Tamara Obrovac i njezin kvartet stižu u riječki Hrvatski kulturni dom za Dan žena 8. ožujka u 20 sati. Na koncertu u Rijeci quartet će najvećim dijelom predstaviti repertoar s njihovog posljednjeg CD-a »Nuvola« koji je izašao 2023. godine i koji nosi tri nominacije za Porin.

Album je nominiran u kategoriji Najbolji album jazz glazbe koji su producirali Bernard Mihalić i Tamara Obrovac. Skladba »Oče moj« koju potpisuje Tamara Obrovac nominirana je u kategoriji Najbolje skladbe jazz glazbe, a sa skladbom »Dvi divojke« Tamara Obrovac Quartet nominiran je u kategoriji Najbolja izvedba jazz glazbe.

Na pozornici HKD-a tako će zasvirati Tamara Obrovac, Matija Dedić, Krunoslav Levačić i Žiga Golob. Prošle godine kvartet je predstavio repertoar s novog CD-a pred mnogobrojnom glazbenom javnošću koja je uživala u njihovom razigranom muziciranju na rasprodanim koncertima u Tvornici kulture u Zagrebu, Hrvatskom domu u Splitu i Providurovoj palači u Zadru. Album je Tamara posvetila ocu Ivanu Obrovcu, istaknutom slikaru iz Istre koji je preminuo 2019. godine. Njegova slika reproducirana je na naslovnici izdanja.

Najbolje od sebe

U Rijeci ćete promovirati album »Nuvola«. Kako je bilo raditi na njemu, postoji li neka pjesma s ovog CD-a koja vam je zbog nečeg posebna?

– Svaki novi album odražava neko unutarnje stanje, koje nije uvijek isto, pa je takva i glazba, a kad radim uvijek imam na umu i sjajne glazbenike za koje pišem. Kako je album nastajao u posljednjih par godina, dio skladbi je vezan i za tatu i njegov odlazak, pa bih možda izdvojila skladbu »Oče moj«, koja je ove godine i nominirana za Porin u kategoriji najbolja jazz skladba. Isto tako, veseli me i ponovna suradnja s pjesnikom Danielom Načinovićem po čijoj je pjesmi album i dobio ime, a uglazbila sam i njegove divne i potresne stihove na labinjonskoj cakavici »Kovarske litaniji« koji na prekrasan način govore o pogibiji jednog rudara.

Neovisno o tome s kim nastupate, na pozornici uvijek djelujete opušteno. Je li tako i iza scene, dok se pripremate i imate probe?

– Pa mogla bih čak reći da je bivanje na pozornici za mene prirodno stanje, jer se tamo događa stvaranje i izvedba glazbe koja je moj osnovni habitus, a mislim da nije velika razlika između mene na i iza pozornice. Naravno da prije izlaska na pozornicu uvijek osjećam određenu odgovornost u smislu da uz svoje glazbenike budem sposobna dati najbolje od sebe. No, obično se od prvog tona stvori taj novi svijet zajedničke izvedbe u koji jednostavno uronimo i sav ostali svijet prestaje postojati.

Iako je vaše ime na prvom mjestu, radite s vrhunskim glazbenicima, pa koliko oni imaju utjecaj na stvaranje pjesama? Sigurno i oni imaju svojih prijedloga kako bi neka skladba trebala ispasti?

– Da, kako sam već rekla kad radim na pjesmama imam na umu moje sjajne suradnike glazbenike koji će svirati, pa na prvim probama zajedno isprobavamo određene varijante izvedbe dok ne dođemo do finalne forme, koja se često iskristalizira nakon nekoliko izvedbi pred publikom. Izuzetno sam sretna što imam oko sebe tako briljantne glazbenike koji svoju virtuoznost i glazbenu imaginaciju stavljaju prvenstveno u službu glazbe i na taj način zaokružuju moje skladbe.

Najstarija formacija

To je ekipa, kada govorimo o vašem kvartetu, s kojom vrijedno radite i družite se više od 25 godina. Kako ste uspjeli ostati tako povezani i jedinstveni?

– Da, kvartet je jedna od mojih najstarijih formacija; moja vjerna ritam sekcija koju čine bubnjar Krunoslav Levačić i basist Žiga Golob je uz mene od samih početaka, a Matija Dedić je u bend došao ravno poslije diplome u Grazu 1996. godine i već od prvog koncerta se dogodila ta neka povezanost u zajedničkoj izvedbi i radost zajedničkog muziciranja koja je opstala do danas.

Svaka je izvedba nova i drugačija i mislim da je to važan dio naše povezanosti. Jer glazba je igra za koju čovjek mora biti zanatski pripremljen na način da vlada svojim instrumentom a duhovno na način da je otvoren za glazbu i komunikaciju sa svojim kolegama na sceni; znači da što više pripada glazbi, da se na neki način u nju utopi i prestane postojati kao osoba, što onda stvara taj uvijek novi prostor zajedničkog muziciranja koji nas povezuje.

Na zadnjem koncertu pod nazivom Apoxyomenos recomposed u Istarskom narodnom kazalištu pjevali ste na starogrčkom. Kakav je osjećaj pjevati na izumrlom jeziku?

– Projekt Apoxyomenos recomposed izrastao je iz skladbi koje sam komponirala za plesnu predstavu Apoksiomen HNK Zagreb, na osnovi fragmenata stihova iz Euripidovih Trojanki koje je je izabrala dramaturginja Lada Kaštelan. Starogrčki je opor ali istovremeno i melodiozan i svakako drugačije ritmičke strukture od istarskih narječja na kojima uglavnom pjevam, pa je to bio i svojevrstan izazov, ali i radost zbog još jedne suradnje sa sjajnim talijanskim pijanistom Stefanom Battagliom koji svira u mom TransAdriatic kvartetu i koji je reharmonizirao dio skladbi.

Radi se o ogoljenoj formi dueta klavir/glas što je jedno novo, drugačije i zanimljivo glazbeno područje pogotovo imajući u vidu Stefanov filigranski način sviranja i nesvakidašnji i originalan pristup harmonijskoj strukturi skladbi.

Razmjena radosti

Koliko daleko odete u proučavanje konteksta pojedinog projekta kada se krenete njime baviti, primjerice ovo što ste radili s Apoksiomenom ili npr. projekt IstrArmenia. Ostane li sve samo na glazbi ili vas zanimaju i povijest i priče vezane uz to?

– Najveći dio je uglavnom vezan uz glazbu i zvučnost, kao što je to projekt IstrArmenia gdje smo pijanist Karen Asatrian i ja spojili dva različita ali tipski slična skladateljska rukopisa koji povezuju vlastitu tradiciju i jazz, te oformili beand sastavljen od naših suradnika. Kod nekih se projekata više pozabavim i kontekstom; konkretno kod »Apoxyomenos recomposed« projekta je bilo dosta zanimljivih parametara i korelacija, vezanih i uz samu činjenicu izumrlog jezika, zatim uz kip Apoksiomena koji je ležao na dnu mora kao nijemi svjedok mijene, protoka vremena i simbola mora kao grobnice, ali i izvora života.

To su neki, ja bih rekla metafizički i arhetipski parametri, koje smo vezali uz taj glazbeni kontekst i koje smo željeli nadopuniti i određenim vizualnim identitetom koji je sjajno strukturirao naš Studio Sonda. Tako da je ovaj projekt višeslojan i osim na glazbenim počiva i na povijesnim i kulturološkim elementima, na tragediji Trojanke koja svojom temom rata i progonstva na žalost korespondira i sa suvremenošću, te opisuje različite ljudske emocije i stanja u rasponu od žalosti i boli do radosti i pobune.

Odakle tolika sklonost istraživanju drugih kultura i glazbenih izričaja?

– Iskreno, ono što me osobno privuče u neki novi kontekst je zvučnost nekog jezika, govora ili dijalekta, ali to nikad ne planiram unaprijed, na neki način se ti glazbeni, dijalektalni i kulturološki izazovi iskristaliziraju sami od sebe, te tek onda krećem u neko ozbiljnije istraživanje glazbenog i eventualnog kulturološkog konteksta.

Ipak, ne zaboravljate Istru. I na »Nuvoli« ste se vratili Istri, čini se da vas ona nikada neće prestati inspirirati?

– Istra je moje izvorište i mikropripadnost kroz koju sam naučila cijeniti i svaku drugu pripadnost ali i univerzalnost; kad pjevam na nekom od istarskih dijalekata povezana sam sa svojom unutrašnjom istinom što mi onda omogućava i emotivno utemeljeniju izvedbu što je za mene osobno najbitnija označnica glazbene izvedbe.

Promatrate li ponekad publiku na koncertima, je li vam važno kako ljudi reagiraju, jesu li sretni, tužni ili ravnodušni?

– Na počecima karijere i bavljenja glazbom zbog veće nesigurnosti (što je sasvim normalno), mi je reakcija publike bila puno važnija nego sada, iako naravno ona svakako djeluje na cijelu atmosferu koncerta i nije nikada zanemariva. U svakom se slučaju u toj razmjeni između nas glazbenika i publike za vrijeme koncerta stvara neki novi ljepši svijet koji nas odvaja od stvarnoga. Uvijek se sjetim kraja jednog koncerta u crkvi u Ziegenu sklopu jednog njemačkog toura kada je cijela publika na moj poziv zajedno s nama »zavijala na mjesec«, što je bila interna šala Transhistria ensemblea za vrijeme vožnji kombijem od grada do grada. Divan je to osjećaj zajedništva i razmjene radosti, pa ako hoćete i ljubavi, istrošena je to riječ, pogotovo u današnje vrijeme, ali nemam ni jednu bolju.

Foto: Mare Milin

Važnost humora

Unatoč tome što vaša glazba ponekad djeluje sjetno, humor je neizostavan dio vaše komunikacije s publikom, ali i s vašim kolegama glazbenicima, a njega ima i u vašim pjesmama. Zbog čega vam je on toliko važan?

– Humor je po meni jedna od najvažnijih odrednica ljudskih bića i vrlo je važno moći se smijati, prvenstveno na svoj račun i ne shvatiti se previše ozbiljno. No to je u principu nesvjestan proces na koji ne mogu previše utjecati, tako da je humor normalni dio mog načina funkcioniranja. Da parafraziram naslov našeg sjajnog filma: Tko pjeva zlo ne misli, jer ne misli uopće.

Jeste li i privatno tako opuštena ili ste privatno neka druga Tamara? Koliko se razlikujete od svoje javne, scenske persone?

– Ah, da me samo vidite kad sam ljuta. Uvijek se sjetim jednog davnog intervjua na HRT-u u kojem me Sandra Bagarić nasmijala kada je rekla, parafrazirat ću sada »kako raščupana ide po kući i viče a suprug joj kaže, e sada neka te ljudi vide«.

Naravno da čovjek ne može biti isti javno i privatno, ali mislim da sam relativno jednostavno biće i da nije neka velika razlika između javne i privatne Tamare iako privatna Tamara jako puno radi, da bi javna mogla tako opušteno pjevati na pozornici.

Što radite kada vam je teško u životu? U čemu (ili kome) nalazite utjehu?

– Ponekad u šetnji prirodom, ponekad pogledam neki dobar film, nekad u razgovoru s prijateljima, a ponekad i u čaši dobrog vina.