Na novi album Tine Vukov, “Što me čini sretnom”, vrijedilo je čekati petnaest godina, jer album za svakog glazbenog znalca predstavlja pravu poslasticu. Tina, pjevačica iznimnih pjevačkih dometa, sad više nije djevojčica, pa svoju pjevačku zrelost svjesno i kontrolirano, ali opet s nevjerojatnom lakoćom, iskazuje u raskošnim dionicama i interpretacijama starih evergeena. No, osim sjajnih pjevačkih dionica, album je precizno osmišljen i produciran. Aranžmane koji se naslanjaju na stare pjesme, a opet u modernom ozračju, uz produkciju poptpisuje Zvonimir Dusper. Deset je evergreena, među kojima su onaj Drage Diklića “Još samo večeras”, zatim “Poljubac za zbogom”, prepjev talijanske pjesme “Un bacio sulla fronte” Ive Zanicchija, koji je u hrvatskoj verziji prvo otpjevala Maruška Kalogjera 1969. godine, dok je apsolutni masterepiece duet s Matijom Dedićem koji je i jedini gost na albumu. Ukratko, album Tine Vukov predstavlja vrlo ozbiljan glazbeni uradak vrijedan svake pažnje.

Volim stariju glazbu

Objavili ste album nakon petnaest godina naslovljen “Što me čini sretnom”. Jeste li time imenovali sadašnji trenutak ili je to tek najava nečeg što dolazi?

– Možda i jedno i drugo. Za naslov sam se odlučila po pjesmi istog imena koja se nalazi na albumu, a dobro opisuje moju strast prema staroj glazbi i klasicima koje sam odabrala uvrstiti u repertoar. Oduvijek više od svega volim stariju glazbu, a svaka od tih deset domaćih i stranih pjesama koje su se našle na albumu ima za mene posebno značenje.

Zadnji album objavili ste kao petnaestogodišnja djevojčica. Kakav je osjećaj biti ponovo u “sedlu”? Kako doživljavate glazbu danas?

– Zapravo sam prisutna više-manje cijelo vrijeme, izdavala sam singlove tijekom godina, ali ovo mi je tek drugi studijski album. Razdoblje od petnaest godina je dugačak put sazrijevanja, danas osjećam veću odgovornost i zahvalnost, ali mogu reći da sam jednako uzbuđena kao i onda. Glazba je oduvijek bila kanal preko kojeg se ja mogu povezati sa svijetom oko sebe, biti nevjerojatno sretna ili tužna, osjetiti svako ljudsko iskustvo intenzivnije.

Matija jedini gost

Odabrali ste zahtjevne pjevačke dionice evergreena, a opet učinili ih svojima. Rekla bih “usudili ste se”; kako je to izgledalo iz vaše perspektive? Je li bilo stvarnog izazova za vas?

– Nisam razmišljala previše unaprijed, a niti o ishodu. Htjela sam samo otpjevati ono što volim. Zapravo sam tek tijekom snimanja pjesama shvatila koje mi više, a koje manje vokalno pašu, i tu su bila iznenađenja. Primjerice prvi singl “Još samo večeras” isprofilirao se kao favorit, a nisam to očekivala dok sam radila selekciju.

Zapjevali ste i s Matijom Dedićem, i to nakon 17 godina?

– Matija je jedini gost na albumu i jako sam ponosna na našu suradnju. Pjesma “Tuga dolazi kasnije”, koju smo snimili 2004. godine, obilježila me i donijela jako puno prilika. Kad je došao trenutak za novi album, nisam dvojila hoću li pozvati Matiju kao gosta. Prepustio mi je izbor pjesme, ja sam se nakon dosta razmišljanja odlučila za Arsenovu “Kuću pored mora” i snimili smo je zadnju, u nekoliko pokušaja. Posebna je i odskače od ostatka albuma jer nema aranžmana, samo smo on i ja.

Vi ste zapravo vrlo zahtjevna pjevačica. Vjerujem kako nije baš lako napisati pjesmu za vas…

– Hvala na komplimentu. Imala sam sreću u ranoj dobi što sam naišla na Roberta Funčića koji je napisao izvrsne pjesme i postavio standard. S obzirom na to da nisam kantautorica, nije jednostavno pronaći tim s kojim savršeno klikneš. Ali, na neki način pjesme su pronalazile mene i mogu reći da sam uspijevala dobiti ono što sam priželjkivala u tom trenutku. Nikada nisam snimila nešto što mi se nije svidjelo.

Prva hrvatska snimka

Na albumu je i pjesma “Taj beguine”, za koju je još 60-ih godina hrvatski tekst napisao Hrvoje Dusper, a vaša verzija je prva hrvatska zabilježena snimka.

– Oduševila sam se kad mi je Zvonimir Dusper, producent i aranžer cijelog albuma, rekao kako je njegov otac svojedobno napisao hrvatski tekst za swing klasik “Begin the beguine”. Nisam imala referentnu verziju, samo tekst ispred sebe, tako da mi je jako drago i neobično što je naša verzija prva hrvatska zabilježena snimka. Osjećam da sam se ukomponirala u to glazbeno razdoblje.

Vrlo je zanimljiv aranžman pjesme “Ne oplakujem”. Jeste li imali nekih sugestija prilikom nastajanja pjesama u studiju?

– Pjesma “Ne oplakujem” dobila je ritam i to je bila Dusova ideja koja mi se svidjela. Zaista se nisam puno miješala u aranžmane, tu i tamo bih dala sugestiju, ali mislim da je on napravio odličan balans starog i modernog.

Negdje ste izjavili kako niste baš zaljubljivi, ali i kako vas tuga čini kreativnijom… Znači li to da ste ipak zaljubljivi?

– Pa zbilja nisam, tugu asociram sa svime. Kad sam rekla da me čini kreativnijom, mislila sam na one trenutke u kojima se predaš i počneš vrlo iskreno djelovati.

Božićni duet?

Čime se trenutačno bavite. Pretpostavljam da ste u ovih petnaestak godina pauze ipak bili kreativni. Hoćete li probrati nešto za novi album?

– Jesam, naravno. Imam dugogodišnju suradnju s autorskim timom Rejhanom Okanovićem i Tomislavom Gojanovićem koji mi je napisao odlične pjesme u dark pop duhu, kao “666” ili “Na rubu”, a sad se to nastavlja pjesmom “Hideout” s kojom idem na Doru. Sljedeći album bit će autorski i već imam dosta pjesama koje čekaju svoje vrijeme.

I jedno pitanje pred blagdanski ugođaj. Kako to izgleda kod vas doma kad odlučite imati “party”, s obzirom na to da ste i vi i tata Duško oboje glazbeno nadareni? Završe li ti partyji ponekad u nekom kreativnom crtovlju?!

– To zvuči kao lijepa ideja, hahaha… Ali mi rijetko kad imamo partyje. Više su intimna blagdanska okupljanja. Ali, sad kad ste to rekli, možda predložim tati neki božićni duet!

“Imam dugogodišnju suradnju s autorskim timom Rejhanom Okanovićem i Tomislavom Gojanovićem koji mi je napisao odlične pjesme u dark pop duhu, kao “666” ili “Na rubu”, a sad se to nastavlja pjesmom “Hideout” s kojom idem na Doru

“Nisam razmišljala previše unaprijed, a niti o ishodu. Htjela sam samo otpjevati ono što volim