Stari Latini znali su reći da je ime znak. Miron je bio grčki kipar iz Atike koji je od bronce izradio statue pobjednika na igrama u Olimpiji i Delfima i prvi je u grčkoj plastici fiksirao pokrete ljudskog tijela. Miron Hauser je, s druge strane, prvi hrvatski školovani jazz trombonist.

Valjda je Mironima suđeno da budu prvaci. Hauser je danas umjetnički voditelj Jazz orkestra HRT-a, dirigira, sklada i aranžira. Ime je dobio po djedu s očeve strane, baš kao što je njegov brat Stjepan dobio po djedu s majčine strane.

Razgovor s doista rijetko strastvenim ljubiteljem zvuka, glazbe, umjetnosti i života općenito, ali i, čini mi se, revnosnog rada, započeli smo zadiranjem u obiteljsku prošlost i pitanjem vjeruje li u simboliku.

– Naravno da vjerujem u simboliku. Ništa nije slučajno. Moj djed, također Miron Hauser, je iz Bečkog Novog Mjesta kao tinejdžer odlučio s nekim Rusima i Rusinima ići u Bosnu pješice. Partizani su ih ulovili i odveli na Goli otok.

Kad su skužili da on tamo ne pripada, dobio je četiri godine vojnog roka na Muzilu u Puli. Budući da je bio pismen, nudili su mu zaposlenje u vojsci, što je on odbio.

Izašao je iz Muzila i otišao u prvo brodogradilište odmah do – tada Crvenu zvezdu, kasnije Tehnomont, gdje im je rekao da govori njemački i talijanski i da vlada tehničkim crtanjem. Odmah je dobio posao i ostao tamo.

Roditeljska podrška

Kad kažete da se trombonist ne postaje, već se rađa, na što točno mislite?

– Pa upravo na simboliku. Trombon nije instrument koji dijete izabere kad ga roditelji upisuju u muzičku školu. To se uvijek na neki način dogodi.

Svaki trombonist kojeg poznajem, upravo je spletom raznih okolnosti to postao. Kao da je to već na neki način predodređeno.

Danas, kada se obitelji sustavno raspadaju, vi ne propuštate priliku izraziti zahvalnost svojoj, zbog sve podrške koju vam je pružala tijekom obrazovanja i glazbenog puta općenito. Što nosite sa sobom iz svoje obiteljske riznice?

– Definitivno sam naučio što znači briga za svoje dijete i što su prave vrijednosti. Kad je dijete malo, nije svjesno što roditelji rade za njega.

Sada, kad gledam na to s odmakom, shvaćam da je mojim roditeljima bilo najvažnije da mi imamo sve što nam treba. Jako su puno vremena, truda i ono malo novaca što su imali, ulagali u naše školovanje, u kupovinu instrumenata, u seminare. U to doba to nije bilo lako.

Jugoslavija se raspala i većina ljudi se pomamila za materijalnima stvarima, što je i logično, jer su napokon postale dostupne. Međutim, mi smo i dalje imali crno-bijeli televizor i vozili se u »fići«, koji je u jednom momentu tata prodao da bi nama kupio tenisice.

Naizgled smo bili jako siromašni. Nismo dobili ono što smo željeli, ali smo definitivno dobili ono što smo trebali. To je nešto što zbilja nema cijenu.

U jednom intervjuu kazali ste kako ste svirali na svadbama dok ste studirali u Austriji, ali da malo tko tako ekstremno slavi kao mi. Kod nas je, pak, mnogim obrazovanim glazbenicima ‘ispod časti’ svirati na svadbama. Što vi mislite o gažama i gažiranju? Je li važno gdje izvodimo glazbu, ako je poanta da se u njoj, zapravo, uživa?

– Ovo moje mišljenje vjerojatno će jako razljutiti većinu mojih kolega, ali sve je otišlo u krivom smjeru kad se prvi put glazba, ples i slično »popelo na pozornicu« i prestalo biti dijelom druženja, društvenih događanja.

Odjednom je, ono što mi zovemo umjetnikom, postalo zanimanje koje svrhu pronalazi u zabavljanju kraljeva, careva i tako dalje. Mislim da mi, u našem jeziku, nemamo pravu riječ.

Umjetnik je nešto veliko i važno, a gažer, zabavljač, nije. Zašto? Artist je prava riječ za to – circus artist, musical artist i tako dalje. Mozart je bio zabavljač i gažer.

Samo mi to danas drukčije percipiramo. U posljednjih sto godina glazba se snima i to je dovelo do toga da su neki muzičari doista postali megazvijezde i naravno da nam je, u toj kratkoj povijesti svijeta, ego porastao. Bavim se glazbom jer smatram da je to privilegij, a ne posao.

Jednako tako znam ljude koji se bave glazbom i nisu sretni. Znam ljude koji se bave raznim poslovima. Sretne i nesretne. Poanta je da čovjek bude sretan.

Uživam u svom poslu i to mi je jedino važno. Istu stvar želim svakom biću na svijetu – da radi ono što voli, a ne ono što su ga uvjerili da bi trebalo jer je to obiteljska tradicija, statusni simbol i slično. Ako smo u kontaktu s onim što u suštini zapravo jesmo, moramo se moći oduprijeti otporima.

Njih nikada neće nedostajati.

Novac mi nije važan

Kako je bilo odrastati u Puli? Poslije ste studirali i u Austriji i u Italiji, a opet, put vas je vratio u Hrvatsku. Zašto se niste odlučili potpuno za inozemnu karijeru, kada ste za to itekako imali podlogu?

– Obožavam more, pa mi je odrastanje u Puli bilo predivno. Na neki način se i jesam odlučio za inozemnu karijeru. Zagreb je grad koji je sada, igrom slučaja, u istoj državi u kojoj i moj obiteljski dom.

Studirao sam u Grazu i u Trstu. Znamo povijest. Nekad su svi ti gradovi bili neko vrijeme u nekim istim državama. Sad smo EU, pa je opet tako. Pula je nekad bila Italija i tako dalje.

Čim sam otišao iz obiteljskog doma, u inozemstvu sam. Tko zna koliko će još moj rodni grad i grad u kojem živim biti pod istom zastavom? Zbilja nemam pojma.

Ne libite se kritizirati obrazovni sustav u Hrvatskoj. Bidići da ste studirali i vani, možete li povući neke paralele između austrijskog i talijanskog modela s domaćim modelom obrazovanja?

– Zapravo i ne, jer sam tamo išao na fakultet, a ovdje u osnovnu i srednju školu. Mogu usporediti samo glazbene fakultete i srednje škole, jer kad sam došao na studij u Graz, shvatio sam da i Slovenija i Austrija imaju jazz smjerove već u srednjim školama.

Kod nas se u glazbenim školama ne bavi time dovoljno. Ljudi završe glazbenu akademiju u Zagrebu i ne mogu, ‘na uho’, skinuti pop pjesmu s tri akorda. Po meni je to suludo.

Muzika je umjetnost slušanja, stoga, ako si završio glazbenu akademiju, a ne možeš odsvirati solo na običnom dvanaestotaktnom bluesu, jesi li uopće glazbenik?

Naravno, ako nisi studirao jazz, ne očekuje se od tebe da sviraš zahtjevne akordne i ritmičke forme, ali da se mnogi pretvore u invalide čim im maknu note sa stalka, vrlo je jasan pokazatelj kako je naš obrazovni sustav zastario.

Govorim o onome što znam, naravno. Vjerujem da ima struka i zanimanja u kojima ne stojimo tako loše.

Danas se djeca sve rjeđe odlučuju kročiti umjetničkim putem jer se novac krije negdje drugdje. Što biste poručili srednjoškolcima s umjetničkim afinitetima?

– Slušaj svoje želje i poštuj ih. Jako malo ljudi to radi za sebe, a kamoli da bi za tebe ili bilo koga drugoga. Novac mi nije bitan, ali i da je, sigurno ga ne bih stavio ispred zadovoljstva koje osjećam dok radim ovo što radim.

Izvrsni virtuozi

Kako je raditi u Jazz orkestru HRT-a? Što biste istaknuli kao vrline i posebnosti tog orkestra te koji su planovi u idućem razdoblju?

– Meni je to najljepše na svijetu. Moji kolege, koji su članovi Jazz Orkestra HRT-a, su redom izvrsni virtuozi i vrhunski i kompletni glazbenici. Orkestar je moj instrument.

Imati takav instrument je san svakog dirigenta. Mana je to što je taj instrument sastavljen od živih bića koji su veliki individualci, te ponekad treba biti jako taktičan da bi se mogao povezati s njima i razumjeti ih. Ljudi smo. Ne osjećamo se uvijek isto.

Potrebno je veliko razumijevanje s moje, ali i njihove strane, kako bismo uvijek izvukli maksimum. Nastavljamo se razvijati ovim tempom i zadovoljan sam jer orkestar zvuči sve bolje i bolje.

Nedostaje nam publike jer ljudi, već na sam spomen jazza, već vade ‘srebrne križeve i srebrne šiljke’.

Iako, unatoč predrasudama, kad god netko dođe na naš koncert prvi put, ostane ugodno iznenađen. Stoga, plan mi je raditi na tome da nas što više ljudi čuje.

Mnogi ljudi uopće ne shvaćaju koja je točno, unutar orkestra, zadaća dirigenta. Možete li, laički, objasniti važnost te uloge? Kako ste vi došli do dirigiranja, s obzirom na to da to niste prvotno studirali?

– Ljudima je teško shvatiti tu ulogu jer ono što vide na koncertu je samo vrh ledenog brijega. Uloga je da ima viziju kako želi da nešto zvuči i da na probama pokuša to dočarati glazbenicima i izvući iz njih maksimum.

Note na papiru su kao i slova. Jedna rečenica može zvučati dramatično kad je izgovori jedna osoba, a humoristično kada je izgovori druga. Zato dirigent mora imati viziju što želi tim »riječima na papiru« zapravo reći.

Ne postoji studij jazz dirigiranja. Samo neki predmeti unutar studija. Kada sam napisao svoj prvi autorski koncert, logično je bilo da ga ja dirigiram, jer sam točno znao kako želim da nešto zvuči.

Tad sam shvatio da je to nešto što bih volio raditi. Osim što sam dirigent, ja sam umjetnički voditelj. Osmišljavam koncertnu sezonu. Biram programe.

Možete li ispričati neku duhovitu anegdotu s vašeg glazbenog puta?

– Mogao bih jako puno, ali osim što je teško izdvojiti jednu, one najduhovitije i nisu za pričati javno.

Što mislite o hrvatskoj zabavnoj glazbi danas? Odnosno o popularnoj, ne znam uopće kako je definirati.

– Možda je bolje reći popularna, jer ono što nas zabavlja, ne mora nužno biti ista kategorija. Nažalost, nisam dovoljno upućen. Ne slušam radio i ne gledam televiziju, pa ne znam što bih vam uopće mogao reći.

Pismeno obećanje

S obzirom na to da pišete aranžmane i vlastitu glazbu, očekuje li nas uskoro neki koncert isključivo s vašom glazbom, kao onaj 2016., kada smo svjedočili vašem prvom autorskom koncertu.

– Evo, sad i pismeno moram obećati! Deset godina je maksimum koliko smije proći između dva opusa, hahaha. Ako ne prije, onda ću 2026. imati autorsku večer s potpuno novim orkestralnim programom.

Zašto baš jazz? Čini mi se da ste u sebi zadržali puno tog ‘homo ludens’ i dječačkog duha, a jazz je, bar iz moje, laičke perspektive, najrazigraniji žanr. Ili griješim?

– Jazz je najbliže onome što je moja najveća strast, odnosno kubanska glazba i kultura. Dječački duh? Apsolutno. Naše unutarnje dijete je naša kreativna snaga. Ako izgubimo vezu s njim, teško da ćemo biti sretni i ispunjeni.

Od čega se sastoji vaša glazbena plejlista?

– Od jako dobre i katastrofalne muzike. Ne volim kad su stvari mlake. Volim biti impresioniran, pa makar i u tome koliko je nešto zapravo loše.

Koji je posljednji hobi za koji ste zagrizli? Čini mi se da ih imate puno.

– Trenutno ne mogu ni reći da imam hobi. Definitivno mi nedostaje ribolov.

Kako, uopće, sve stignete?

– Jedva!

Idete li u kazalište, kino?

– Jako dugo nisam bio u kazalištu, ni u kinu. Odgovor se, zapravo, nalazi u prijašnjem odgovoru.

Preporučite nam neke manje poznate jazz glazbenike, ali i neku dobru knjigu koju ste nedavno pročitali.

– Dođite na sezonske koncerte Jazz Orkestra HRT-a u MSU-u. Svaki mjesec imate priliku čuti izvrsne glazbenike koji u javnosti i nisu toliko poznati, a razloga za to uopće nema. Knjiga? Hmm… Marlo Morgan – »Tihi zov Australije«.

Biste li sebe opisali kao lovca ili kao sakupljača?

– Lovca.

Što Miron Hauser želi biti kada odraste?

– Sretan!