U Rijeci je tijekom rujna ekipa HTV-a snimala dokumentarac »Rijeka moje mladosti«. Urednik dokumentarnog serijala, doktor etnologije i kulturne antropologije Aleksej Gotthardi-Pavlovsky, dobro je poznat gledateljima brojnih zanimljivih dokumentaraca, a iako 36 godina živi u Zagrebu, uvijek za sebe kaže da se smatra stanovnikom grada na Rječini, gdje je rođen i gdje se školovao do odlaska na studij u Zagreb.

Aleksej Gotthardi-Pavlovsky urednik je i inicijator serijala, Foto: DUŠAN VUGRINEC

Zbog toga je ovaj serijal priča i o njegovoj mladosti. Sjedimo ispred Dvorane mladosti na Trsatu, ispred nekadašnjeg disko kluba koji će također biti dio priče o Rijeci kada je riječ o osamdesetim godinama prošlog stoljeća, i prisjećamo se tadašnjih vremena.

Dugogodišnja ideja

Koliko se dugo kuhala ideja za serijal »Rijeka moje mladosti«?

– Zapravo, nekih 15 godina. Pokojni riječki novinar Mišo Cvijanović, inače i moj profesor u srednjoj školi, dok sam u suradnji s redateljem Ivom Kuzmanićem snimao nešto drugo 2005. godine a također se ticalo glazbe, predložio mi je da snimimo jednog tada već starijeg gospodina koji je na sceni još tamo od kraja Drugog svjetskog rata, možda i od ranije.

Ne znam je li mislio na gospodina Brunu Petralija, ili na nekog drugog, ne sjećam se više. Redatelj Kuzmanić sugerirao mi je da bi zaista bilo u redu da se kao Riječan posvetim toj temi.

To mi je dalo ideju snimiti onda čitav serijal o povijesti popularne glazbe u Rijeci, na način da svaki protagonist priča o svojoj mladosti, pri čemu bismo predstavili nekoliko epoha, a kroz njih i društveni život tih vremena.

Otud i naziv serije »Rijeka moje mladosti«. A obuhvaćamo razdoblje od kraja 1940-ih, ili početka ‘50-ih, pa do kraja 1980-ih, odnosno do Domovinskog rata. I tako, stalno mi je to bilo na pameti, ali nikako u to krenuti. No, eto, sad napokon jesmo. Bolje ikad, nego nikad – tim prije što smo još i u dobrome zdravlju zatekli najstarijeg protagonista, upravo gospodina Petralija.

Bio je tu sigurno prisutan i neki osobni poriv da se baš predstavi Rijeka?

– Naravno. Ja sam rođeni Riječanin. A da stvar bude zanimljivija, s majčine strane sam potomak i jedne stare i svojedobno prilično ugledne fiumanske obitelji, Gotthardi.

Tu sam se rodio i prošao prvu mladost – do kraja srednje škole – a to su upravo i godine koje formiraju svakog od nas i ostaju nam, emotivno, možda i u najjačem sjećanju. Zato ja, mada već 36 godina živim u Zagrebu, uvijek za sebe kažem da sam Riječanin.

Foto: DAMIR STANEKOVIĆ

Velid Đekić

Riječka povijest je zanimljiva, a razdoblje u serijalu obuhvaća Rijeku između dvaju ratova. Što je obilježilo to vrijeme?

– Puno toga jer je i riječ o razdoblju od 40-ak godina. Svakako, razvoj grada i industrijalizacija koja je onda dovela i mnogo novog stanovništva.

Istodobno, Rijeka je uvijek pratila društvene trendove i bila otvorena prema njima, posebice u glazbi, svirci, plesu, modi, odnosno načinima zabave – od šlagera, preko jazza, rock’n’rolla i njegovih derivata, punka i novog vala, te disco i pop, odnosno zabavne glazbe.

Ali kažem, Rijeka je to uvijek prihvaćala promptno. Primjerice, riječki rock sastav Uragani nastao je kad je ta vrsta glazbe nastala i u svijetu, samim početkom 1960-ih. Ili još ranije, Rijeka je dobila prvi disko klub u ovome dijelu Europe, tj. nakon Francuske, ali, primjerice, prije Njemačke – klub Husar, u Dežmanovoj ulici,1957. godine.

Samo, nije se nazivao disko klubom jer taj naziv tada još nije postojao. Naravno, tu je i neizostavno pitanje politike, tj. tadašnjeg komunističkog iliti socijalističkog političkog sustava, unutar čijeg se okvira sve to i odigravalo.

Ukratko, riječ je o zanimljivoj dihotomiji – sustav je, s jedne strane, bio rigorozan, pri čemu je na te zapadnjačke novotarije gledao prilično podozrivo, a opet se s druge strane pokazao i kao zapravo posve tolerantan – puno tolerantniji od, primjerice, tadašnjeg sovjetskog i uopće sustava tadašnjeg Istočnog bloka.

Koja je ekipa radila na projektu?

– Najprije sam se obratio svojem dugogodišnjem prijatelju i šulkolegi Bojanu Mušćetu. No, on me je odmah uputio na Velida Đekića koji je o tome napisao dvije knjige, od kojih je ona o 1960-ima, »Red! River! Rock!« posebno iscrpna.

Osim toga, Velid poznaje i sve potencijalne sugovornike, ne samo za ‘60-e, već i za prije i kasnije. Logično je onda bilo da mu ponudimo i ulogu naratora i koscenarista

. Redatelj Kuzmanić je, nažalost, zbog zdravstvenih razloga morao odstupiti od projekta pa sam ga ponudio također sjajnom i nagrađivanom našem redatelju s HTV-a Davoru Boriću s kojim zajedno radim scenarij. Producentica serije je kolegica Sanja Ivančin, direktor fotografije, odnosno snimatelj je Dušan Vugrinec.

Tajnica režije je Žaklina Komljen, dok su se na mjestima tonskih snimatelja izmijenili Borna Cvitanović i Srećko Čabraja, a na mjestu rasvjetljivača Ljudevit Fištrić i Damir Staneković. Kolegici Ivančin u organizacijskim je poslovima sjajno pomagao vanjski suradnik, Riječanin Dean Lalić.

Ja sam urednik projekta te, kao što rekoh, i koscenarist. Serija se proizvodi u okviru redovne produkcije emisija pučke i predajne kulture, Programskog odjela Kultura HTV-a, čije je urednica Lidija Špiranec, a rukovoditelj Produkcijskog odjela Marin Marušić.

Foto: DAMIR STANEKOVIĆ

Neizostavna selekcija

Što je bilo najizazovnije kod pripremanja i snimanja materijala? Koliko je teško bilo pronaći svjedoke tog vremena?

– Velid je pronašao sve. Nažalost, neki su u međuvremenu preminuli, poput nezaobilazne osobe za ovu tematiku, Darija Ottavianija, vođe Uragana.

No, što se ostalih ljudi tiče, uspjeli smo dohvatiti sva ta razdoblja, pri čemu smo zaista imali sjajne sugovornike. Naravno i logično, njih je najviše za najmlađe razdoblje, 1980-e, pa je tu neminovno trebalo napraviti i najveću selekciju.

Držali smo se tematike, kao i uspješnosti, odnosno popularnosti pojedinih sastava i osoba u to vrijeme. Mnoge smo imali u planu, ali riječ je ipak o polusatnim epizodama, a kako je običavao reći moj nekadašnji šef, urednik i redatelj Igor Michieli, u bocu od jedne litre ne stanu dvije.

Tako da smo, nažalost, morali i ograničiti broj ljudi za dotičnu epizodu na razumnu mjeru. Sigurno ćemo se zato nekome i zamjeriti, ali što se može – to je tako, nema tu pomoći.

Kada se može očekivati da će se serijal moći vidjeti na HTV-u?

– Na montažu se planiramo baciti tijekom prvih mjeseci 2021. godine. Ako bismo sve dovršili do svibnja, tada bismo seriju – a bit će to četiri polusatne epizode – i emitirali, a ako ne, onda svakako ujesen 2021.

U svakom slučaju, voljeli bismo pretpremijerno čitav serijal ekskluzivno pokazati riječkoj publici u Art kinu Croatia, čim bude spreman. No, to ćemo svakako na vrijeme razglasiti, naravno, u dogovoru s upravom kina.

Foto: DAMIR STANEKOVIĆ