Animirani film »Mavka – Čuvarica šume« ovog je travnja obogatio filmsku ponudu u kinodvoranama diljem zemlje. Ovaj ukrajinski animirani film svoju je inspiraciju našao u djelu »Pjesma šume« ukrajinske spisateljice s kraja devetnaestog stoljeća Lesje Ukrajinke.

Pod redateljskom palicom Oleha Malamuzha i Oleksandre Ruban, film tematizira odnos ljudi i šumskih duhova, a oslanja se na slavensku mitologiju i ukrajinsko nasljeđe. Radnju filma zapliće mladi glazbenik Lukas koji se na početku proljeća otisnuo u čarobnu šumu gdje susreće dobronamjernu Mavku.

O radnji filma nećemo suviše detaljno kako vam ne bismo kvarili filmski susret s Mavkom, Lukasom, Kylinom, Frolom, ujakom Leom, Onim Koji Sjedi Na Stijeni i ostalim življem iz tog animiranog filma.

U hrvatskoj verziji filma »Mavka – Čuvarica šume« glasove dvama glavnim junacima posudili su pjevačica Nika Turković i glumac Marko Petrić. Mladi glumac na angažmanu u kazalištu Gavella spretno usklađuje daske kazališta, setove filmova i serija te mikrofon za kojim posuđuje glasove animiranim junacima.

S Markom Petrićem razgovaramo o posebnostima filma »Mavka«, njegovom iskustvu sinkroniziranja crtića, slavenskoj mitologiji na malim ekranima, glumačkim izazovima, sudjelovanju u »Plesu sa zvijezdama« i još mnogočemu.

U animiranom filmu »Mavka«, koji idućega tjedna dolazi u domaća kina, posudili ste glas Lukasu, glavnom muškom liku. Što odlikuje Lukasa kao lika? Je li on pozitivac ili negativac? Imate li nekih zajedničkih karakteristika?

– Lukas je pomalo stereotipan protagonist. Upravo ono što bi nositelj radnje u ovakvom animiranom filmu trebao biti; dobronamjeran, hrabar, pravedan, odan. Bori se za ono što smatra da je ispravno pa čak i na vlastitu štetu. Uvijek je spreman za akciju. Definitivno je pozitivac. A što se tiče sličnosti Lukasa i mene, svakodnevno radim na tome da kod sebe razvijem što više pozitivnih vrijednosti koje krase Lukasa.

Foto: Davor Kovačević

Za sve generacije

Kako uopće izgleda proces posuđivanja glasa animiranom liku? Koliko se i kako pripremate za to? Koliko traju sesije posuđivanja glasova?

– Izgleda tako da prvo napravite voice test pa, ako vam jave da ste prošli ili u slučaju da ste prethodno radili s redateljem ili samom produkcijom, može vas se zvati direktno; tad nema potrebe za voice testom.

Zatim dolazite u studio za sinkronizaciju. Zagrijete glas, uđete u tonsku kabinu i poslušate originalnu verziju lika (u ovom slučaju Lukasa) i zatim krenete snimati repliku po repliku dok ne završi termin, ili dok ne dovršite sve replike. Svaki termin traje dva do tri sata, ovisno u kakvom je stanju vaš glas jer se glas tijekom ovog procesa, ako lik kojeg igrate ima neku specifičnu glasovnu osobinu, dosta troši. Tako da zapravo ni ne možete snimati duže.

Od svih kolega koji su zajedno s vama posuđivali glasove u Mavki, najviše ste radili s Nikom Turković koja je posudila glas naslovnoj junakinji. Je li vam to bio prvi put da ste radili s Nikom? Kako je tekla suradnja za mikrofonom? Za potrebe filma otpjevali ste i pjesmu, kako su tekle pripreme za to?

– S Nikom je zbilja bio užitak surađivati. Izrazito je profesionalna, ima divan glas, ali svi glumci snimaju individualno, tako da smo samo spot snimali zajedno i to je bilo jako zabavno. Da, ovo nam je prva suradnja. Priprema je tekla tako da sam pjesmu vježbao u autu, na (ne)veselje slučajnih prolaznika. Nisam bio siguran da ću je moći otpjevati, ali Nika tako dobro zvuči, da uz nju čak i ja zvučim prolazno (smijeh).

Kako ocjenjujete radnju i poruku filma u cjelini, sviđa li vam se taj crtić? Je li sličan nekom do sada već viđenom, što gledatelji, stariji ili mlađi, mogu naučiti iz filma, a što ste vi naučili gledajući ga i radeći na njemu?

– Jako mi se sviđa. Slojevit je, čak pomalo i surov, ali bajkovit, vizualno dojmljiv i poučan. Svaka generacija može izvući poruku za sebe. Najmlađi mogu naučiti razliku između dobra i zla te zašto je bitno činiti dobro. Starije generacije mogu puno naučiti o razumijevanju drugih, toleranciji prema različitostima, o besmislu rata.

Foto: Davor Kovačević

Najzabavniji posao

Punim imenom Mavka – čuvarica šume, ovaj animirani film nastao je prema ukrajinskoj i slavenskoj mitologiji. Osjeti li se to kroz radnju i vizualne elemente filma? Jesu li događaji slavenske mitologije prigodni da se osuvremenjuju kroz animirane filmove i druge oblike scenskih i televizijskih djela? Je li vrijeme da pop-kultura nakon Zeusa, Hada, Lokija, Thora, upozna i Peruna, Velesa, Vesnu, Moranu, Danicu, Jarila, Svaroga, Vidu, Zoru i ostala bića i bogove slavenske mitologije, koja je, složit ćete se, još uvijek ostala zanemaren izvor u najvećim svjetskim filmskim produkcijama?

– Osjeti se kroz radnju i vizualni aspekt, kao i kroz glazbu, koja daje bitan dio identiteta. Apsolutno smatram da su prigodni i bilo bi sjajno da postanu mainstream. Ali to je samo moje mišljenje.

Mavka nije prvi animirani film u kojemu sudjelujete; bili su tu »Luka«, »Gospodarica Zla 2«, »DC Liga Super-ljubimaca«, ali i domaća uzdanica »Cvrčak i Mravica«. Koje najljepše uspomene nosite s ovih projekata? Zašto volite posuđivati glas animiranim likovima? Zašto vam je to važno, što je najzahtjevnije pri tom zadatku?

– Najljepše su mi uspomene kad vodim svoje nećake u kino i kad vidim ponos u njihovim očima. Rad na »Cvrčku i Mravici« bio je zaista nešto posebno. Cijeli proces davanja glasova je trajao skoro tri godine.

Cijela ekipa, od produkcije, režije, glumaca, bila je divna i baš smo kliknuli na poslovnom, a i ljudskom planu. Davati ili posuđivati glas, daje mi priliku da se igram. Od malena sam stalno proizvodio neke zvukove, imitirao glasove i tako zabavljao sebe, a sada me jako sretnim čini kad vidim da se i najmlađi vesele. Kad sam bio klinac, zamišljao sam da je to najzabavniji posao i sad ga imam priliku raditi. Najzahtjevnije je naučiti dobro slušati.

Foto: Davor Kovačević

Samo podstanari

Na kojim ste animiranim filmovima odrasli? Jesu li oni bili sastavni dio vašeg djetinjstva?

– Oni su definitivno bili sastavni dio mog djetinjstva. To su bili Leteći medvjedići, Nick Praskaton, Lucky Luke, Tom&Jerry, Looney Tunes, Pink Panther, A je to, Batman, Conan, He-Man, Moćni Max, Dragon ball, Evoksi, Baltazar, Pingu, a kasnije i Simpsoni te South park.

Koliko su današnji animirani filmovi drugačiji po formi i sadržaju od onih crtića otprije dvadeset godina? Je li to samo moj dojam ili današnji animirani filmovi, koliko god bili napredni po animaciji i samoj izradi, ne spadaju u ligu onih najslavnijih animiranih filmova kao »Kralj lavova«, »Potraga za Nemom«, »Shrek«, »Priča o igračkama«, »Auti«…? Ili im samo moramo dati vremena da postanu evergreeni?

– Ne bih se nužno složio. Mislim da svako vrijeme nosi svoje značenjske i estetske vrijednosti; primjerice »Walle«, »Coco i velika tajna« ili »Duša« sjajni su crtići. Po svim parametrima.

Danas je možda malo teže pogledati sve crtiće jer ih ima jako puno. Dakle, najveći je problem hiperprodukcija sadržaja. S hiperprodukcijom pada prosječna kvaliteta, ali, naravno, ima iznimki kao što sam ih prethodno naveo.

Sretna slučajnost ili, vjerojatnija stvar, dobar tajming distributera dovela je do toga da film »Mavka – čuvarica šume« u kina dolazi nedugo nakon obilježavanja Dana planeta Zemlje. Priču još ne poznajem u detalje, no je li jedna od poruka filma upravo ta briga i dobar odnos prema šumama, ostalim živom bićima i prirodnim staništima općenito? Koliko je vama važna takav odnos prema Zemlji?

– To je sjajno usklađeno. Lijepo je podsjetiti se da smo mi samo podstanari na Zemlji i da ona ne pripada samo nama, nego svim bićima. Mislim da je zadatak svakoga od nas učiniti svoju okolinu čistom i održivom. I to isključivo iz razloga da nama bude ljepše na ovom prekrasnom planetu. Zemlja je postojala puno prije nas i postojat će i puno poslije nas.

Što god da mi napravimo, ona će se za milijun godina vratiti tamo gdje bi bila, kao da nas nikada nije bilo. Mi smo samo stotinka na njezinom satu. Da ne dužim, svima bi nam bilo bolje da svoju okolinu učinimo ljepšom. To je naša moć.

Foto: Davor Kovačević

Kazalište i kamera

Kao glumac uspješno kombinirate daske kazališta, setove filmova i serija te, sve češće, i mikrofon za kojim posuđujete glas. Kako vas to određuje kao glumca? Kako izvlačite najbolje iz sva tri scenska izraza i što vam je najljepše kod njih? S druge strane, koliko vas umaraju ti mnogi angažmani?

– Jako sam sretan da imam priliku raditi sve te zanimljive stvari. Ne umaraju me zbog toga što nije sve u isto vrijeme. U nekim se periodima više bavim kazalištem i taman kad uđem u neku rutinu, dobijem priliku za neku seriju, crtić ili ulogu na filmu. To me zapravo ne određuje kao glumca jer radim različite žanrove u različitim medijima.

Plus toga, priprema za svaki od tih medija sasvim je drugačija. Sve se to zove gluma, ali primjerice kazališna gluma i gluma pred kamerom gotovo da nemaju veze.

U krupnom kadru doslovno ne trepćeš i govoriš ispod glasa, dok na velikoj sceni potenciraš sva glumačka sredstava, volumen glasa, da bi publika koja stoji na udaljenosti od trideset metara imala dojam kao da ti je blizu. Svaki od medija u kojima radim, ima nešto lijepo i uzbudljivo, ali prepoznajem da što više radim, to mi je manji strah od neuspjeha. Opušteniji sam, a time je i to čime se bavim nekako više organski.

Tko vam je dao najbolji glumački savjet i kako je on glasio?

– Dobio sam puno dobrih misli vezanih sa samu struku, kao i dobre savjete koji su primjenjivi na život. Recimo, rečenica koja me prati još od rane faze moje karijere, a rekla ju je Anica Tomić, bila je: »Projekti dođu i prođu, neki su više uspješni, neki manje, ali ono što ostaje su ljudi, treba se brinuti o ljudima.« I to se pokazalo kao najtočnija rečenica koju sam čuo.

Početkom godine sudjelovali ste u predstavi »Kralj Ubu« redatelja Mirana Kurspahića, nastaloj u koprodukciji Kazališta Gavella i Kerempuha. Kako opisujete to iskustvo? Zašto valja doći i pogledati tu predstavu? Što ona poručuje?

– To je bilo jedno sjajno iskustvo. Miran je imao jasnu viziju i koncept, dok su ansambli Gavelle i Kerempuha bili otvoreni i motivirani. Napravili smo predstavu koja je lagana za gledanje, a ipak služi kao svojevrsno zrcalo društva u kojem možemo vidjeti koliko smo svi pomalo dvolični. Predstava je pametna, i prije svega zabavna. I to je razlog zašto valja doći pogledati predstavu.

Foto: Davor Kovačević

Woke i ples

«Kralj Ubu« komad je nastao krajem 19. stoljeća, no u izvedbi oslanja se na, kako kaže opis, »površnu moralnu superiornost, woke pokret i kulturu otkazivanja.« Je li taj woke pokret postao kamenčić koji žulja u cipeli? Ima li što kulturno u kulturi otkazivanja?

– Woke pokret je prije svega pozitivna inicijativa koja je potrebna, međutim nekako se čudno transformirala i počela graničiti s apsurdom. Primjerice, božićni klasik »Baby it’s cold outside« je cancellan, dok je pjesma WAT (Wet ass pussy), reperice Cardy B, jedan period bio broj jedan na relevantnim glazbenim ljestvicama.

Mislim da politička korektnost u ovom obliku u kakvom se trenutno konzumira diljem zapadnog svijeta neće donijeti ništa dobro. Smanjuje se mogućnost kritičkog gledanja na bilo što, jer će uvijek netko biti uvrijeđen.

Plus, sve te poruke o socijalnim depriviranostima i dalje se objavljuju na smartphoneima kojih ne bi bilo bez potlačenih radnika u nehumanim uvjetima u rudnicima kobalta u Africi. Tom se vrstom apsurda Miran bavi u predstavi »Kralj Ubu.«

Osvrnimo se i na »Ples sa zvijezdama«. Zabljesnuli ste u vašem sudjelovanju u prošloj sezoni tog šoua NoveTV. Kako vam plesno umijeće koje ste stekli u šou pomaže u glumačkoj profesiji? Što ste novo naučili o sebi i svome tijelu za vrijeme plesnih proba i koristite li još uvijek stečeno znanje? Kako ste na plesnu umjetnost gledali prije, a kako nakon sudjelovanja u šou?

– Svako novo životno iskustvo koje prolazim čini me boljim glumcem. Čini me bogatijim. Naučio sam puno stvari; da se s puno rada može naučiti nešto što se na prvi pogled čini nemoguće, da postoje neki mišići za koje nisam znao da postoje.

Naučio sam da se cha cha cha i rumba broje od dva, a ne od jedan. Naučio sam razliku između standardnih i latino plesova. Naučio sam kako je nositi cipele s visokom petom. Naučio sam da mi je najdraži ples slowfox. Koristim plesna znanja kad se za to ukaže prilika. I prije sam cijenio plesnu umjetnost, no sada, kada sam na svojoj koži vidio koliko je tu žrtve i truda potrebno, ples cijenim još i više.

I za kraj, što najviše volite raditi u slobodno vrijeme kada ne morate ulaziti u cipele nekih drugih likova u studiju, u kazalištu ili na raznim probama? Što radite s posebnim entuzijazmom? Čuvate li još uvijek dijete u sebi?

– Volim se brinuti o biljkama i mački Mimi Becker, putovati, crtati, trenirati, igrati playstation. Družiti se sa svojim najbližima. To su mi zapravo glavne preokupacije. Sve to što radim, radio sam i kad sam bio dječak. Stoga sam tom analogijom ostao dosljedan djetetu u sebi. Trudim se slušati vlastite impulse i maštu, to je valjda i razlog zašto radim toliko različitih stvari.