Dokumentarne serije često nas vode na putovanja u nepoznate svjetove, otkrivajući nam priče koje nas inspiriraju i na nas ostavljaju dubok dojam. Jedna od takvih je dokumentarna serija “Planine” koja početkom listopada počinje s emitiranjem na HRT-u.

U šest epizoda snimljenih na hrvatskim planinama autorice serijala Maja Tokić i Nataša Kraljević Kolbas vode nas u avanturu sa šestero različitih voditelja, ili kako one kažu, domaćina planinara. Sa sobom vode ili susreću ljude na koje je planina ostavila neizbrisiv trag i zauvijek ih promijenila.

Položile ispit

Maja i Nataša i same su zaljubljenice u planinarenje. Projekt “Planine” nije samo putovanje kroz prirodne ljepote Hrvatske već i osobna priča o promjeni i transformaciji. One nisu samo novinarke i autorice serije; one su i planinarke, istraživačice i promatračice divljine.

Kroz njihove oči planine postaju više od samo zemljopisnih oblika na karti; postaju mjesta koja nas izazivaju, mijenjaju i inspiriraju. U intervjuu s njima saznajemo kako su se suočile s izazovima snimanja u divljini, ali i kako su planine same po sebi postale još značajniji dio njihovih života.

U svojem ste opusu već ranije zagazile u dokumentarne radove. Što je najvažnije i najljepše u ovakvoj vrsti novinarstva?

Nataša: Imam sklonost dokumentarnim formama jer sam uvijek voljela snimati ljudske priče i ući im pod kožu. Napravila sam nekoliko dokumentaraca kao scenaristica i redateljica. Posljednjih godina posebno sam ponosna na serijal “Apsurdistan” u kojem sam se bavila određenim društvenim fenomenima – od apartmanizacije obale, propale željeznice do bolesnog zdravstva i nefunkcionalnog sudstva.

Scenaristica sam i dokumentarnog filma “Posljednji dječak iz Auschwitza” o Opatijcu Olegu Mandiću. Dokumentarna forma daje veću slobodu izražavanja i mogućnost da u temu ili ljudske priče zaronite dublje.

Maja: Dokumentarne forme oduvijek me privlače iako, moram priznati, izbacuju me iz zone komfora jer godinama osmišljavam, uređujem i produciram zabavne emisije raznih formata. Autorski i redateljski zanat kalila sam u dokumentarnim reportažama emisije “Puls” koju sam osmislila i uređivala protekle četiri sezone.

Ovaj serijal bio mi je dodatni izazov jer sam se prihvatila i režije jednog tako zahtjevnog projekta koji se sav zbiva na terenu s mnogo situacija koje je teško kontrolirati. Nije jednostavno uvezati dokumentarizam i zabavni sadržaj, ali Natašino i moje televizijsko iskustvo bilo je presudno i mislim da smo položile ispit.

Planinari domaćini

Iz čega je proizašla početna ideja? Koja je imala koju ulogu?

– Projekt “Planine” dogodio se spletom okolnosti. Naše je uredništvo željelo više putopisnih formata, a kako nas dvije i privatno planinarimo, predlagale smo serijal o našim planinama.

I Doris Pinčić Guberović voli planine, pa smo prvotno planirale udružiti ženske snage i krenuti u taj projekt s njom kao voditeljicom u svim epizodama.

U međuvremenu je Doris zatrudnjela pa smo promijenile koncept i odlučile da nas u svakoj epizodi vodi drugi planinar domaćin. Obje smo scenaristice i autorice, a Maja je i redateljica.

Kako ste odabrale rute i planine, a po čemu ste birale sugovornike (vodiče)?

– Teško je odabrati planine kada ispred sebe imate samo šest epizoda. Evo samo nekoliko podataka: Hrvatska ima 114 vrhova iznad 1.500 metara nadmorske visine, 35 planina, 6.000 kilometara planinarskih staza.

Posavjetovale smo se s tajnikom Hrvatskog planinarskog saveza Alanom Čaplarom, vagale što i kako, procjenjivale koje staze možemo proći i snimiti u nekoliko dana. Naravno da nam netko može zamjeriti kako to da nismo snimile Biokovo, ili nemamo niti jednu zagorsku ili slavonsku planinu, no mi se nadamo sljedećoj sezoni u kojoj će i te planine doći na red.

U svakoj epizodi imamo, kako bismo mi rekle, planinara domaćina koji nas vodi i pritom susreće druge planinare ili ljude koji žive na planini. Bilo nam je važno da su naši “domaćini” osobe koje su povezane s tom planinom.

Na Dinari, našoj najvišoj planini, naš je najpoznatiji alpinist Stipe Božić, na Risnjaku Milan Majerović Stilinović koji je lud za Gorskim kotarom, a nedavno je objavio roman “Srce mog medvjeda” koji se zbiva upravo na Risnjaku. Doris Pinčić Guberović zavoljela je planine, a kao rođena Zadranka uvijek se okretala prema Velebitu.

S njom smo bili na Premužićevoj stazi. Književnica Tanja Mravak, s kojom smo na Mosoru i Perunu, kao rođena Sinjanka penjala se po kamenu dok još nije ni znala da se to zove planinarenje.

Na Učki je “domaćin” Dražen Turina Šajeta, on nije iskusan planinar, ali je vezan uz Učku. Kako Šajeta kaže, pod Učkom je odrastao, doživio prve ljubavi, imao koncerte.

Na koncu, zalagao se da Učka postane park prirode. Naš poznati književnik, rođeni Riječanin Ivica Prtenjača, “domaćin” je na Cresu i Lošinju. Zašto? Zato što kao nerezinski zet odlazi na Osorčicu, Sis i šumu Tramuntanu i tamo pronalazi mir i inspiraciju za svoje romane.

Najljepši projekt

Koja je glavna ideja ili poruka koju očekujete prenijeti gledateljima?

– Nas dvije planinarimo i privatno. Da nismo zaljubljene u planine, vjerojatno ne bismo bile u stanju niti raditi ovaj serijal. Naš cilj je bio pokazati ljepote prirode, ali i gledateljima prenijeti svoj doživljaj. Gore, na vrhuncima, sve izgleda jednostavnije i prolaznije, problemi su manji, a život veći.

Zanimljivo je da svi sudionici našeg serijala doživljavaju planinu na sličan način. Kako je rekao jedan od sudionika serijala, ne idem na planinu da je osvojim, idem da ona mene posvoji.

Planine su serijal o tome što otkrivamo u planini, a što planina ostavlja u nama. Svi koji smo se ikad uspinjali na planine, osjećamo ushit dolaska na vrh s kojeg se otvara pogled na sve strane. Tamo sve vidimo bolje – prirodu, život, ali i sebe.

Je li i vas planina promijenila, kao što se navodi za vaše sugovornike? Koliko vas je promijenilo ovo cjelokupno iskustvo?

– Serijal “Planine” jedan je o najljepših projekata na kojem smo radile. U njemu se spojilo sve što volimo, kako živimo i u što vjerujemo. Upoznale smo divne ljude kojima je planina prirodno okruženje. Svaki nas je susret obogatio, a neke ljude ćemo doista pamtiti cijeli život.

U planini nema pretvaranja, planina te brzo ogoli. Kao što dijeliš hranu i piće, tako dijeliš i emocije. U ovom smo projektu učile da je planina veća od nas i da trebamo biti strpljive i ponizne.

Štogod planirale, planina je određivala pravila. Mi bismo organizirale snimanje, okupile ekipu i onda iznenada zapadne snijeg. Ili baš krene orkanska bura pa opet ne možemo krenuti.

Cijelo je proljeće padala kiša i mi smo više puta odgađale snimanje, a onda nas na Mosoru i Perunu dočekaju zelene livade prepune cvijeća i vilinskih trava i sve izgleda tako čarobno.

Pomicanje vlastitih granica

Možete li nam odati neki najdraži trenutak, najdražu uspomenu iz ove avanture? Hoće li biti uvrštena u finalno izdanje?

– Svaka epizoda bila je uzbudljiva na svoj način. Cijela je ekipa pomicala vlastite granice. Prvi put smo prošle feratu na Perunu, gdje smo visjele s litica i okomitih stijena, sve kako bismo procijenile možemo li uopće snimiti scenu s Tanjom Mravak i snimateljskom ekipom na sajli.

Na Dinari smo bile sa Stipom Božićem i, priznajemo, malo smo strepile hoće li svjetska alpinistička zvijezda imati strpljenja za nas i ponavljanje scena, no vjerujemo, malo smo mu “ušle pod kožu”. I mi smo imale strpljenja za njegove obožavatelje koje smo susretali putem, jer su se svi htjeli s njime fotografirati. Sa Šajetom smo “umirali” od smijeha i trebalo ga je dobro nagovarati da se malo “uozbilji” da sve stignemo snimiti.

Imate li na umu sljedeći projekt sličnog tipa i hoćete li ponovno surađivati jedna s drugom na nečemu sličnome?

– Nas dvije surađujemo već godinama i ovaj je projekt više nego ijedan prije pokazao da možemo raditi zajedno. Iako smo različite, možemo skupa, svaka daje svoju energiju.

Kada zajedno cijeli dan radite, spavate u raznoraznim uvjetima, dijelite hranu i vodu, trebate se razumjeti kao ljudi, a ne samo kao profesionalci. Zato je važno da cijeli tim dobro funkcionira. Naravno da bismo rado da se nastavi ovaj serijal. Zbog nas, ali i planina kojima to dugujemo.