Najbučniji, najbrži, zvukom »najprljaviji« te ritmom najplesniji album garage, punk, indie i alter rocka u dosadašnjem dijelu ove godine potpisuje čuveni švedski garage rock sastav The Hives kojem je punih jedanaest godina trebalo da odluči objaviti novi, šesti studijski album.

Na svu sreću »The Death of Randy Fitzsimmons« sjajan je nastavak njihove dugogodišnje karijere, album koji će oduševiti stare fanove te sigurno privući i nove ljubitelje žestokog i ritmičnog rock zvuka utemeljenog na klasičnim garage rock udarima.

Štoviše, kritika njihov novi album smatra ravnim njihovim najboljim radovima, a to znači da im godine nisu naškodile. Jasno je to već i nakon prvog slušanja ovog albuma prepunog iskonske divlje energije i sirove garage i punk rock snage.

Smrt imaginarnog člana

Usprkos naslovu koji govori o smrti imaginarnog člana grupe kojeg su potpisivali kao autora njihovih pjesama, album je daleko, daleko od bilo kakve statičnosti i mira.

Dapače, tekstovima i glazbom u potpunosti je uronjen u hedonistički pristup svijetu i životu utemeljenom na beskonačnim noćnim zabavama prepunima glazbe, opijata i seksa. Istina, članovi grupe već su zašli u četrdesete pa će biti onih koji će reći kako je to pomalo i nerealno, ali ono što je nedvojbeno, jest da su The Hives svoje stavove potvrdili glazbom koja ne dozvoljava ni trunčicu odmora i idealna je za maksimalno ispucavanje energije.

Dakle, jesu li u pitanju »zadnji trzaji« već zrelih muškaraca, ili pak njihovo samo puko teoretiziranje o višesatnim feštama, nije ni bitno. Jer, glazba je, za ovu vrstu rocka, sjajna. Najbolje to možda potvrđuju tri brzometne minijature – »Trapdoor Solution« (1’03’’) je punk žestica o bijegu iz stvarnosti i od problema u hedonizam, »The Bomb«(2’13’’) govori o noćnom izlasku i divljoj zabavi koja uz njihove pjesme drukčija i ne može biti, a u završnoj »Step Out of the Way« (2’39’’) slušamo kako je pjevaču »ponedjeljak najbolji dan još od djetinjstva, utorak je kao ponedjeljak… i tako dalje, a ako to ne možeš slijediti – makni se s puta!«

Najhitoidnija pjesma

Najhitoidnija »Smoke & Mirrors« također je smještena u okvire noćne klupske zabave, a radiofoničnost joj osiguravaju elementi glam rocka da bi potom kroz country punk »Crash Into the Weekend« totalno feštarski zaronili u noć (»I’m gonna crash into the weekend like a falling sky«). S

lična joj je »Countdown to Shutdown« u kojoj o takvom načinu života slušamo kroz odbrojavanje čiji kraj znači potpunu predaju tome što se radi – štogod to bilo. »Rigor Mortis Radio« s a la The Clash korištenjem claphands ritma i »otrovnim« ubodima gitare drži plesni zanos na vrhuncu, kao što čini i sirova i prljava »Bogus Operandi« kojom također opisuju način na koji žive i rade. Navedene pjesme najbolji su trenuci albuma koji nudi i jako dobru »Two Kinds of Trouble«, post punk jakog ritma i čvrstih gitara kroz koji se govori o samostalnosti i nepristajanju na prihvaćanje tuđih pogrešnih stavova.

Jedine dvije malo drukčije pjesme su »Stick Up« s neobičnim filmskim western rock ozračjem te s kojom su na tu »What Did I Ever Do to You?«, jedina ljubavna na albumu, ujedno i posveta grupi Arctic Monkeys čijim su se članovima ovom pjesmom odužili kroz rifove i zvuk sličan pjesmi tog sastava, temi »Do I Wanna Know?«.

Neiscrpna energija

Jedanaest novih pjesama The Hives su smjestili u trideset i jednu minutu i 26 sekundi što već samo po sebi govori o agresivnosti, žestini i beskompromisnosti albuma. Odlični i moćni rifovi koji se zabijaju u mozak, ritam koji pokreće, agresivni vokal koji tjera na ustajanje i pratnju… Ukratko, neiscrpna rock energija!