Od Božića do Nove godine, a sve u skladu s epidemiološkim mjerama i primjereno dobi, proveo sam uglavnom na kauču i gledao televiziju. Došlo je vrijeme komentiranja kako se ništa nije imalo za pogledati, vrijeme za koje sam mislio da nikada neće doći.

No, ima nešto i dobro u svemu tome kada postaješ kao starci koji bi i za božićni i za prvi novogodišnji ručak kukali da žali bože izgubljena vremena – nit’ poštene pjesme, nit’ poštena filma, al’ nek’ smo mi živi i zdravi.

Ipak, dogodilo se i nešto lijepo. Tri puta sam vidio Slavka Štimca. Prvi put u filmu » Vlak u snijegu« koji će ostati zapamćen po tome što je na njega zalijepljena oznaka da nije preporučljiv za djecu mlađu od 12 godina.

Drugi put mi se pričinilo da sam vidio Slavka Štimca u jednoj sceni nove Matanićeve serije, kako stoji za šankom hotela u nekoj hrvatskoj provinciji koju je devastirala tranzicija, gradiću Nuštinu.

Budući da nisam bio siguran je li to stvarno bio Slavko Štimac, čekao sam ponovo ponedjeljak. Je, bio je. U novoj seriji jedna od uloga dopala je čovjeka koji me prati kroz cijeli život, od djetinjstva do mladenaštva, onda nestaje godinama i sada sam ga ponovo sreo.

Bilo mi je jako drago. Iako je Matanić učinio sve da mi ogadi susret na koji sam čekao godinama. Štimca je dopala uloga negativca, provincijalnog tajkuna koji je uništio tvornicu, pokrao lovu, pokrenuo neke nove biznise i čini sve da ne uspije ponovno pokretanje proizvodnje tvornice turbina od koje je živio taj mali devastirani gradić.

Što će dalje biti, ne znam, ali nadam se da Slavko Štimac neće ostati negativac. Ne ide to, brate, ne ide nikako. Jednostavno, riječ je o čovjeku kojega izdaje pogled kada kamera padne na njegovo lice.

Može on izgovarati otrovne replike i mrštiti ste, ali oči Slavka Štimca zrače dobrotom.

Znam ja da se veliki glumci moraju znati transformirati u svaku ulogu, a Slavko Štimac je veliki glumac, ali ne ide i ne ide. Ne ide zbog tog pogleda, te dobrote kojoj sam svjedočio od djetinjstva.

Najprije u »Vlaku u snijegu«. Dječaka Ljubana sjetio sam se onih nekoliko puta kada smo sa školom, bez mobitela, Bože nas sačuvaj, odlazili u Gorski kotar na snijeg. Nismo išli vlakom, nego autobusom u Staru Sušicu.

Čim bismo prošli skretanje za Platak i krenuli prema Gornjem Jelenju i Fužinama, navijao sam za to da je cesta zatvorena, da je autobus zaglavljen u snijegu i kako ćemo onda mi početi otkopavati kotače kako bismo i krenuli dalje i složno zapjevati Himnu za drugara:

»Kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi/ A to znači da smo jači, kad se skupimo u zbor./ Mala iskra požar skriva, kap do kapi rijeka biva/ Hajde zato svi u jato, kao vrapci, živ, živ, živ./ Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…«

I svi će nas slaviti jer smo pokazali da smo djeca, ali da smo jaki. O »Vuku samotnjaku« i dječaku Ranku ne treba trošiti riječi. Još jedna demonstracija dječje iskrenosti, ljubavi i herojstva.

Uslijedile su uloge Slavka Štimca u »Salašu u malom ritu«, »Bošku Buhi«, »Zimovanju u Jakobsfeldu«… Tako je taj dječak toplog pogleda punog dobrote obilježio moje djetinjstvo.

A obilježio je i mladenaštvo istom toplinom, dobrotom i ljubavlju. Ljuban i Ranko postali su Dino iz filma »Sjećaš li se Dolly Bell«, filma o momcima koji odrastaju po sarajevskim predgrađima.

Vrlo često kada me uhvati neki sevdah, znam gledati taj film. I sve mi je lijepo, od samog početka kada drug iz mjesne zajednice shvati da je sve više delinkvencije među djecom i omladinom pa je vrijeme za osnivanje orkestra.

A Dino i njegova ekipa hvataju se tog posla. »Na morskome plavom žalu« je pjesma koja je postala dio mene, pjesma koju sam pjevao po svim jadranskim plažama na kojim sam bio, tražeći svoju Dolly Bell u koju ću se zaljubiti i spasiti je od razbojnika Brace Šintora.

Početkom devedesetih, tužnih i nesretnih, nestalo je Slavka Štimca. Nije bilo interneta, društvenih mreža i Youtubea, nisam pojma imao što je bilo dalje s Dinom nakon što se preselio u novi stan u sarajevskim neboderima.

Kada sam gledao opsadu tog grada, mislio sam je li Dino živ. Onda mi je netko posudio piratsku kasetu na kojoj je bio »Underground«, ili je to bio DVD, vrag će ga znati, i opet sam vidio Slavka Štimca.

Sada već umornog, odraslog čovjeka s tužnim očima. Vidio sam čovjeka koji je prošao sva ona razočaranja koja smo prošli svi kojima su Ranko, Ljuban i Dino bili uzori. I sada sam opet sreo Slavka.

Obradovao sam se. Ali nećemo tako Mataniću, nećemo, nećemo. Ne može Dino biti tajkun koji je upropastio tvornicu i živote ljudi, Dino može biti samo onaj tko pokreće proizvodnju, inženjer koji će vratiti nadu ljudima.

Jer, takve su njegove oči.