Starac i roda. Dokumentarni film Tomislava Jelinčića o temi za koju se ‘ladno može kazati da je planetarno znana. Jer, priču o paru roda što se zovu Klepetan i Malena znaju svi. Barem misle da znaju.

Nakon odgledana filma autoru ovog teksta ne ostaje nego da autoru ovog filma – čovjeku ponajviše znanom kao voditelju informativne emisije RTL Danas – prizna kako mu se čini da je sve što je mislio da zna o tim rodama, skoro pa ništa.

O Klepetanu i Malenoj još nešto i znam, ali o Stjepanu Vokiću koji o njima skrbi očito nisam znao ništa. A čudno je da je tako, s obzirom na medijsku eksploataciju teme svih ovih godina. Da se nije i vama učinilo kako ste zapravo došli na poprilično nepoznat teren?

– To je jedan od razloga zašto sam i počeo snimati film. I ja sam znao priču iz reportaža, a to što se snimalo i pisalo u pravilu se dalo svesti na: Klepetan dolazi, čekamo ga, malo kasni, drama je, evo ga. Tamo, na terenu, vidiš sve te okolnosti, vidiš što se zapravo događa, shvatiš da primjerice roda jede samo živu hranu i da Stjepan već 28 godina mora ići u ribolov, imati svoj ribnjak da bi je mogao prehranjivati. I da se Stjepanu bilo što dogodi, bojim se da bi s Malenom vrlo brzo bio kraj.

Koloplet života

Moram priznati da su meni Klepetan i Malena, sav taj medijski ushit oko njih, malo išli i na živce. Bilo mi je to poput kakve šećerne table, nekako preslatko. No, kad se pogleda film, vidiš da tu ima i oporosti. Nije roda Stjepanu baš učinila uslugu, 26 godina brinuti se o bilo kome….

– 28, sad će 29. Našao ju je 1993. godine.

– Mislim da se on, ni ne znajući što ga čeka, našao u kolopletu života. Spasio ju je i što sad!? I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. A opet, stvorio je i neki brend od Klepetana i Malene, uspio senzibilizirati javnost pa da to postane priča.

Mislite da je to senzibiliziranje javnosti bilo promišljeno sa Stjepanove strane?

– Nije to bilo promišljeno, nije on PR stručnjak, on je domar iz područne škole u Brodskom Varošu. Ali, mislim da je uspio stvoriti tu ljubavnu priču o Klepetanu i Malenoj, priču o vjernosti, pa još kad je percipiraš na neki ‘ljudski’ način i kad shvatiš da je ona osoba s invaliditetom, a on neki mladac, frajer koji odlazi u Južnu Afriku i vraća joj se svake godine. Zanimljivo je bilo tih prvih godina to što se Klepetan stvarno vraćao točno 24. ožujka, a 28. kolovoza je odlazio u Južnu Afriku. Stjepan nestrpljivo očekuje taj dan. A vidjeli ste i njegov odnos s malim klepetanićima, s malenim rodama. On njima tepa, priča, oni su njegovi letači, on ih ispraća. Ispratio ih je 66, 66 djece Klepetana i Malene. To zadnje jaje rode obično odbace jer je najmanje, najslabije i više ga ne hrane. Stjepan uzme to zadnje. Obično mu uspije.

Teška je scena kad Stjepanu ne uspije održati to najmanje na životu, kad zbog tog zadnjeg pusti suzu. Ali, Klepetan i Malena, pa to je u nas k’o nogomet i politika. Svi o tome sve ‘znaju’, a to je za tematiziranje poprilično riskantno.

– Ne samo riskantno, već je i jako izazovno raditi film o nečemu o čemu svi sve znaju. Bio sam siguran da ću kameru više okrenuti prema ljudskoj priči, ljudskim okolnostima i onom što Stjepan proživljava. Jer, on se nađe u neobranom grožđu baš kao i ona, njoj ode partner i oni ostaju sami. On ima o kome brinuti, a ona treba njega da preživi. I tako od dolaska do odlaska, od odlaska do dolaska. To mi se učinilo zanimljivo.
Je li teško bilo Stjepana ‘dobiti’ da bude prirodan, svoj? Malo se vidi što o njemu misli selo, ali se nekako provuče koja rečenica koja sugerira da ga pomalo drže za čudaka.
– Provuče se to da emocije pokazuje na svoj način. Mislim da čovjek na njegovu mjestu postane malo i frustriran nekim stvarima, pomalo tužan kad drugima dođu ‘njihove’ rode, a tvoja ne dođe. On Klepetana zove sinom, a sin se nije vratio iz Afrike. Ne bih rekao da je čudak.

U današnje vrijeme je, na žalost, čudak svatko tko pokaže toliko brige za ikoga i išta.

– Da… Ali, onako kako se u filmu vidi da Stjepan mačke hrani šniclom, tako šećerom hrani mrave u svom dvorištu, vrapce kruhom. Pčelu spašava kad padne u vodu, priča sa žabama. Zbog priče držali smo u fokusu rode. Zbog rode je završio i u bolnici i dobio sepsu jer ga je Malena kljucnula. I sam kaže da, iz te velike ljubavi prema rodi i zbog prevelike želje da pomogne, katkad i zariba.

Ja sam bio uvjeren da se ozlijedio jer je pao s krova na kojem je rodi koja ne može letjeti napravio manekensku šetnicu do gnijezda.

– A kako se ona teško penje, tako i on ide polako, teško. Tu smo ih izjednačili.

Počeli su sličiti jedan drugom. To sa životinjama i ljudima tako bude.

– Pitali ste me kako smo ga uspjeli dobiti da bude prirodan. U startu je bila ideja i da snimatelj Alan Stanković proba što više boraviti s njim pa da izgubi pojam o kameri i našoj prisutnosti. Jedan dio snimanja živio je Alen sa Stjepanom u kući, tako da su stvorili partnerski odnos gdje se izgubila ta kamera među njima. Mislim da je to jedna od tajni zbog koje smo dobili prirodnost, da sve nalikuje na film, a ne na televizijsku reportažu.

Idealna ljubav

Frizerka, svećenik, poštar. Oni bi morali sve što se događa u mjestu znati. Čini mi se, pravo svećenik zbori kada kaže da smo mi ljudi malo i ljubomorni na rode. Da je samo te njihove vjernosti koja je danas podcijenjena do krajnosti, već je ‘dobar’ razlog za ljubomoru.

– Svećenik je tu u kontekstu propitivanja Stjepanovog unutarnjeg previranja i dileme: »Jesam li se to ja upleo u prirodan proces!?« Pita se Stjepan je li možda zeznuo rodu kada ju je izvukao iz tog prirodnog procesa u kojem najjači opstaju i spasio je, makar ne može letjeti. U tom kontekstu svećenik je važan jer kaže da je spašen jedan život, baš kao što kaže kako ne bi, da nema ove priče, imali primjera da se može ostvariti idealna ljubav. Neki će reći da je to samo životinjski nagon za produljenjem vrste, ali ja mislim da možemo sebi barem poželjeti jednu takvu idealnu ljubav za koju vidimo da je u životinjskom svijetu moguća.

Što ste vi naučili nakon šest godina montiranja, snimanja, režiranja ovog materijala?

– Naučio sam se, prije svega, strpljivosti. Naučio sam puno o prirodi i prirodnim procesima, pa se i sam pitam danas je li se trebalo uplesti u prirodne procese ili ih pustiti da idu sami od sebe. Film smo radili u tri države i naučio sam se puno i profesionalno. Mislio sam da puno znam o filmu, pa sam skužio da ne znam ništa. Naučio sam štošta od ljudi koji znaju puno više od mene, tako da mislim da je ovo jedan moj viši stupanj zrelosti, i profesionalne i ljudske.

Ovo je vaš prvi dugometražni dokumentarni film?

– Prvi pravi profesionalni film, rađen u koprodukciji sa slovenskom televizijom, hrvatskom televizijom, Talijanima kao što je Luca Ciut koji je napravio sjajnu glazbu koju vrijedi čuti u kinu. Htjeli smo da film diše slikom, da slika priča više nego ja i sudionici. Kad imaš film o jednoj osobi i dvije životinje, postoji strah da ode sve u dosadu. Sat i nešto, a jedan čovjek i dvije rode!? Ali, mislim da smo tu opasnost izbjegli i da smo prikazali taj krug života koji se zatvara ili ne zatvara zbog jednog dolaska i odlaska.

Foto: Davor Kovačević

Dron za nuždu

Film je vizualno lijep. Pada mi na pamet pitati kako ste samo vi dokumentaristi živjeli prije nego smo izmislili dronove!?

– Trudio sam se ne pretjerat’ s dronovima i koristili smo ga samo za ono nužno. Recimo za uvodnu rolu, da vidimo gdje se sve događa, da to nije neko selo, nego grad sa svojom industrijom, s gnijezdima svinutim uz gradske semafore. Koristili smo ga i za prikaz onih dijelova Slavonije zbog kojih su me strani kolege pitali je li to stvarno snimano u Hrvatskoj. Snimili smo stotinjak sati materijala, a 99 sati ljudi nikad neće vidjeti.

Kako uopće odluči redatelj što će u film, a što neće?

– Prva verzija filma bila je duga tri sata. Rezali smo i verziju za kino i onu koja će na televiziju. Televizijska verzija je duga 52 minute, kino verzija 76 minuta. Zato mi je uvijek draže da se ide u kino.

Starac i roda. Ima ta očita paralela s Hemingwayem i njegovim remek- djelom »Starac i more« itekako smisla, jer priča je ovo manje o rodama, a više o ‘starcu’ i životu kao takvom.

– Drago mi je da ste to primijetili. Izvadio sam iz filma repliku gdje Stjepan govori: »Znaš, onaj Hemingway i njegov starac, on se samo tri dana borio s ribom pa sam morao o njemu učiti u školi, a ja se već 20 i nešto godina brinem o rodi!« Tu je bio taj klik: Starac i roda! Kod engleskog naslova sam išao drugom logikom, pa kao već oni imaju svoje superheroje, Batmana, Supermana, Spidermana, imamo i mi Storkmana!

Što kad roda više ne bude, što kad Stjepan ostane bez roda!?

– A što ako rode ostanu bez Stjepana!?

Uf!

– Rode žive 40-ak godina, ova naša ima 30 i nešto.

Impresionirani stranci

Što su vaši kolege iz inozemstva kazali o priči?

– Oni u tu priču svi uđu puno čišći nego mi Hrvati. Mi smo malo kontaminirani pričom o Klepetanu i Malenoj, pa smo uvijek malo skeptični, imamo drugačiji odnos. Oni su pričom impresionirani. Na kraju krajeva, roda je jedna od najpoznatijih životinja na svijetu, simbol proljeća, simbol donošenja djece na svijet. Roda ima tu neku simboliku u cijelom svijetu, a gdje je još i ta ljubav i neke druge univerzalne točke. Zato mislim da bi film mogao dobro proći u svijetu. Imamo i međunarodnog distributera i vjerujem da će sve to biti dobar posao.

Samo, rijetki su dokumentarci u kinima.

– A rijetko je i da netko za dokumentarac plati kinoulaznicu. Ljudi su ih navikli gledati na televiziji. ZagrebDox je tu nešto promijenio, možda ćemo i mi.

Otvara film podosta tema. A bome, ne vjerujem da je u kojem našem filmu bilo ikad vjernijeg prikaza roda što na krovu i ljubav vode.

– Trudio sam se da film ne izgleda kao uradak s National Geographica, već da u svemu ima taj ljudski moment. Na krovu se sve praši, pa ako i doslovno govorimo o njihovom ljubavnom odnosu. Vidi se i njihov psihološki moment, kako joj on okreće leđa kada treba otići, njihov odnos tijelima kad, kako Stjepan kaže, izgledaju kao posvađani supružnici tri dana prije njegovog odlaska. I to najmanje dijete koje tih par dana pred put stalno hoda za Malenom i kao da joj govori: »Ajde s nama na put! Zašto ne ideš!?« Ono ne zna da Malena na može letjeti. I ti se osjećaji tamo baš osjete.

Što na film kaže Stjepan?

– Hm. Mislim da se nekim dijelovima filma iznenadio, u nekima se nije baš prepoznao, posebno na početku filma. Rekao mi je da je tu na početku ispao malo preagresivan i nije mu se to svidjelo, ali to je on. Ne mislim da je agresivan, nego je na agresiju drugih prema prirodi i životinjama uzvratio svojom agresijom. Htio sam pokazati koliko je to kod njege neglumljena ljubav prema životinjama i prirodi, koliko je to iskonski on, koliko ga je pucanje na životinje uznemirilo. Vrijedno je to za film. Mislim da je Stjepan dobar čovjek.

Prekovremeni rad

Nego, što je voditelju RTL-ovih informativnih emisija trebalo da završi i Akademiju dramskih umjetnosti, smjer režija?

– Snimio sam ja neki igrani film i prije 15, 20 godina, tinjalo je to u meni, ali uz posao i obitelj s četvero djece, nekako nikad nisam imao vremena. I onda sam u jednom periodu rada na RTL-u dospio u večernje vijesti, radio popodnevnu i noćnu šihtu i shvatio da je sad ili nikad. Pripremio sam se za prijemni, prošao ga, završio režiju i ubacio se u kolotečinu. Bilo bi lakše da radim samo filmove, možda bi bili i bolji, haha. Ali, ne može se živjeti od dokumentarnog filma. Moji kolege većinom žive od snimanja reklama, ne od filmova, na žalost.

Obitelj je mnogočlana. Reklo bi se, kod vas je roda radila punom parom.

– Tako je. Buga ima tri godine, Tin 9, Vid 11 i Jona 14 godina. A kad kreneš snimati film o rodama, radi roda i za druge. U šest godina koliko smo radili film, ljudima iz ekipe rodilo se petero djece! Dakle, što sam snimio filmova o rodama, snimio sam, haha.

Ali posao, četvero djece, filmovi. Kako se stigne!?

– Moja supruga se bavi glazbom i istovremeno je profesorica zemljopisa u gimnaziji. Ja uskočim njoj kad joj treba vrijeme, ona meni. Nije uvijek sve idealno, ali može se. Uključio sam i djecu u snimanje filma, išli su sa mnom snimati rode i bilo im je zanimljivo. Sve smo spojili, malo izlet, malo snimanje. I koristim puno noć za rad.

Kad već spominjemo djecu, svaki dan u RTL Vijestima suočeni ste s malim milijunom mahom grdih informacija. Taman da vas pitam, što mi to djeci ostavljamo, kakvu zemlju, kakav svijet?

– Tehnologija se promijenila, mislili smo da će biti lakše, a zapravo moraš i brže, više, jače. I prije događanja samog moraš biti ‘u živo’. Što se posla tiče, postalo je, čini mi se, još stresnije. A kakvu zemlju ostavljamo… Želim biti optimist, vjerovati da se stvari mijenjaju nabolje, i pritom ne mislim da su nove generacije sve gore i gore. Mislim da je važna obitelj, ono što iz svoga doma poneseš. Obitelj mora biti dobra, da bi ljudi bili bolji. Bi li, recimo, djeca trebala učiti iz odnosa premijera i predsjednika!? Nisam siguran. Bolje da uče iz odnosa dviju roda.

Strah od frizera

Na RTL-u ste 17 godina. Gledam fotografiju na Wikipediji, pa me zbunila duga kosa. Ne starite ništa, ili starite tako da se ne vidi ništa.

– Dugu kosu sam ošišao 1997. godine dolaskom na HRT. Tad me više bilo strah frizera nego zubara i to sam i rekao Kristini Bradici, tadašnjoj šminkerici, frizerki na HRT-u. Ona me i ošišala za prvu emisiju. Sedam godina HRT i onda RTL. Što si dulje u informativnom programu, ljudi ti više vjeruju. Zabavni program te prožvače, pa pusti da plivaš i toneš. Ali, evo mi je u 40-tima počela rasti brada. Počeo sam malo stariti. (smijeh)

Već vidim naslov ovog teksta: počela mu rasti brada u 40-tima! (smijeh) Nego, Klepetan ili Malena, tko je vaš favorit?

– Stjepan. Stjepan. Da nema njega, ne bi bilo svega ovoga. Čak mogu reći da sam ja on, a on je ja u tom filmu. On priča priču, ali onako kako ja vidim. I kako ja progovaram u filmu kroz njega, tako on progovara u filmu kroz mene. Stjepan. On je moj favorit.

I bome šaljete zajedno lijepu poruku.

– Poruka filma je da život ide dalje. I nakon tragedija, bilo koje vrste, život ide dalje. Životni krug se okreće. Dođe neka nova roda koju treba spasiti.