spominju lošu atmosferu na HRT-u, govore o klanovima i frakcijama koje se mrze.

– Ma, ne bih ja rekla da je tako. U svom životu, a na HRT-u sam 27 godina, nisam imala konflikt s nekim, posvađala se s nekim, ili da me netko gledao preko nišana i ja njega. Na kraju krajeva, ljudi se druže prema svojim afinitetima, a i uvijek je to neka utakmica unutar televizije. Nisam dio nikakvog klana, cijeli život sam nastojala da je tako. A razgovarala sam kroz posao s ljudima koji su i lijevi i desni, i pametnih ima na svakoj poziciji, baš kao i nepametnih.

Vidim ja da ste se tek sada našli »u svom filmu«!?

– Možda ste u pravu. Možda to ima i neke veze s godinama i zrelošću. Ovo je prvi projekt koji sam sama i osmislila i predložila kao konceptualnu ponudu. Tražio se talk show, ja sam ga predložila i to se svidjelo glavnom. Imala sam ideju da to bude afirmativna emisija i zato smo je stavili u zabavni program, jer mi je, iskreno govoreći, bilo dosta tema informativnog programa. Toga sam se zasitila upravo zbog razloga koje smo spominjali, da mi više nije bilo jasno tko je tu dobar, tko loš.

Foto Davor Kovačević

Po kojem kriteriju se biraju gosti?

– Kriterij koga ugostiti, iako naravno nisam svaki put pogodila, bio je da su to ljudi koji ono što rade rade dobro. Je li to Severina!? Ona je najveća kad je na sceni. Je li to Igor Rudan!? On je u jednom momentu bio najcitiraniji naš znanstvenik. Sve su to ljudi koji su do svojih pozicija u životu došli teškim radom, treningom, velikim učenjem. Ništa tu nije bilo samo med i mlijeko. Mario Ančić, intervju koji ćemo gledati u studenom, pa to je fantastična priča.

To je čovjek koji je zbog mononukleoze prekinuo tenisku karijeru kada je bio jedan od sedam najvećih igrača svijeta, pobjeđivao Đokovića, Nadala, Federera. Dobije mononukleozu i mora sve ostaviti. I ide za pripravnika u odvjetnički ured, polaže pravosudni ispit, da bi s 29 godina otišao na Columbiju i doktorirao. Deset godina kasnije on je donio 300 milijuna dolara u Infobip i partner je u Infobipu. To su priče koje su nadahnjujuće i inspirativne. Nekada se pitam je li mi kriterij malo elitistički, ali s druge strane, takvi ljudi pokreću svijet.

Priča vrijedna priče

Moram priznati da je meni pomalo zbunjujuća bila ‘širina’ gostiju, to da ih ima od pjevača do akademika.

– Ima, ali svi oni jesu u svom filmu, fokusirani i uporni u tome što rade. Nekada su pomalo i autistični, nezainteresirani za drugo. Onaj tko napravi tako velike rezultate, stvarno mora biti fokusiran sto posto na to što radi. Sve su to interesantne priče.

Je li ta posvećenost ono što sve goste spaja?

– Tako je, posvećenost. Mislim da je to osnovna crta svima. Bila je fantastična gošća i Kristina Ivanuš, dijete odraslo u domu, koja je pobijedila tešku bolest i osvojila nagradu za najuspješnije dijete na svijetu iz SOS dječjeg sela. A anonimna je osoba. Puno je ljudi koji nisu poznati široj javnosti, a imaju priču koju je vrijedno ispričati. To mi je prvi kriterij, da je to priča koja je vrijedna da bude ispričana. I da je dobar primjer, inspirativna, i da nije fejk.

Meni se nekada učini da pomalo izgubite volju kad tempo razgovora nije onaj koji ste željeli, zamislili.

– Sigurno da i mene neke stvari zanimaju više, neke manje, ali ne radim emisiju za sebe, već za najširu publiku. Osobno volim te kolerične, strastvene osobnosti, volim jako umjetnike i njihove priče. Moja emisija iz snova je bila ona s momcima iz grupe Il Volo. Njih obožavam, pratim otkad su se u Italiji pojavili.

Kako ste ih ulovili?

– Tako što sam vidjela plakate za koncert u Zagrebu.

I trka za njima?

– Zvala sam Arenu Zagreb, pitala tko to organizira, zvala organizatora. I njima je to imponiralo. Ali, stvarno sam ih entuzijastično dovela i stvarno se pokazalo da se radi o predivnim mladićima koji su pjevali na turneji s Barbrom Streisand i Placidom Domingom. I dan danas sam s njima u kontaktu i baš ih jako volim.

Jesu li vas gosti oplemenili? Što su vam dali, a što, možda, uzeli?

– Nisu mi nešto puno uzeli, ali to su divni ljudi. Razmjenjuješ s njima neku energiju. Čuješ različite interpretacije života, a uvijek je u pozadini svega ta kreativnost i želja da se bude autentičan. Svi su ti ljudi pratili svoj put i bili u svom filmu. Zato taj naziv. Najpoštenija je pozicija ta da si u svom filmu, ali da shvatiš da su i drugi, da ti ništa nisu krivi i da ništa od njih ne očekuješ.

Dakle, ne vara me osjećaj, došli ste na svoje.

Foto Davor Kovačević

– Haha, iz vaših usta u Božje uši!

Znam da vam je želja ugostiti Antu Gotovinu.

– Ne znam koji novinar ne bi htio Gotovinu!

Pa makar samo o tunama razgovarali.

– Svaki bi ga htio. Moje je mišljenje da je to stvarno velika priča; od Legije stranaca, Oluje, bijega, Haškog suda, povratka… To su takvi usponi i padovi. To je film, i vidjeti kako na taj film Gotovina gleda bila bi sigurno najgledanija emisija.

Životni entuzijazam

Nego, da je moguće, biste li sebe zvali u emisiju?

– Ja sam obična novinarka, žena koja se udala, rodila dvoje djece, odgojila ih manje-više uspješno, u međuvremenu se razvela. Ja samo radim svoj posao sve ove godine, nešto sam i naučila, napredovala, i evo u 54. godini imam emisiju koja je dobra, vrlo dobra. Naravno, svaki ljudski život je dostojan romana. To nisu moje riječi, to je, mislim, rekao Turgenjev. Svi imamo situacija u životu kad se vidi jesmo li ili nismo. Ali, kriterij po kojem biram goste ne bi bio taj po kojem bih sama sebe pozvala.

Ali da je moguće, koja bi dva gosta govorila o vama u rubrici »Dvogled«?

– Tko bi bio u »Dvogledu«? Hmm, dobro pitanje. Sigurno bi jedna bila Zrinka Turalija Kurtak koja je sa mnom studirala. Znamo se više od 30 godina. Moja kolegica s televizije sigurno bi imala što reći.

I onda, u kojem ste i kakvom, zapravo, filmu!?

– Moj film je životni entuzijazam. Nastojim svakog jutra biti početnik, dozvoliti danu i ljudima da me iznenade. Život je prekrasan i tako svemu pristupam. Ako je tražiš, ljepotu ćeš uvijek naći, baš kao i ružnoću. Sve je stvar vlastitog fokusa i opredjeljenja, pristupa. Moj film je taj da vidim lijepo u ljudima, pa sam tako i emisiju koncipirala.

Vježbanje! Trening! Nova epizoda u vašem životu koju se ne libite podijeliti s javnošću.

Foto Davor Kovačević

– Počela sam s treningom 1. travnja ove godine. Nije da sam bila posve zapuštena, uvijek sam kao držala do sebe, imam ja u sebi taj ženski ego. Ali, godine idu, a lockdown je bio točka preokreta. Bili smo doma, život se usporio i ja sam počela kuhati svaki dan. A relativno dobro kuham. I udebljala sam se. Kad sam stala na vagu, bila sam zgrožena. Nikad više kila! Uz to mi se u zgradi pokvario lift, a na osmom sam katu. Penjanje uz stubište bilo je prestrašno.

Svaki put bih se uspuhala k’o, ako mogu tako reć’, zadnja baba. A baka jesam, ali baba nisam! Bilo je toliko grozno da sam donijela odluku, čak je i teatralno objavila, da krećem u obračun s kilama. Pomogao mi je prijatelj koji je bio oduševljen trenerom funkcionalnog treninga na koji je išao. Rekao mi je: »Moraš Dadi! On je specijalac, bio je najbolji hrvatski marinac.« Tri mjeseca me nagovarao. I ja došla. I moram reći da je tajna u treneru. On je presimpatičan, čvrst, ali onako ljudski. On ima listu čekanja. Zato se treninzi ne preskaču. Snimanje emisije i trening dvije su moje čvrste točke u tjednu.

I kako se danas osjećate?

– Osjećam se fantastično, ne zato što sam izgubila kile, već zato što je moje tijelo konačno moje tijelo. Fleksibilnija sam, agilnija, brža, manje se umaram i sve je jednostavnije. Kvaliteta života mi se strašno poboljšala. Svi smo mi nepravedno zapostavili svoje tijelo, ne koristimo ga.