Foto: Marko Gracin
"Danas će netko na osnovi jednog hita, još mlad i zelen, dignuti nos u nebesa i misliti za sebe da je zvijezda. No, to ne ide tako."
povezane vijesti
Kad bismo krenuli navoditi sve njezine glazbene i profesionalne uspjehe, popunili bismo novinske stupce namijenjene za ovaj intervju samo njima.
Od 30 albuma, više od 90 singlova i EP-ja, 23 kompilacije, nebrojenih suradnji, karijere u Francuskoj, nastupa diljem svijeta, Tereza Kesovija nezaobilazno je ime glazbenog svijeta.
I, nakon triju uzastopnih nastupa od 1996. do 1998. godine, odlučila je ponovo nastupiti na Melodijama Istre i Kvarnera. Skladbu »O, moj cvite« koju je izvela na ovogodišnjem MIK-u, prema njenoj želji izvan konkurencije za nagrade, potpisuju Andrej Baša, Daniel Načinović i Aleksandar Valenčić. S Terezom Kesovijom razgovarali smo o tome što najviše pamti u svojoj dugogodišnjoj karijeri, o glazbi nekad i danas, svojim uspjesima, Francuskoj, nastupima na MIK-u…
MIK – moja ideja
Nakon 24 godine vratili ste se na MIK.
– To je bila moja ideja! Zvala sam svog starog prijatelja Andreja Bašu, direktora festivala, i rekla mu da bih željela doći. Rekla sam mu i kako će mi on napisati pjesmu. Mislim da je »O, moj cvite« vrlo lijepa pjesma za koju se isplatilo potruditi. Vrlo nježno zvuči i po reakciji publike sam vidjela da su zadovoljni. To je romantična ljetna pjesma, baš ono što sam htjela. Tekst i melodija su nježni te je Saša Valenčić, jedan izuzetan dečko, vrlo talentiran, napravio aranžman. Sve je shvatio i vrlo lijepo napravio.
Ove godine odlučili ste nastupiti izvan konkurencije za nagrade?
– Po naravi sam uvijek bila borbeno nastrojena i voljela sam nastupati na festivalima, ali kada bih vidjela da imam dostojnog protivnika. Da imam razloga za izboriti se, što mi je i uspijevalo. No, ovoga puta nisam bila sigurna s kim se boriti pa sam tražila da pjevam izvan konkurencije, radi svog gušta. I tako je i ostalo.
Foto: Marko Gracin
Split pjeva Terezu
Koliko ste zadovoljni MIK-om?
– Zadovoljna sam. Sav taj trud oko održavanja jednog, možemo ga slobodno nazvati, kultnog festivala Istre i Kvarnera je, mislim, baš ono što ljudima treba. Ljudi vole glazbu, pjesmu, a pogotovo kada se na jednom mjestu nađe nekoliko lijepihpjesama, onda je to prava fešta. Mislim da gospodin Baša vrlo lijepo i spretno sve organizira već godinama. Kad govorimo o prvim večerima, imala sam malih problemčića, ipak pjevam na čakavštini koju treba posebno pripremiti, ali smo ih svladali.
Kakvi su vam idući planovi? Ove subote u Splitu na Prokurativama čeka vas »Split pjeva Terezu«.
– S velikom radošću iščekujem taj događaj. Pozvala sam mlade glazbenike iz HRT-ove A-strane, kao i splitske pjevače, da pjevaju moje pjesme. Nastupit će i Zorica Kondža, Jacques Houdek, a i ja ću otpjevati deset svojih pjesama. To će biti vrlo zanimljiva koncertna večer. Bit će mi iznimna čast sjediti u publici i slušati mlade kolege kako pjevaju moje pjesme. Željela bih da na taj način možda pokušamo vratiti onaj bivši sjaj nekadašnjih Splitskih festivala. Naravno, imena koja su nepovratno otišla ne mogu se vratiti, ali još nas ima.
Recimo, dobila sam divnu poruku Nine Badrić, koja se ispričala što neće moći doći zbog unaprijed dogovorenih obaveza: »Voljena moja Tereza, jako mi je žao što ne mogu doći.« To me jako dirnulo, rijetko će tko danas napisati takvo nešto. Dodala je i kako je beskrajno tužna što neće moći biti sa mnom, ali da ona zna kako ću ja biti kraljica te večeri. Jako je lijepo kad ti kolegica uputi takve riječi.
Potom?
– Potom ću 14. srpnja imati čast da na Dan državnosti Francuske otpjevam i francusku himnu »La Marseillaise«, kao i hrvatsku himnu. To je posebna čast. No, meni je čast pjevati i Bašinu pjesmu na MIK-u, jer je važno s ljubavlju izvesti pjesmu. Voljela bih da publika čuje da još postoje ljudi koji će unijeti svoju dušu u pjesmu, a ne da samo pjevuše. To je jako bitno.
10.07.2021., Dubrovnik – U palači Sponza održan je svečani prijem povodom uručenog francuskog odličja Časnik reda umjetnosti i književnosti Terezi Kesoviji. Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Neću o politici…
To nekako vuče sljedeće pitanje, kako gledate na glazbu nekad i danas? Kako ih uspoređujete?
– Razlike su ogromne, ne samo što se tiče glazbe, nego u što god taknemo, o čemu god govorimo, vidimo da je danas sve drukčije. Nažalost, u negativnom smislu. Opasnost prijeti sa svih strana, ljudi su poludjeli, što od korone, što od nagovještaja nekakvih sukoba šireg razmjera, a nekako se nagoviješta i nedostatak izvora egzistencije. Ljudi neće imati dovoljno posla ili neće biti adekvatno plaćeni za svoj posao, neće moći sebi i svojoj obitelji osigurati dostojne obroke i hranu. Iskreno se bojim tog vremena, ali se u isto vrijeme nadam da će negdje od pete do mozga doći odgovornima. Da konačno shvate da čine zlo, ne samo sebi nego i cijelom svijetu, na što nemaju pravo.
Na primjer, kad vidim djevojčicu koja ima nekoliko mjeseci, zar se može žrtvovati tako jedan lijepi mladi život radi nekog političkog ili vojnog cilja? No, bolje da ne govorim o politici, politika mi je uvijek bila gnusna, i ono što se kaže na svim jezicima, svijeta, a ja ću upotrijebiti talijanski, »la politica è la più grande puttana«. Bolje je ne petljati se. Iako, politika se bavi nama i zagorčava nam život. Zato, nadamo se da će biti bolje, kako je znao reći Arsen, »nada umire posljednja«. Sačuvajmo optimizam i dobru energiju, jer su nam svima potrebni.
Rijeka 26.06.2022., Festival MIK finalna večer, Ðani Maršan, Andrej Baša i Tereza Kesovija, Foto: Marko Gracin
Imamo snage za dalje
Neću reći da je u moje vrijeme bilo puno bolje, ali živjeli smo slobodnije. Imali smo jednu političku zaštitu u bivšem predsjedniku Jugoslavije, koji je znao biti hrabar i reći jednom Staljinu »ne«. Danas je apsolutno nemoguće zamisliti da netko Putinu kaže »ne«. To nažalost nećemo doživjeti i tu čuči ta opasnost. Neću reći da je prije sve bilo idealno, ako je netko nešto skrivio, morao je to i platiti, a bilo je i onih koji su plaćali, a nisu bili posebno krivi. No, danas imam dojam kako svi streme nekom dobitku i razmišljaju »bitno da je meni moj džep pun, a baš me briga za druge«. Naravno, bilo je toga uvijek, ali nije bilo toliko vidljivo, koliko je danas. Također, danas kad netko svjesno pokrade i zna se da je ukrao, on će ili izbjeći zatvor, ili će bili malo unutra, malo vani. To je ono što me boli. S druge strane, Hrvatska je puna i prepuna potencijala, da ne govorimo o njenim ljepotama i obalama, o ljepoti kontinentalne Hrvatske. Cijela naša država je prelijepa. No, nadu mi daje kad srećem mlade ljude koji vole svoju zemlju i koji znaju ozbiljno razgovarati, a što znači i da ozbiljno razmišljaju. To znači da imamo snage za dalje. |
Da, vratimo se glazbi…
– Kad govorimo o glazbi danas i mladim pjevačima, trebalo bi ih educirati na jedan način, ali ne u smislu da ja držim predavanja i prodike. Jer, ima ih koji misle da je dovoljno pokazati atribute, imati lijepu garderobu, make-up i sve što ide s tim. Ali to nije dovoljno! Treba voditi računa o tome kakvu pjesmu pjevaš, je li ta melodija prikladna tvom temperamentu. Ako jest, kakav je tekst?
Veliki naglasak treba biti na dikciji, da se tekst razgovjetno pjeva, a da ne govorimo o muzikalnosti. Nije svakoga Bog nagradio talentom takve vrste, ali može se prikladno i simpatično izvesti pjesmu na razne načine, pa i »quasi parlando«, ali uz prisutnu dikciju. Što se tiče motiva, čemu ih tražiti u nekim nebuloznim primjerima u svijetu, kad je, naprimjer, cijela naša obala prepuna malih mjesta sa svojim posebnostima?
Humanitarni koncert “Sveto ime Vukovar” za vukovarsku bolnicu, Foto: Darko JELINEK, 22.05.2002.
Tri i pol sata u Ljubljani
Koncert »Još se srce umorilo nije« održali ste 2010. u Lisinskom u Zagrebu. Kakva je situacija danas, je li se srce umorilo?
– Još se srce umorilo nije, ali noge… To sam naslijedila od svog pape, on je bio vrlo slab na nogama. Dosta sam i ležala po bolničkim krevetima, pa je trebalo ponovo učiti hodati nakon tri mjeseca ležanja. No, moram podcrtati nedavni koncert u Cankarjevom domu u Ljubljani.
Bio je odgođen zbog korone, ali ljudi su čuvali karte do travnja ove godine i dupkom napunili Cankarjev dom. Ja još nisam bila potpuno oporavljena, ali sam održala koncert od tri i pol sata, sama, bez pauze. Ne znam što reći samoj sebi. To je nevidljiva snaga koja dolazi iz silne ljubavi, prema ljudima koji su tražili baš vas i čekali vaš koncert. Publika me ponese, jer ja volim ljude. Empatične sam prirode i volim pomoći, pomagala sam cijeloga života od Domovinskog rata, pa do posljednjih potresa u Petrinji.
Što najviše pamtite?
– U sjećanju će mi uvijek ostati da su svi slavni ljudi koje sam upoznala u svojoj karijeri, od Charlieja Chaplina nadalje, bili jednostavni. Imali su tu osobinu i to je nešto što čovjek ili ima ili nema. Danas će netko na osnovi jednog hita, još mlad i zelen, možda dignuti nos u nebesa i misliti za sebe da je zvijezda. No, to ne ide tako. Treba ostati čovjek i onda ćeš biti nagrađen. Takvi su vrlo rijetki.
Zagreb, 14.10.2019., premijera filma “To sam ja”, Foto: Davor Kovačević
Osmijeh daje nadu
Francuska je vaša posebna ljubav…
– Da, i mislim da je moja priča u Francuskoj dokaz da nema slučajnosti. Meni je to bilo suđeno i zaista sam sretna zbog toga, iako čovjek u životu nije uvijek samo sretan.
Izdvojit ćete optimizam kao životni putokaz.
– Imala sam puno bolesti, tragedija i smrti u svom životu. Ostala sam zapravo sama. Mama mi je umrla dva dana nakon što me rodila, izgubila sam brata s 39 godina. Sve skupa bio je to jedan košmarni život. No, jako je važno ne gubiti nadu i onaj osjećaj da će biti bolje te nositi osmijeh na licu. Jako rijetko, gotovo nikad, ćete me vidjeti da sam namrgođena. Taj osmijeh jako puno vrijedi, osmijeh ljudima daje nadu, radost, ono čega možda nekad nismo ni svjesni. Također, važno je znati pristupiti drugoj osobi.
Na primjer, mladi u HRT-ovoj emisiji A-strana, a stvarno ih ima jako jako dobrih, bili su jako sretni kad bih pohvalila njihovo pjevanje. To je fenomen otvaranja duše, jer ljudi su osjetljive biljke. Uvijek ću tvrditi da u svakom čovjeku i zločincu, ne govoreći o manijacima, postoji zrnce savjesti i dobrote. Samo treba imati želju i način da mu se pomogne, da se vrati na pravi put. A danas govorimo, ako je netko udaren, daj ga još opali… Treba se odvratiti od toga i optimizam mora biti prvo s čim se dižemo ujutro. Kad se probudimo, da imamo radost u sebi. Radost u nama je radost ljudima koje srećemo.
Suradnja s Letom 3? Otpjevali ste s njima njihovu pjesmu »Sam u vodi«.
– Mnogima je to bilo neobično, pitali su me zašto sam se i kako na to odlučila. Ali svima odgovaram: pustite me na miru, ako ja mislim da mogu, a mogu, onda ću to i učiniti. To mi je bio izazov, a ja volim takve izazove. Vidjeli smo i da su mladi dobro prihvatili pjesmu. Žao mi je jedino što nismo uspjeli snimiti zamišljeni spot na vjenčanju Ivanke i Mrleta, jer je Ivanka dobila koronu. No, nisam odustala od tog spota i nadam se da ćemo ga snimiti, kad se za to ukaže prilika.
Suradnja s Mirjanom Bobuš
Nikad neću zaboraviti izvedbu pjesme »Nikada te nisam prokljela« i suradnju s Mirjanom Bobuš. To je prelijepa pjesma, baš kao i što je Mirjana prekrasna osoba. Baš smo se čule, rekla mi je da je bolesna i to me jako pogodilo. Zato svakom čovjeku kojeg sretnem poželim samo zdravlje. Ne puno novaca, ne puno uspjeha u komercijalnom smislu, već zdravlja, što nam je svima najpotrebnije.
Opatijske serenade, Foto: Arhiva NL
