Splitska glumica Ana Maras Harmander posljednjih mjeseci ima vrlo napeti životni raspored, ali zahvaljujući dobroj organiziranosti i pozitivnom duhu, uspješno balansira između snimanja serije, obaveza u matičnom kazalištu Kerempuh te obiteljske svakodnevice.

Publika koja trenutačno prati RTL-ovu seriju »Sjene prošlosti«, zasigurno je zadivljena njenom ulogom Ane, dok kazališna publika može uživati u njenoj ulozi misionarke Grete Ohlsson u predstavi »Ubojstvo u Orient Expressu« matičnog joj kazališta Kerempuh.

Unatoč gustom rasporedu, uz pomoć supruga Johna Harmandera i devetogodišnjeg sina Rubensa, glumica sjajno balansira između svih obaveza s puno pozitive i osmijehom na licu. Ana nam je ispričala kako izgleda njezin radni dan koji ponekad traje i dvadeset sati, u kojeg nastoji ubaciti trening, čitanje, ali i pisanje, jer iza sebe već ima dvije-tri kazališne predstave, a u ladici još mnogo toga što tek čeka na objavu.

Slobodni duh

Trenutno televizijske gledatelje zaokupljate ulogom Ane u seriji »Sjene prošlosti«, kako vam se sviđa ta uloga?

– Već dugo me neka uloga nije tako zaintrigirala kao uloga Ane. Ona je u potpunosti karakterno suprotna od onoga što ja jesam, ali i od ostalih uloga koje sam igrala, tako da nije bilo teško prihvatiti taj izazov. Važno mi je okušati se u raznim žanrovima i ulogama, te se svako malo izbaciti iz zone komfora. Radim to svjesno i namjerno, jer mislim da je zona komfora tihi ubojica kreativnosti.

Čini se da se u mnogome preklapate s Anom, vrlo ste organizirani, posvećeni obitelji, barem takvim optimizmom zrače i vaši profili na društvenim mrežama?

– Ovo je važno: društvene mreže nisu ogledalo nečijeg života. Svatko može prikazati samo ono što želi. Ja dijelim neke trenutke, većinom pozitivne i inspirirajuće. Ti trenuci nisu cijeli moj život, ima tu i uspona i padova kao i kod svakoga, ali je istina da se trudim gledati vedro na život. On je jedan i takvog ga volim. Što se Ane tiče, kao što sam i rekla, potpuno smo različite, ja sam više slobodnog duha, puno se više smijem i uživam u životu. Ono što imamo zajedničko je ipak ta neka hrabrost, dići se kad padneš i krenuti ispočetka.

Osim serije igrate i u predstavi »Ubojstvo u Orient Expressu« matičnog kazališta Kerempuh, a pročitala sam i kako privatno obožavate krimiće. Ipak, što vam je u ovom trenutku veći izazov, serija ili kazališna pozornica?

– Kazalište je uvijek živo, svaki dan u kazalištu je nov i neočekivan. Svaki dan dobiješ priliku u istome ispraviti grešku ili biti bolji. Rad na ovakvom televizijskom formatu je puno zahtjevniji, zahtijeva više koncentracije i fokusa i greške se više vide. Nas četiri žene imamo često radno vrijeme po dvanaest sati dnevno, pa tu mora postojati određena doza discipline kako bismo svi zajedno napravili što bolji posao. Trenutno mi je najizazovnije nakon snimanja biti jednako svježa za večernju predstavu.

Imali ste manju pauzu u snimanju serija što je bilo presudno za pristanak?

– Nije se dogodila neka veća pauza, snimala sam ja, samo ne velike uloge. To je zahtjevan posao i često oduzima sve vrijeme u danu, bez prilike za socijalni i obiteljski život. Tako da sam čekala nešto što je vrijedno, što će me veseliti i zbog čega neću imati grižnju savjesti što me nema kod kuće.

Osim glume bavite se i pisanjem kazališnih komada, zasad ste na scenu postavili hit-predstavu »Brodolomke«, dječju »Božićnu priču« i »Nemaš samo ti ekskluzivu za patnju«, skrivate li još nešto u ladici?

– Jako me obradovala vijest da će se »Božićna priča« i ove zime moći gledati u kazalištu Žar ptica. Ovo je napokon prilika i da moj sin gleda nešto što sam napisala. Inače, trenutno zbog obima posla ne stižem pisati koliko bih htjela. Ali, kad bi dan imao 72 sata, stigla bih. Imam jako puno ideja i stvari koje bih htjela podijeliti. U ladici već stoje neke stvari, samo sam ih lijena nuditi, a neke stvari moraju odležati da bih ja bila spremna pustiti ih van.

Zanimljivo je što u objema predstavama na zanimljiv način u središte postavljate suštinsko ljudsko pitanje tko smo i zašto smo, propitujete li se i osobno?

– Mislim da je to univerzalno pitanje postojanja svih nas i da nikada ne prestaje ta potraga. Ono što mene unutar toga još zanima je pitanje pravog vremena i postoji li uopće pravo vrijeme? Ili je ono samo izlika? Što je to pravo vrijeme u životu pojedinca i može li ikad biti zajedničko ili je isključivo individualno?

S obzirom na to da ste ljubiteljica krimića, hoćete li napisati i neko napeto štivo?

– Obožavam krimiće i voljela bih znati napisati tako nešto. Ali, s obzirom na to da sam ih progutala more, imam visoke standarde i mislim da ih još neću moći ispuniti. Međutim, volim se igrati miješanjem žanrova, tako da imam u planu ubacivati elemente krimića u drame.

S djecom iz serije – Lily Antić i Andrijom Balovićem

Najbliža mi je poezija

Moglo bi se zaključiti kako imate vrlo širok spisateljski raspon od poezije, dječje priče, do kazališnih komada, ipak, što vam je najbliže?

– Uf! Ne bih ja to nazvala široki raspon… Nisam još toliko stvari uspjela objaviti, tako da još uvijek nemam osjećaj da sam spisateljica. Nekad se teško odmaknuti od etiketa koje su vam već dodijeljene. U početku je ljudima bio izazov mene uopće percipirati drugačije osim kao glumicu. Meni je pak najbliža poezija. Ona je moj intimni dnevnik.

Hoćete li uskoro i ukoričiti nešto?

– Nadam se da hoću. Ali, kao što sam i rekla, lijena sam nuditi. Uvjerena sam da će sve doći u svoje vrijeme.

Osim pisanja i čitanja knjiga veliku strast imate i za putovanja, vaš je Instagram nakićen gradovima, lukama… Pripremate li uskoro negdje »poletjeti«?

– Upravo se spremam ponovno u Beograd, pa na jug Srbije, u Užice gdje igramo predstavu na festivalu. Onda me čeka još puno radnih dana, pa ću tek za Božić opet na put. Putovanja me čine sretnom i nema ništa bolje nego se vratiti doma nakon lijepog puta.

Odabrali ste Zagreb za svoj dom, je li to konačno rješenje?

– Zagreb nam je trenutni dom, vjerojatno nije konačno rješenje, držimo opcije otvorene. Međutim, Rubens je tu sretan u školi i to nam je sada prioritet.

Vaš suprug John je Šveđanin, znači li da je ljubav uskladila sve različitosti, je li ih uopće bilo?

– Različitosti uvijek postoje, pitanje je kako ih pretvoriti u prednosti. Ne treba na različitosti gledati kao na prepreku, nego na priliku za rast. Naravno, nekad si spremniji, nekad si manje spreman, ali to su izazovi koje život donosi. Mi smo potpuno različiti, a opet s druge strane jako slični. Ne znam koliko to ima smisla kad se izgovori, ali ja sam našla svoj smisao.

Ana Maras Harmander i Janko Rakoš – Ana i Mate Kolarić u seriji »Sjene prošlosti«, Foto: MAJA BOTA STRBE

Od joge do teretane

Volite biti i sportski aktivni, ima li neki sport koji vam se posebno sviđa, u čemu ste se sve okušali?

– Okušala sam se u mnogo sportova, od gimnastike, atletike, rukometa, pa čak i hokeja na travi. I dalje pratim sport, ali se zbog prirode svog posla, koji zahtijeva fizičku spremnost, ali pritom ne podnosi ozljede, ne mogu aktivno baviti nekim sportom.

Smatrate li da je za glumicu važna redovita tjelovježba, naime, poznato je da ste redovita u teretani?

– Mislim da je za sve ljude važna tjelovježba, što god da to uključivalo. Svako tijelo je drugačije i treba mu individualan pristup, i ako ga malo osluškujemo, naći ćemo što nam odgovara. Ja volim kombinaciju više stvari, od joge do teretane. Posebno me veseli trening u easy fitu gdje uz elektrostimulaciju odradim u dvadeset minuta kompletan trening.

Imate li još neke recepture za dobar izgled pred kamerama?

– Nažalost, nemam. Nekad ispada da bolje izgledam kad ne spavam nego kad spavam, tako da ja nisam neko mjerilo. Ha, ha, ha.

Ima li uopće nešto što biste voljeli promijeniti u svojoj osobnosti ili popraviti?

– Uvijek. I nadam se da će tako biti do kraja života.

Dajana Čuljak, Marina Fernandez, Ana Maras Harmander i Jelena Perčin