Nije prošlo niti punih pet godina od posljednjeg intervjua za Novi list, a ovoj je mladoj glumici karijera sve uspješnija i zvjezdanija. Tena Nemet Brankov iz godine u godinu sve više plijeni pažnju znatiželjne publike i pokazuje kako rad, trud i talent nikad ne prođu nezapaženo. A kako bi naš dragi kolega Pave rekao – tek joj je 28.

Našu nagrađivanu filmsku i kazališnu glumicu mogli ste dosad vidjeti u serijama »Crno- bijeli svijet«, »Počivali u miru«, »Novine«, »General« i »Šutnja«, a trenutno je možemo gledati na malim ekranima Nove TV u seriji »Kumovi«. Kći je preminulih hrvatskih glumaca Slavka Brankova i Marine Nemet. Mlada nam je glumica otkrila kako je njena najveća ljubav, što sve sprema najesen u kazalištu, iskustvo snimanja »Kumova« i pripreme predstava, a prisjetila se i studentskih dana te planira li se možda baciti u međunarodne vode.

Za početak, kako ste? Kako ste proveli ljeto? Je li bilo više rada ili odmora?

– Izvrsno, hvala na pitanju! Ljeto sam provela u aktivnom odmoru. Prvi dio ljeta provela sam na Jadranu s najbližima, a onda sam se odlučila na avanturu koju sam oduvijek željela, a to je otputovati sama. Destinacija je bila Pariz, za mene ljekovito mjesto.

Na kojim projektima trenutno radite? Snimate li nastavak »Kumova«?

– Jučer sam upravo završila svoj posljednji dan snimanja na »Kumovima«, a za par dana pakiram kofere i selim na neko vrijeme u Novi Sad gdje završavam predstavu »Što na podu spavaš« prema romanu Darka Cvijetića ,u režiji Kokana Mladenovića u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta, Dramskog kazališta »Gavella«, NP Sarajevo i MESS Sarajevo. Nakon premijere u Novom Sadu ovoga mjeseca, očekuju me premijera u Sarajevu, koja je planirana za studeni te premijera u »Gavelli« koja bi trebala biti početkom iduće godine nakon što se završi dugoočekivana obnova mog matičnog kazališta.

U filmu »Pelikan«

Moja priča s »Gavellom«

Kakvo je vaše iskustvo rada na »Kumovima«? Kako se slažete s kolegama glumcima, a kako s onima »iza kamera«?

– Ove godine pridružila sam se castu serije »Kumovi« koja se upravo emitira. U početku, uloga je bila epizodna, ali pisci su nekim spletom okolnosti odlučili raspisati moj lik, Valentinu i tako mi dati više prostora od planiranog. Nikada do sada nisam radila ovaj format i mogu reći da je stvarno jako zahtjevan tempo, paralelno sam radila i predstavu pa mi je raspored bio poprilično hektičan. Ekipa serije je sjajna što ispred kamera, što iza kamera. Smijeha nije nedostajalo. Najviše vremena u pauzama između scena provodila bih u make up sektoru. Darija Lorenci šalila se na račun mog provođenja vremena u make up- u i rekla da ću uskoro morati početi plaćati režije za struju i vodu.

Kakva je Valentina, je li slična Teni?

– Nekih značajnih poveznica između mene i lika Valentine zapravo i nema, osim toga što dijelimo fizičko tijelo. Ona pristaje na kompromise koji su za mene više neka vrsta anomalije. Vrlo često sam beskompromisna.

Prošle je godine u vašem kazalištu »Gavella« započelo prikazivanje predstave »Obavezan smjer«, autorskog projekta Enesa Vejzovića u kojoj, uz Barbaru Nolu, Bojanu Gregorić Vejzović, Ranka Zidarića i mnoge druge igrate i vi.

– »Obavezan smjer« je predstava nastala u najsuludijim uvjetima za »Gavellu«. U jeku pandemije i nemogućnosti povratka u kazalište zbog velikih oštećenja koje je prouzročio potres, Enes Vejzović napisao je tekst i odlučio postaviti »Obavezan smjer«, što je cijeli ansambl objeručke s veseljem prihvatio. To je predstava koja publici pruža unikatan doživljaj gdje kroz šetnju tunelom Grič gledatelji sudjeluju u nizu uzbudljivih uzastopnih scena. Jako zabavno za gledati, ali i za igrati.

Kako je započela vaša priča s »Gavellom«?

– Moja priča s »Gavellom« traje oduvijek. Odkad znam za sebe znam i za kazalište. Kao djevojčica provela sam puno vremena istraživajući svaki kutak te scene zbog svojih roditelja koji su tamo bili zaposleni. Za »Gavellu« me vežu snažne uspomene koje su dobile potpuno novu dimenziju u trenutku kada sam 2014. godine bila alternacija Ivani Roščić u »Finim Mrtvim djevojkama«, koje sam gledala više puta i maštala o tome kako bih jednom voljela igrati u takvoj predstavi. Ivana je ostala trudna, a tadašnji ravnatelj Boris Svrtan, koji je u to vrijeme bio moj profesor na ADU-u, pozvao me da Ivani budem alternacija. Taj ću osjećaj vjerojatno pamtiti zauvijek, kao i prvu predstavu na kojoj nisam osjećala noge od silne treme i uzbuđenja.

U predstavi »Cigla« s Rankom Zidarićem i Filipom Križanom, Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Uživam snimati radiodrame

Vaša prva filmska uloga bila je u drami »Trampolin«, za koju ste dobili Zlatnu arenu za sporednu ulogu na Pulskom filmskom festivalu 2016. godine. Prva filmska uloga i odmah nagrada. Kako ste se osjećali kada ste to saznali? Jeste li »predosjećali« da ćete dobiti nagradu?

– Za razliku od mog iskustva s kazalištem, iskustvo s mojim prvim filmom u Puli prošlo je puno drukčije. Sjećam se da mi je bilo čudno vidjeti se na tom ogromnom platnu i sve je djelovalo nerealno. O Zlatnoj Areni teško da uopće išta mogu reći osim da se ne sjećam ničega jer sam bila van sebe par godina. Ne, nisam to očekivala ni u snu.

Uz sve gore navedeno, još ste i posuđivali glas u crtićima »UglyDolls« te »Hugo i lovci na duhove«. Svaki put kad gledam crtiće razmišljam kako je sinkronizacija baš dobar i zabavan posao. Kako se vama svidjelo?

– Imala sam iskustva sa sinkronizacijama, ali ne pretjerano puno, zasad. Volim kod svog posla to što nudi razne mogućnosti u različitim medijima. Ono što vrlo često radim i uživam u tome je snimanje radiodrame.

Jeste li ikada razmišljali o međunarodnoj karijeri, zanima li vas to? Biste li prihvatili holivudsku ulogu i preselili se u Ameriku?

– Često sanjam o tome da glumim u nekom akcijskom ili horor-filmu u kojem neću zamišljeno gledati kroz prozor i pušiti cigaretu, ali tko ne sanja o tome u Hrvatskoj? Razmišljam, i to sve više u zadnje vrijeme. Voljela bih nove izazove.

Kakve uspomene imate iz studentskih dana? U prijašnjim ste intervjuima rekli kako su vaši roditelji pokušali napraviti sve samo da i vi ne budete glumica. Što vas je motiviralo da ipak probate?

– Rano sam počela raditi i većina uspomena vezana za moj studij je pozitivna, ali kad bih rekla da nije bilo stresno, lagala bih. Svake je godine bila ista borba, hoću li proći ili pasti godinu zbog svih obaveza. Za svoje klasiće moram reći da su stvarno bili – ljudi. Nisam nikad doživjela ništa negativno, svi su uvijek bili voljni pomoći.

Jeste li ‘iz prve’ upali na glumačku akademiju?

– Jesam, u užem krugu postoji završni ispit gdje sam krenula govoriti tekst koji sam zaboravila. Sjećam se da mi je cijeli život prošao pred očima u tom trenu sam pomislila »Ti se više nikad nećeš vratiti ovdje!«. Nakon toga sam preplašeno pitala »Oprostite, mogu ispočetka?« i kada sam opet počela govoriti, dala sam sve od sebe i upala sam.

Partner u »Kumovima« joj je Boris Svrtan

Volim kada postoji balans

Kako ste se pripremali za prijemni?

– Za prijemni me spremala Jelena Miholjević. Dugo sam se spremala, dosta rano sam krenula s biranjem i čitanjem tekstova i znala sam što želim. Onda je u priču ušla Jelena i dobro me pripremila.

Je li vam i dalje najdraži film »Leon profesionalac«? Je li vam neki film u međuvremenu postao novi najdraži? Da ne bi bilo vječnog spomena američke kinematografije, zanima me – koji su vam europski (popularni) redatelji i filmovi među favoritima?

– Moram priznati da sam dosta kasno otkrila Ingmara Bergmana i u nekom trenutku karantene sam si zadala zadaću da pogledam sve njegove filmove i potpuno se zaljubila u »Fanny Alexander«, ali i »Divlje Jagode«. Sve od Yorgosa Lanthimosa, u zadnje vrijeme često razmišljam kako bi bilo dobro takve ideje staviti na kazališne daske. Svi njegovi filmovi su mi inspirativni, od »Jastoga«, »Dogtootha«, »Miljenice«, »Ubojstva svetog jelena«… A od filmova mi je posebno drag »Relatos salvajes« (Divlje priče).

Znam da je teško pitati glumicu koji joj je glumački angažman draži, ali barem poredajte od najboljeg prema malo manje boljem: film, seriju i predstavu.

– Uvijek izgovorim generički odgovor da volim sve podjednako. Volim kada postoji balans, međutim, teško ga je održati. Ono što bih ja više voljela je film. Malo je ženskih uloga, malo je dobrih scenarija, ali ipak, nešto se u Hrvatskoj kinematrografiji pokrenulo i jako me to veseli. I gledati i glumiti.

Kakvi su kratkoročni planovi?

– Osim spomenutog odlaska u Novi Sad i predstave »Što na podu spavaš«, u međuvremenu smo napravile nezavisnu predstavu kolegica Irena Tereza Prpić i ja, »Svinje« Tomislava Zajeca u produkciji »Boom! teatra« u režiji Kristine Grubiše i to igramo u Voćarskoj u Mjesnom odboru u Zagreb. To je projekt koji je nastao u kućnoj radinosti za vrijeme korone. »Kumove« sam upravo završila snimati pa ću se probati malo odmoriti do idućeg tjedna.

Na snimanju serije »Novine« u Rijeci