Objavljivanjem albuma »Citizens of Boomtown« irska novovalna rock grupa The Boomtown Rats ušla je u sam vrh onih grupa i izvođača koji nakon duge, duge stanke objavljuju povratnički album.

U njihovom slučaju mirovanje je trajalo – punih 36 godina! Naime, zadnji njihov studijski album »The Long Grass« objavljen je još davne 1984. godine! Nakon toga pjevač i tekstopisac Bob Geldof napustio je grupu te niz godina proveo baveći se humanitarnim radom, pri čemu je vrhunac svakako bila organizacija Live Aid koncerta 1985. godine.

Što se grupe tiče, oni su potpuno mirovali do 2013. godine, kada su obnovili aktivnost kako bi napravili nekoliko turneja, a sedam godina potom – eto nam i albuma.

Plesno i poletno

I neka ga. Ako ste krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih voljeli ovu grupu, ovaj će vam se njihov album dopasti. Osim, najvjerojatnije, dvije-tri pjesme. »Get a Grip« je potpuno nepotrebni disco house, završna »The Boomtown Rats« također je sva u tim klupskim plesnim vodama s previše ritam mašine i premalo rocka, a nekima će možda i s odviše funky stila zasmetati i sasvim solidna »Monster Monkeys«. No, sve drugo je vrlo dobro, plesno, poletno te dovoljno energično novovalno da bar na trenutak probudi sjećanja i potakne valove nostalgije.

Uvodna »Trash Glam Baby« evocira rane sedamdesete i oduševljenje glam rock glazbom (spominju se New York Dolls i David Bowie) te je po svemu sjajan plesni uvod u album. »Sweet Thing« nastavlja to ozračje uz zazivanje Loua Reeda kroz priču o potpunoj opsjednutosti ljepotom djevojke.

»She Said No« kroz klasičnu ljubavna svađu o prioriritetima muškaraca i žena dodiruje djelić punk prošlosti grupe, dok je »Rock ‘n’ Roll Yé Yé« simpatična zahvala glazbi koja je odredila 20. stoljeće, a »K.I.S.S.« pop pjesma pretvorena u novovalni trenutak kojem je, možda i nepotrebno, dodano repanje.

Spore pjesme

Najbolji trenuci albuma su oni sporiji. »Passing Through« je klasična ljubavna balada u kojoj se iznova osjećaju utjecaji Davida Bowieja i Loua Reeda, a nostalgična ali energije i zaraznog novovalnog ritma puna »Here’s a Postcard« je razglednica vrelog ljetnog dana u Londonu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dana kad cure hodaju u minicama i štiklama, a ti zahvaljuješ Bogu što si muško i možeš uživati u prizoru.

Razglabati o tome zašto su se nakon 36 godina »štakori« vratili na scenu, baš i nema smisla. Da je mladost daleko, osjeti se i po Geldofovom glasu koji nema onu eneregiju i žestinu kao pred četiri desetljeća.

S glazbene pak strane taj nedostatak energije nije toliko uočljiv pa stoga ovaj povratnički album irskih novovalnih majstora svakako ide u red sasvim solidnih povrataka na rock scenu.