Iako na krajnjem jugu Lijepe Naše, Dubrovnik je jedini grad u Hrvatskoj koji možete napisati jednostavno kao »Grad«, a da će svi znati o kojem je to gradu riječ. Prosperitet ove perle Jadranskog mora, kako mu mnogi i domaći i strani opravdano tepaju, od davnih je dana usidren u pomorskoj trgovini. Nešto bliže u prošlosti, pomorsku je trgovinu nadjačao turizam.

Uzevši u obzir da je u srednjem vijeku Dubrovnik bio jedini grad-država na istočnoj obali Jadrana, a što je rezultiralo gomilanjem bogatstva, razvijanjem diplomacije i u konačnici izvanrednim stupnjem društvenog razvoja tijekom 15. i 16. stoljeća, ne treba čuditi turistički interes globalnih razmjera koji Dubrovnik pobuđuje.

Grad nevjerojatnih spomenika i znamenitosti; od Gradskih zidina iz 13. stoljeća, Franjevačkog samostana i crkve Male braće u sklopu čijeg samostana postoji treća najstarija ljekarna u Europi, preko crkve sv. Vlaha, zaštitnika Grada, i Lazareta, u aktualnom pandemijskom dobu itekako atraktivne teme, jer je riječ o građevini ispred Gradskih zidina, koja je služila kao karantena za vrijeme haranja crne smrti, sve do Straduna, odnosno, glavne dubrovačke ulice u staroj gradskoj jezgri.

Stradun je zahvaljujući svojoj ulozi spajanja istočnog i zapadnog ulaza u Grad, bio i ostao nenadmašnom žilom kucavicom svakog vida društvenog života. Služeći se drvenim mostovima, kontrolirao se ulaz i izlaz na Stradun ili, kako bi Dubrovčani rekli, ulaz i izlaz na Placu. Riječ je o središnjem otvorenom prostoru u gradu, omiljenom šetalištu i okupljalištu građana, mjestu zbivanja svih pučkih događanja. Stradun je ujedno i najšira te nedvojbeno najljepša gradska ulica koja neprekidno plijeni pozornost svjetskih razmjera.

Scenarij upravo na tom tragu, objelodanio se proteklog mjeseca, kada je Europska filmska akademija Stradun uvrstila među »Blaga europske filmske kulture«, učinivši ga tako jednim od 22 nova neprispodobivo vrijedna mjesta na ovom prestižnom popisu.

Foto: GRGO JELAVIC/PIXSELL

Umjetnička inspiracija

Povjesničar i kompetentan poznavatelj Dubrovnika te sudionik brojnih radova na različitim filmskim setovima u Gradu, Ivan Lujo, kazuje o popularizaciji Dubrovnika kao filmske lokacije u novije vrijeme. Naime, sve češće središnju gradsku ulicu počinju prelijetati letjelice iz daleke galaksije, pri čemu se referira na snimanje filma »Star Wars: The Last Jedi« iz 2017. godine, ili, kako dodaje, Stradunom marširaju pobunjenici predvođeni Robinom Hoodom, a što se odnosi na istoimeni film iz 2018.

Zahvaljujući mnoštvu relevantnih perspektiva, Lujo iskustveno i promišljeno dolazi do zaključka kako je »sve njih privukla toplina i svjetlost Straduna, dubrovačkog dnevnog boravka, gdje se svatko osjeća kao kod kuće«.

Ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, Christopher P. Marcich ističe kako motiv za uvrštavanje Straduna na popis Blaga europske filmske kulture leži u vizualnoj moći scena snimljenih na najvećoj dubrovačkoj ulici u filmskim ostvarenjima »Okus nasilja« (1961.), redatelja Roberta Hosseina te »Okupacija u 26 slika« iz 1978., čiji je redatelj Lordan Zafranović. Marcich ističe kako danas svjedočimo da se u Dubrovniku snimaju neki od najpoznatijih svjetskih filmova i serija, a temelj tog uspjeha leži u bogatoj tradiciji grada uvijek otvorenog za umjetnost.

Foto: GRGO JELAVIC/PIXSELL

Ravnatelj HAVC-a zaključuje:

– Mi s ponosom možemo govoriti o stogodišnjoj tradiciji snimanja u Dubroviku i izuzetno nam je drago da je Europska filmska akademija to prepoznala u jednoj od prvih inicijativa novoosnovanog Odjela za baštinu.

Promičući europski film od klasika do suvremenih naslova, Europska filmska akademija proširuje opseg svojeg djelovanja. S tim je ciljem Europska filmska akademija osnovala i novi odjel za europsku filmsku baštinu, a koji je ime Dubrovnik, po tko zna koji put već, s pozitivnim prizvukom pronio po svijetu.

Budući da je izgradnja paneuropske mreže filmske baštine, koja će povezivati kinoteke, filmske arhive i institucije u komunikaciji o temama relevantnim za kinematografiju u različitim europskim zemljama i regijama, Dubrovnik će ovim priznanjem biti u prilici aktivno sudjelovati u različitim inicijativama. Čak štoviše, ako to još do sad nekim čudom nije, izgledno je da će postati značajno vidljiviji među publikom sastavljenom od ljubitelja europskog filma.

Kako je Dubrovnik stoljećima rodni grad mnogih istaknutih pojedinaca; od pjesnika, spisatelja, dramatičara i slikara, preko političara i diplomata, do matematičara, fizičara i astronoma, osobni doživljaj značaja ove nagrade, ali i jedan intimni značaj koji Stradun u svoj svojoj raskoši krije samo za nju, prva nam je ispripovjedila živuća legenda, naša glazbena diva – Tereza Kesovija.

– Hvala Bogu da je netko na takav način obratio pažnju na Dubrovnik! Na sve one detalje, na staru dubrovačku jezgru omeđenu predivnim zidinama na koje je netko nakalemio neke betonske anekse, da te Bog sačuva – kad to pogledam, meni je muka. Ostalo je sačuvano, hvala Bogu. Nama djeci, najljepše je bilo kada nije bilo turista i kada bi padala kiša i kada bi puhala bura sa Srđa.

Tada nikoga nije bilo na Stradunu – onda je Stradun bio naš. On je tako bio sjajan, taj kamen stoljećima izlizan nogama vlastele, pučana, povijesti Dubrovnika. To je k’o ogledalo, plesna dvorana. Toga, nažalost, sve je manje. Od pustih koraka raznoraznih čudnovatih turista koji dolaze u masama, od kojih ponekad ne možeš ni proći, a kamoli da pogledaš njihovu vizuru izdaleka, ne skrivajući oduševljenje, kaže Tereza Kesovija.

U svojim je riječima naša pjevačica jedinstvenog stila, otkrila ne samo romantične trenutke između sebe i grada, već je odrješito nastavila i sa svim kamenčićima koji žuljaju cipelu dok hodi Stradunom.

– Gundulićev spomenik je zatrpan kontejnerima za smeće. Posljednji put kad sam se vratila iz Dubrovnika bila sam puna očaja, puna jada i na rubu suza. Tko o tome vodi računa? Stradun je najljepša ulica na svijetu, moj grad je najljepši grad na svijetu i doista, ne postoji takav grad. Stradun je cijeli jedinstven sjaj bijelog kamena!, ističe Kesovija.

Tereza Kesovija

Đir gore, đir dolje

Upravo pozivajući se na stihove naše glazbene dive Tereze, potpredsjednica u Europskoj komisiji za demokraciju i demografiju, te bivša gradonačelnica Dubrovnika koja je dužnost obnašala od 2001. do 2003. godine, Dubravka Šuica, iz bijelog svijeta je u pamćenje prizvala šušur Straduna.

– »Gdje u krugu srećem radost, srećem tugu, šetam svaki sat, svaki dan k’o bez svijesti, s nadom da ću tebe sresti.’’ Grad bez Straduna kao da nije grad. Obožavam ga i ne kontam da sam bila u gradu ako ne učinim đir po Stradunu.

S druge strane, hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, Doris Šarić Kukuljica, rođena Dubrovkinja i višestruko nagrađivana umjetnica nam je otkrila da je Stradun njezina najvažnija ulica u životu.

– Na njemu sam istrčavala svoje djetinjstvo, slavila i veselila se svojoj mladosti, a sada, u zrelim godinama, još više nego prije, uživam u njegovoj ljepoti. Tako to ide: đir gore, đir dolje. Usporava vrijeme, nudi mogućnost za dokolicu, za neki poseban susret ili, zašto ne, peripatetički performans, govori Šarić Kukuljica te jezgrovito sažima: Uglavnom – Stradun zauvijek!

Doris Šarić Kukuljica, Foto: MIRKO CVJETKO

Njezina kolegica i sugrađanka, Perica Martinović, nekadašnja predsjednica, a sada potpredsjednica Hrvatskog društva dramskih umjetnika, odmah je ukazala na zasluge Straduna za ovakvim priznanjem.

– Stradun je doista žila kucavica života cijeloga grada, i to Grada s velikim G. Tamo smo se još kao djeca igrali, tamo smo se kasnije, u srednjoj školi gledali – cure dečke, dečki cure, pa je Stradun uvijek bio mjesto susreta i ljubavi i čekanja. On je kao neka pista, pogotovo zimi nakon što padne kiša, izgleda kao da možete uzletjeti s tog divnog umivenog kamena, kazala je Martinović.

Osvrnula se i na manje lijepe godine Domovinskog rata.

– Nakon što je bio izranjavan granatama tijekom srbočetničke agresije, kad su palače bile spaljene, tada je to bila najtužnija ulica na svijetu, ali srećom se brzo sve popravilo. Za vrijeme rata je među izranjavanim kamenjem rasla trava, a kamen kao da je plakao. Smatram da je izvrsno to što su ga obnovili pa izgleda kao ogledalo, emotivno kaže Martinović.

Pozvala se i na stihove Luka Paljetka te dodala:

– Stradun je doista centar svijeta, centar moga rodnog grada. Lijep je i kad je krcat turistima pa hodate radeći slalome kao na skijama, a lijep je i kad dođe do obrata zimi. Tada su meni Grad i Stradun najljepši na svijetu. Stradun koji je prazan, koji sija na suncu i sve bliješti kao dijamanti. Sve to ima svoje čari i ljepote, zaključila je proslavljena glumica.

Dubravka Šuica, Foto: © EUROPEAN UNION

Prestižan popis

O nekadašnjim preduvjetima za razvoj diplomacije, već smo ponešto i otkrili, baš kao što je ukazano i na kulturno-umjetnički dubrovački duh. Da su dosezi tog civilizacijskog napretka nekadašnje Dubrovačke Republike razvidni i danas, naslućujemo iz izjave Ministarstva kulture, koju prenosimo u cijelosti:

«Iznimno smo ponosni na uvrštenje Straduna na prestižan popis lokacija ‘Blaga europske filmske kulture’, što je još jedan od dokaza koliko je Hrvatska sa svojom kulturnom baštinom jedna od najprivlačnijih i najprepoznatljivijih ne samo europskih nego i svjetskih filmskih destinacija.

Sigurno je da su privlačenju inozemnih filmskih produkcija i koprodukcija pomogle mjere Ministarstva kulture za poticanje ulaganja u proizvodnju audiovizualnih djela po uzoru na pozitivne prakse ostalih EU zemalja i potvrdile potencijal audiovizualne djelatnosti kao generatora razvoja gospodarstva.

Na svjetskoj produkcijskoj sceni, sustav poticaja postao je jedan od presudnih faktora za odabir filmske lokacije, a specifični položaj, geografska raznolikost i različite lokacije u vrlo malom radijusu pokazuju se kao najveća komparativna prednost Hrvatske u odnosu na konkurentske zemlje u okruženju.

Ako navedemo podatak da je najavljena potrošnja snimanja projekata do kraja 2022. godine procijenjena na više od 350 milijuna kuna, čime je premašena rekordna 2019. godina, onda je dovoljno jasno koliko nam je važan projekt »Filming in Croatia«, koji u suradnji s Ministarstvom financija provode Ministarstvo kulture i medija i Hrvatski audiovizualni centar.

No ono što je jednako ključno kao rezultat tih poticaja jest porast zaposlenosti u segmentu kulturnih i kreativnih industrija, jer mjere poticaja propisuju obavezan postotak angažiranja hrvatskih profesionalca. Time se ujedno i poboljšala razina profesionalnih kompetencija lokalnih djelatnika iskustvom rada na najvećim svjetskim filmskim produkcijama.«

Chris Marchich, Foto: GORAN STANZL/PIXSELL

Prvi susreti i ljubavi

Nimalo iznenađujućim putevima sudbine Lijepe Naše, na čelu Ministarstva kulture i medija upravo je jedna Dubrovkinja. Ministrica Nina Obuljen Koržinek je napose progovorila i osobno, osvrćući se na odrastanje u Gradu te, kasnije periode života na Stradun, ali i s njim samo u mislima.

– Za nas koji smo odrasli u Dubrovniku, Stradun je mjesto ishodišta i mitsko mjesto povratka, mjesto prvih susreta i ljubavi. Za mene, to je mjesto najljepših uspomena iz djetinjstva, prvih vožnji biciklom, hranjenja golubova, šetnji, osluškivanja žamora pokrajnjih ulica. To je ulica kroz koju sam prolazila više puta dnevno i iz koje sam se penjala prema svojoj školi sve do odlaska na studij u Zagreb.

Koliko god dugo živjeli ili boravili izvan Grada, zauvijek ostajemo neraskidivo povezani sa Stradunom i vizurom te, za nas, najljepše ulice na svijetu koju uvijek nosimo u sebi.

Nina Obuljen Koržinek

Ovu magičnu priču o Dubrovniku i njegovu Stradunu, o nacionalnom kulturnom blagu i o njegovoj važnosti koju je prepoznala Europska filmska akademija pridavši baš Stradunu ovaj glasovit značaj, možda ćete se složiti, najslojevitije je kazao naš cijenjeni akademik i književnik Luko Paljetak. Rođeni Dubrovčanin, autor brojnih zbirki pjesama, knjiga za djecu, ali i znanstvenih studija, članaka i eseja te antologija, nedvojbeno vrsni umjetnik riječi.

Zanimljivo, prilikom telefonskog razgovora, Paljetak je samo rekao: »Nemam ništa pametnije za reći…«, a nakon što se činilo da je na trenutak ostao bez teksta, skromno je ponudio jedini ispravan način zaokruživanja ove veličanstvene priče – onaj poetski. »..osim da vam izrecitiram svoju pjesmu«, dodao je Paljetak nakon pauze koja se činila možda i duljom od povijesti Grada. Pjesma je, naravno, dakako i svakako posvećena upravo i jedino Stradunu.

Luko Paljetak, Foto: JOSIP REGOVIC/PIXSELL