Tihana Lazović jedna je od naših najtalentiranijih i, u posljednje vrijeme, najradišnijih glumica. Njezino recentno televizijsko ostvarenje Lipše u Matanićevu »Području bez signala« pozitivno je primila i publika, i kritika.

Kako je biti slobodna umjetnica, zašto za nju ne postoje ni ‘lake’ ni ‘teške’ uloge te kada se planira udati, otkrila nam je, između ostalog, u sljedećem razgovoru koji smo vodili putem interneta jer je Tihanu, zbog ubrzanog životnog i poslovnog ritma, gotovo pa nemoguće uhvatiti za razgovor uživo.

Čime se hvalite?

– Nije naročito za pohvaliti se, ali upravo usisah stan, stavih suđe u mašinu, zalih biljke, uzeh kavu i sjedoh odgovoriti na vaša pitanja.

Foto: Davor Kovačević

Pljeskavice i rakija

U Beogradu ste zbog momka i/ili poslovno?

– Najviše zbog pljeskavice i rakije, ha, ha.

Kad smo već kod Beograda, kako je živjeti na relaciji Zagreb-Zadar-Beograd?

– Nomad sam ja, ne pripadam baš nigdje, a pripadam svugdje. Balkanka sam. Kad mi nedostaje Dalmacija, pjevam Mišu Kovača u Beogradu. Kofer mi nikada nije raspakiran do kraja, vozam se amo-tamo po brdovitom Balkanu i ne mogu reći da mi takav život nije drag.

Vaša obitelj ostavlja dojam sportsko-umjetničke. Kako je gluma pobijedila sport i glazbu?

– Moj je otac sportaš i mislim da je i mene i sestru htio sačuvati od svega što ta profesija nosi. Brže-bolje nas je, čuvši da lijepo pjevamo, upisao u glazbenu školu. Meni je malo i žao, duboko u sebi uvjerena sam da bih bila odlična rukometašica ili atletičarka, ha, ha, ha. Provela sam cijelo djetinjstvo uz glazbu i ne žalim. Gluma je, nekako, došla sasvim slučajno, kao nekakav bunt, da budem posve iskrena. Ispisala sam se sama iz muzičke škole i otišla na audiciju u kazalište. Tako se bunt pretvorio u moju profesiju.

Lijepljenje etiketa

Koja je najvažnija lekcija koju su vas naučili vaši roditelji?

– To se ne može sročiti u dvije, tri rečenice. Ne volim samu sebe opisivati, još manje pridavati si nekakve vrline, ali rekla bih da sam prilično normalna i jednostavna osoba i to mogu zahvaliti svojim roditeljima.

Iako niste iz prve upali na Akademiju, niste odustajali. S čime ste izašli na prijemni te koga se s Akademije rado sjećate?

– Uh, čekajte da se sjetim. Na prvi sam prijemni došla sa Strindbergovom »Gospođicom Julijom«. Bila sam toliko uplašena i nesvjesna sebe i, kao što ste spomenuli, nisam prošla. Drugi put sam došla puno opuštenija i slobodnija i tad su me primili. Kratko sam se, za prvi prijemni, spremala s Jasnom Ančić, zadarskom glumicom, a za drugi sam, ne znam zašto, mislila da je odlična ideja pripremati se sama. Nisam se baš proslavila ni na jednom ni na drugom prijemnom, ali eto, valjda su nešto prepoznali i primili me. Hvala im na tome. Rado se sjećam svoje klase, volim ih te se i dalje družimo. Neki su dragi kolege, a neki moji najbliži prijatelji. Profesore ne bih izdvajala, ali uživala sam radeći s Marijom Škaričić koja mi je i danas prijateljica.

U vašem se slučaju nekako prirodno nametnuo taj televizijsko-filmski spektar glume. Kako to komentirate?

– Tako kako ste rekli, prirodno se nametnulo. Snimala sam jako puno filmskih vježbi dok sam studirala, što je rezultiralo novim pozivima, novim ulogama, i eto me tu. Volim film i ne mogu zamisliti ljepši razvoj moje karijere.

Je li vam žao što više, u većoj mjeri, ne radite u kazalištu? Biste li htjeli biti članica nekog ansambla?

– Pa upravo zato što ne želim biti dio ansambla, pojedinci su stekli dojam da me kazalište ne zanima. To je potpuno netočno. Ne vidim se u stalnom angažmanu, volim biti slobodnjak, ali to ne znači da ne želim raditi dobre predstave. Vrlo brzo se kod nas lijepe etikete pa je, eto, meni zalijepljena ona »filmske glumice«, što smatram potpunom budalaštinom.

Jeste li se uopće trudili tražiti stalno zaposlenje? Kako je biti slobodna umjetnica u našoj zemlji?

– Trenutno uživam u svom statusu slobodnjaka. Hoću li isto misliti za godinu, dvije ili pet – nemam pojma, niti o tome razmišljam. Sretna sam jer radim konstantno. Mnogi kolege slobodnjaci u ovo suludo vrijeme pandemije ostali su bez posla i honorara od kojih žive.

Tihana Lazović i Dalibor Matanić, “Područje bez signala”, Foto: Press

Tek mi je 31 godina

Koja vam je najdraža uloga?

– Neću vam odgovoriti na to pitanje, tek mi je 31 godina. Pitajte me to kad budem u penziji, ha, ha.

Pa dobro, onda – s kojim ste se likom najteže stopili?

– Ne postoje »teške« niti »lake« uloge. Postoji proces istraživanja i svaki novi projekt je novo istraživanje. Ne volim kada kažu »legla joj je uloga«, niti bih koristila ovaj vaš izraz »stopila« se s ulogom. Moj je posao upravo to da vama izgleda kao da mi je »legla« ili da sam se »stopila« s ulogom. Umjetnost je upravo u tome da izgleda lako i jednostavno, a ne da gledate kako se mučim dok glumim, zar ne?

U tom ste kontekstu definitivno u pravu. S Daliborom Matanićem surađujete gotovo čitavu svoju profesionalnu glumačku karijeru. To znači da ste si »kliknuli«? Koliko Matanić dozvoljava intervencije glumaca prilikom stvaralačkog procesa?

– Dado je divan redatelj. Toliko se dobro poznajemo da bismo mogli snimiti film i bez riječi. Dado pruža slobodu i igralište svojim glumcima, što proizlazi iz njegove ljubavi i poštovanja prema ljudima s kojima radi. Ne da dozvoljava da glumci kreiraju i sudjeluju, nego zahtijeva upravo takav rad i pristup poslu.

Iako je vaša majka profesorica talijanskog i engleskog, vi prilikom snimanja prvog filma u Italiji s talijanskim niste bili na »ti«. Kako je glumiti na nematerinjem jeziku?

– Teško. Svakako je izazov, a glumac bez izazova prilično je tužan čovjek. Bilo je zahtjevno, neću vam lagati, možda nikada u životu nisam bilo toliko koncentrirana kao na setu »Paunovog raja« Laure Bispuri. Ali, onda, kada gledate film na Venecijanskom festivalu, možete biti sretni i ponosni.

Koje biste razlike izdvojili na setovima u Hrvatskoj i Italiji?

– Jedina razlika koju sam ja osjetila tiče se financija. Financijama kupujete vrijeme i uvjete, što je na snimanjima filma ili serije čisto zlato.

“Područje bez signala”, Foto: Press

Nagrade i svadba

Ranije ste rekli da vas za najdražu ulogu trebamo pitati kada odete u mirovinu, ali, mladosti unatoč, skupili ste cijeli niz nagrada na kojima bi vam pozavidjeli i puno stariji kolegice i kolege. Gdje ih držite, koja vam je srcu najmilija i zašto?

– Nagrade su kod mame i tate u Zadru. Najdraža? Hm. Možda moja prva nagrada »Breza« za najboljeg debitanta na Pulskom filmskom festivalu za ulogu Bebe u filmu »Šuti« Lukasa Nole. Ili ona novčana u Cotbusu? Ha, ha, šalim se. Sve su mi drage.

Reakcije naše publike na seriju »Područje bez signala« su izuzetno pozitivne. Gdje ste vi sve snimali, kako je bilo na setu te kako biste opisali Lipšu?

– Kada se sve zbroji, snimalo se dobrih osam mjeseci. Bila sam sretnica koja je putovala i u Helsinki i u Tunis. Bilo je izazovno i teško, ponajviše za producenticu Ankicu Jurić Tilić jer smo snimali uoči pandemije. No, osjećam da su se sva muka i sav trud isplatili i da smo napravili zbilja dobar posao, sudeći prema komentarima i ljudima kojima smo prenijeli emocije. Ponosna sam na »Područje bez signala« i mogu reći da mi je to jedan od najdražih projekata, a Lipša definitivno jedan od najmilijih likova.

Eto! Ipak postoji neki lik miliji od drugih, ha, ha. Na čemu trenutno radite?

– Pripremam novi film crnogorskog redatelja Ivana Marinovića »Živi i zdravi«.

Koja vam je neostvarena profesionalna želja?

– Filmski mjuzikl.

Veže li vas kakva uspomena uz Rijeku?

– Moja teta Nena i tetak Lucijano. Obožavam Rijeku.

I jedno »instagram« pitanje – kad će svadba?

– Kad naučim rolati sarme, hahaha.