U osobnoj mu iskaznici piše Marin Ivanović, a u onoj estradnoj Stoka ili Stole. Riječ je o jednom od najvažnijih hrvatskih repera, o čovjeku koji već četvrt vijeka žari i pali hrvatskim javnim prostorom te o zaštitnom licu RTL-ova showa »Dođi, pogodi, osvoji«.

Zagrebačka je ikona, a njegov je životni roman kombinacija krimića, drame, komedije i avanture, a ta se raznovrsnost očituje i u poljima kojima se bavi – od glazbe, marketinga, mode, sporta, glume pa do televizijskih emisija.

Tako smo ga i za ovaj razgovor uhvatili dok se spremao za izvođenje svoje popularne monodrame »Stara škola kreka – iz tame u svjetlo«, koja je već godinama rasprodana.

– Upravo vozim na svoju monodramu, predstavu u Vidri. Pred predstavu sam uvijek sjajno jer je obožavam. Sama činjenica da ju je pogledalo više od 150 tisuća ljudi ispunjava me dobrom energijom.

Foto: Damir Spehar/PIXSELL

Posao kao izlika

Volite ići u kazalište?

– Volim i idem, doduše malo, s obzirom na to koliko volim i koliko mi je dostupno. Teatar je jedna od onih stvari koju sam, iz mora razloga, sam sebi oduzeo. Još iz djetinjstva vučem naviku odlaska u kazalište, roditelji su me tomu naučili, i naša scena ima prekrasnih predstava, puno tih glumaca su i moji prijatelji, ali i dalje, nažalost, ne idem koliko bih trebao. Zbog tog mi je žao i opravdanje je uvijek posao. Posao kao izlika za sve, iako bi bilo bolje da, primjerice, predstavu ubacim u raspored umjesto ležanja ispred televizije.

Čini mi se da vi doista imate puno posla. Na sto ste strana.

– Imam. Volim raditi. Uostalom, ako neću sada – kada ću? Nudi mi se puno toga, posao me veseli i rijetko odbijam prilike. Drago mi je da ljudi sa mnom žele surađivati.

Između snimanja pjesama, kazališta, televizijskog posla – gdje se tu nalazi vaše slobodno vrijeme i kako ga koristite?

– Ma, dođem doma mrtav i legnem pred televizor. Strgan sam i to mi sve više stvara problem. Slobodno vrijeme ne koristim više za sebe jer ga gotovo pa i nemam. Nemam vremena za molitvu i za trening. Onesvijestim se od umora na kauču, i to nije dobro.

Pate li vam zbog toga i odnosi s bliskim ljudima?

– Da. Pokušavam što češće biti sa suprugom. Uvijek nešto ganjam i tu su na gubitku neki gušti koje sam prije imao – od hobija, odnosa s dragim ljudima, pisanja i repanja pjesama. U zadnje mi se vrijeme prvi put događa jedan hendikep – kada dođe na red pjesma koju bih trebao snimiti, ja za to nemam snage jer sam odradio desetak poslova, svima se smješkao, emotivno i psihički eksplodirao. I kada na red dođe glazba, kao moja prva ljubav, nemam za nju snage.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Nova godina – novi list

Očigledno ste racionalizirali taj problem. Nastojite li ga riješiti?

– Da. Početkom godine definitivno okrećem novi list. Želim reorganizirati vlastiti život, i to ponajprije u zdravstvenom smislu. Nemam više snage za trening, jedem, što bi se reklo, između redaka, i to nije zdravo. Trening ne odrađujem ni približno onako kako sam znao i kako bih trebao, na treningu treba zapeti i treba ga masakrirati. Treniram, eto, svako jutro u 6 s Edom iz »Života na vagi«, ali to nije dovoljno. Treba se čovjek znati organizirati, smanjiti posao i povećati količinu vremena koje posvećuje svom unutarnjem biću, obitelji i bližnjima.

Osim što, eto, od 1. siječnja krećete s novim poglavljem, u lipnju ste najavili i dva noviteta – rap album kršćanske glazbe te prvu vjersku street modnu kolekciju?

– Majice Aleluja su gotove i doma mi stoje zapakirane. Album je gotov, nedostaju još dvije pjesme, ali, kao što rekoh, trenutačno ih nemam snage završiti. Kada je riječ o albumu, shvatio sam da sam sebi stvaram pritisak najavama projekata. Bit će kad bude. Puno je čovjek slobodniji kada se ne ograničava ni s čim, pa ni vremenskim rokovima.

Je li i to nova životna lekcija? Ljudi često glasno verbaliziraju svoje planove i štošta najavljuju, a na kraju se, iz tko zna kojih razloga, planovi nerijetko izjalovile?

– Moram vam reći da su mi se iskristalizirale neke stvari u posljednje vrijeme, pa tako i po pitanju ovoga o čemu sada razgovaramo. Uvijek nešto moram i tako cijeloga života. Ali ne moram ja, s 25 godina karijere i devet albuma, više ništa! Ne moram više ni snimati, dokazao sam se, ali glazba je moja terapija.

Evo, sada mi je izašla nova pjesma. Taj ‘drill’ koji ja jako dobro odradim ima 30-40 tisuća pregleda. Kada odradim nešto ‘old school’ – to na YouTubeu sakupi više milijuna pregleda. Publika stare škole možda nije više aktivna, ali i dalje postoji, i to se vidi po pregledima pjesama. Kada nešto napravim na taj stari način, način koji znam, to mi je puno isplativije nego raditi nešto moderno s čime nemam koncerata.

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Djetinjstvo na Trsatu

Ne možete reći da ljudi nisu željni vaših koncerata.

– Iskreno govoreći, ne da mi se više na koncerte. Bio sam nekidan u Rijeci, bilo je prekrasno, došao sam s klincima, mlađom ekipom i shvatio sam da ta mlađa ekipa komunicira dobro s današnjom publikom, puno im je bliskija, što je i normalno. S druge strane, kada govorimo o koncertima, ne da mi se više biti budan dokasno.

Jedini sam trijezan u klubu, a velika je tlaka biti trijezan i budan. Volim biti trijezan i ići spavati u 10 i probuditi se u 5. Mogu sebi priuštiti jednom godišnje odraditi veći koncert kako bi oni, koji istinski žele, došli i poslušati.

Prerastao sam neke stvari. Volim festivale, poput Exita, ali sve ostalo – nema potrebe. Našao sam se i u reklamama, volim to raditi, surađivati s raznim klijentima. Ovih nam dana izlazi ogroman projekt na kojem smo radili šest mjeseci. Od toga živim i to mi je super. Shvatio sam da je dovoljno svaka 3-4 mjeseca izbacili singl koji će biti hit.

Kada ste već spomenuli koncert u Rijeci, koje vas uspomene vežu za taj grad?

– Odrastao sam na Trsatu i Rijeku obožavam! Imali smo prekrasnu kuću, baka mi je s Trsata i pradjed je tamo živio. Svaki smo vikend iz Zagreba išli u Trst i stali bismo na Trsatu.

Sjećam se da smo, u sklopu te obiteljske vile, imali travnjake i šumarak. Obožavao sam jednu pradjedovu kosilicu, a šumarak je bio prepun patuljaka koji su meni, iz perspektive četverogodišnjeg djeteta, izgledali poput stvarnih bića. Neopisivo! Uđeš u mali botanički vrt prepun vrtnih patuljaka i misliš da si u čudnovatoj šumi.

Sjećam se i dan-danas intenzivnog mirisa lovora koji me obarao s nogu u tom obiteljskom šumarku. Igrao sam se na trsatskim stepenicama i oduvijek sam volio taj grad i uvijek će, u mome srcu, imati posebno mjesto jer dio mog odrastanja pripada Gradu koji teče.

Počelo je i vrijeme došašća, idete li na zornice?

– Nažalost, ne idem. Kada idem na zornice, kada idem u crkvu, onda mi se događaju prekrasne, apstraktne stvari koje urode nezamislivo velikim plodovima koji dosežu takve visine nezamislive ljudskom umu i ljudskim snovima. Želim jedno, a Bog napravi sto puta toliko za mene, samo ga trebam staviti na prvih pet mjesta.

U novoj godini želim biti ustrajniji u molitvi, želim se Bogu još više približiti. Loše se osjećam bez tog odnosa, ispraznim se. Bog me čeka na svojoj adresi, a ja sam na nekoj drugoj adresi i ne stignem u taj svoj raspored staviti zornicu. To je tužno.

Foto: RTL

Duhovno punjenje

Publika je dobro prihvatila vašu monodramu, planirate li još pokoji kazališni izlet?

– Često razgovaram sa svojom prijateljicom Petrom Radin. Volio bih sudjelovati u nekoj predstavi za klince, to je nešto što me zanima. Vidim se u ulozi drveta koje repa ili nekog bumbara.

Želim da to bude zabavno. Ali, kao što rekoh, neću više o planovima! Uskoro stavljam ključ u bravu i dižem ručnu. Svašta meni pada na pamet, ali što Bog da – bit će. Treba mi duhovno punjenje. Kao što rekoh, sada dok razgovaram s vama, idem prema Vidri. Veselim se predstavi, uvijek je rasprodana i uvijek prenesem pozitivu na ljude i dojmovi su izvanredni.

Koji superheroj je vaš alter ego?

– Batman. Dobar je lik.

Kada biste se odlučili kandidirati za predsjednika, koji bi bio vaš slogan?

– »Baš se veselim«! Samo pozitiva! Odmah bih se pobrinuo za dobre, konkretne stvari, bio bih ekstreman i suprotstavio bih se političkoj nomenklaturi jer bih volio da ljudima u našoj zemlji bude bolje.

Jeste li optimistični po pitanju budućnost našeg društva, naše zemlje?

– Ne. Samo nam Bog može pomoći. Samo nas molitva i zajedništvo u Bogu mogu izvući jer, kako je krenulo, bit ćemo robovi strancima u vlastitoj domovini. Sve će pokupovati.

Hrvatska je obećana zemlja, prekrasna zemlja, bogata resursima i potencijalima, a mi već sad radimo za kikiriki i jedva vučemo kraj s krajem. Svime smo mogli upravljati sami, ali politika je odlučila da mi to ne možemo. Iz začaranog kruga u kojem smo se našli, samo nas, ponavljam, Bog može spasiti.