Trema. Nakon svih ovih godina, usprkos činjenici da je malo toga i malo koga kime bi čovjek uistinu mogao biti impresioniran, ipak trema. I dragost.

Ali, ako je Anja Šovagović Despot imala tremu dodjeljujući Slavku Štimcu nagradu »Fabijan Šovagović«, nagradu Društva hrvatskih filmskih autora i producenata, jednu od najprestižnijih glumačkih nagrada koja se dodjeljuje glumcu ili glumici čije je djelovanje ostavilo veliki trag i doprinos u povijesti hrvatskoga filma i kinematografije, kako je neće imati obični novinar.

Trema je to kojoj bi razlog moglo biti štošta, recimo činjenica da je Štimac ostvario niz nezaboravnih uloga u filmovima, kazališnim predstavama i televizijskim serijama, surađujući s najvećim redateljima svog vremena, uključujući Branka Bauera, Matu Relju, Petra Krelju, Gorana Markovića, Gorana Paskaljevića, Slobodana Šijana, Emira Kusturicu i Sama Peckinpaha.

Ili trema zbog istine da se njegove legendarne filmske replike citiraju i danas, a kako i ne bi kad »piše Hund, ali piše i Mile«.

Ma, najprije će biti da je zato što se uz Štimca i njegove uloge zajedno raslo, od »Vuka samotnjaka« do danas, pa je veliko. Zato je i pljesak, najprije novinara i struke, a onda i publike u Areni, tako dugo trajao.

Jer, kako reče Anja Šovagović Despot: »Slavko je karizmatičan, emotivan, beskrajno talentiran umjetnik, u ljubavi za svoj poziv kojem pristupa s punom predanošću, baš kao što je i moj otac pristupao svome pozivu – ne kao poslu, već kao predanju.«

Anjine razglednice

A, ako Anja ima tremu… Makar, nije se Anji glede te trema ni za čuditi.

– Evo mi je taman šapnuo jedan znani filmski djelatnik kako vam je, dok ste služili vojsku, stiglo 19 pisama potpisanih s Anja – velimo Štimcu dok sjedamo u lobiju hotela Histria gdje smo ga konačno uhvatili i mi, bar na tren.

– Nisu to bila pisma, nego razglednice na kojima je pisalo: »Pozdrav«. Tek sam kasnije saznao da je to bila Anja. Njoj se dopao film »Sjećaš li se Dolly Bell« i to je bio način da mi to kaže. Svaki put kad se sretnemo podsjetimo se na to, pa nam je to simpatično – pojašnjava Štimac.

Nama vrag ne da mira, htjeli bi sve o razglednicama doznati, recimo je li ih Anja slala iz različitih gradova, ili sve iz jednog. Zamisli se malo Štimac prije nego nam priznade da taj detalj ne pamti. Zna zato da je vojsku služio u Ljubljani. Nije to jedino što ga veže za Sloveniju. Film koji ga je odmah, kao dječaka, učinio planetarno poznatim, »Vuk samotnjak«, sniman je u Sloveniji, slovenskim brdima i planinama. Slovenija je glumila Liku.

– Mislim da je samo par dana snimano u Kranjskoj Gori, početak snimanja, a onda je to bio Kamnik iznad Kranja, pa Pokljuka kod Bleda. Uglavnom sve u Sloveniji. Interijer je sniman u Jadran filmu u Zagrebu – veli Štimac.

Čini se, dobro mu je sjećanje, makar je čudo toga u njegovoj karijeri bilo i premda će on iskreno reći da i ne pamti baš sve. Sve je to uostalom, kako kaže, pitanje prioriteta.

– Kažu da se ne gubi pamćenje, da nije stvar u tome, nego da dobivamo prioritete koje pamtimo. Pa kad se netko zabrine zbog pamćenja, da nije Alzheimer ili nešto slično, ne mora značiti da je to. Jednostavno baciš ono što ti nije bitno – smatra Štimac.

– E sada ste mi bome ovim objašnjenjem olakšali život. Jer, ušlo se u doba kad se ne pamti – priznajemo mu.

– Je l’ tako – smješka se on.

Samo, dodaje, takvo objašnjenje uistinu postoji.

– Jer kako objasniti da s velikom preciznošću nešto pamtite, a druge stvari, koje su se skoro dogodile, su onako nejasne. Stvar je fokusiranosti na nešto što je važno, što je prioritet – kaže Štimac.

Nagradu »Fabijan Šovagović« dobio je iz ruku Anje Šovagović Despot i Danila Šerbedžije, Foto: PULA FILM FESTIVAL

Ni sudba, ni poslanje

Što je njemu, vezano uz karijeru, bio ili jest prioritet i ono za zapamtiti? Čega se najradije sjeća?

– Meni osobno nije karijera jedina stvar koja mi je bitna, ima puno stvari koje su mi dosta bitnije. Ali, to ne znači da ne volim svoj posao i da ga ne radim jako odgovorno.

Nemam običaj da se vraćam i evociram uspomene pa da razmišljam šta bi bilo da je bilo drugačije, da sam drugačije postupio, da sam napravio drugačiji izbor. U jednom momentu sam došao do toga da se valjda stvari dešavaju onako kako bi trebalo da se dešavaju. Tko zna što bi bilo da je bilo drugačije. Možda bi bilo bolje, a možda bi iza ugla naletio neki kamion (smijeh) – objašnjava Štimac.

Pritom priznaje kako mu najteže pada kad ga ljudi pitaju za neke stvari koje su se događale prije 40, 50 godina.

– Ili, kako sam se osjećao!? Pa nemam pojma. Ne znam više stvarno, i to iskreno. Ali, kako se neki odgovor očekuje, često kažem: »Pa morat ću da izmislim nešto« – priča nam Štimac.

On je, kako je to u lijepom tekstu napisala filmska kritičarka Diana Nenadić, rođeni glumac. Ali, ne diže on to na razinu ni kakve sudbe, ni poslanja. Za njega je, zna on to reći, gluma posao.

– Gluma je posao, a da bi se posao dobro obavljao, treba imati ljubavi prema tom poslu i treba biti odgovoran, zaista. Drugo, mi radimo posao u koji su uključeni i drugi ljudi.

Mislim da je jako bitno naučiti poštovati druge ljude, jer mi svi jedni drugima pomažemo. Ovo nisu nikakve floskule, fraze i što ja znam što sve jer sam ja nešto fin i dobar pa mislim na druge.

Ne! To je realnost. Da bi se na nekom snimanju dobro radilo, potrebno je da se ljudi uzajamno poštuju, da poštuju jedni druge, jer to je zajednički rad. Svi jedni drugima pomažemo. To je zaista tako. To je živa istina – ističe Štimac.

Zvuči i lijepo, i logično, i jedino moguće, ne samo kad se o glumi govori. No, zašto onda ljudi to često zaboravljaju, zašto je spomen drugih i njihova doprinosa takva rijetkost!?

– Zašto taj ego proradi kad ne treba i kako ne treba? Zašto smo na koncu izgradili društvo koje traži da je ego velik – zasuli smo Štimca pitanjima.

– Ja uvijek polazim od toga da kad je čovjek nezadovoljan sobom, onda ujeda druge. Tu je čitav problem. Kad je čovjek radostan, kad je ispunjen, onda je dobro raspoložen i prema drugim ljudima. To su vrlo jednostavne stvari. Samo, zaboravimo na to obratiti pažnju – jednostavno će Štimac.

Dojam je da je njemu i to došlo nekako prirodno, da je on jedan od onih koji dobre savjete prepoznaju pa ih primijene. U kratkom filmu o karijeri velikog Slavka Štimca redateljice Judite Gamulin i anegdota koja kaže kako je redatelj Obrad Gluščević za snimanja »Vuka samotnjaka« kazao u startu malom Štimcu: »Nemoj mi hodati kao John Wayne. Hodaj mi normalno, kako ti hodaš.« I Štimac je to namah usvojio. Preko 50 godina i na filmu, i u kazalištu, on je ono što uistinu i jest, prirodan posve.

– Trudim se da u životu pojednostavim stvari. To su jednostavne, ali značajne stvari, da ispričam kroz jednu anegdotu da je bitno da nema glume. Da je bitno da vam se vjeruje da ste istiniti.

Ja kao gledatelj znam što mene oduševljava i što meni prija kad gledam, kad gledam kako glumac radi. Jednostavno, to je – to. Ja kao gledatelj znam što mi se sviđa – ističe Štimac.

Ležernost i prirodnost

E, sad nam je pokušati pitati što mu se to sviđa, možda i konkretno koji to glumac, glumica.

– Sviđa mi se ležernost, prirodnost koja naravno nije flegmatičnost. Ležernost, ali obojena adekvatnim emocijama koje idu uz to i koje dolaze iz ležernosti – precizira Štimac.

Pa, kako kaže, neki ljudi imaju malo više karizme, neki malo manje, a neki do toga u nekom trenu dođu.

– U svakom poslu istražujemo i nekako pronalazimo svoj unutrašnji mehanizam kako kako doći do najboljeg rezultata – kaže Štimac.

Naše opetovano traženje da kaže čija mu se gluma sviđa, vješto on izbjegava. Nije to, sve se čini, pitanje konkretnih imena.

– Mislim da su svi glumci koji imaju lijepu i jaku karijeru uglavnom jako dobri, izuzetno dobri – kaže.

– Bit će da inače ne bi bili ni tu gdje jesu – velimo.

– Ne, ne bi, naročito u nekim velikim industrijama kao što je američka. E sad, to je između ostalog stvar i dobrog castinga. To je vrlo bitno. Čini mi se da ne može baš svatko da igra sve – veli Štimac.

Lako smo se zapravo oko toga složili, možeš biti jako dobar glumac, a da ima netko tko određeni lik može odigrati bolje. Zato je dobar casting bitan.

– A netko tko misli da može sve…. Čini mi se, teško je to. Možda i može, ima ljudi koji imaju baš onako, jako veliku sposobnost transformacije.

Ali mi svakom liku dajemo nešto od svog temperamenta, od nečeg što izlazi iz nas i u suštini je vrlo bitno da to bude prirodno i spontano. Što to sve znači!? Znači, nema glume! Tko je rekao da se glumi!? Nema glume. Ali, ne znači to da se mi samo slikamo. Daleko, daleko od toga – iskreno će Štimac.

Rekao bi laik, a gdje neće štovatelji njegove glume, lako je njemu kad se njemu jednostavno vjeruje, glumio on – ne glumio.

– E pa, to je cilj. A jesam li ili nisam, manje ili više, to je sad pitanje kako kad. Ali to je cilj, cilj je da se bude što prirodniji, a onda da se na tom temelju gradi – kaže Štimac.

Da je na dobrim temeljima Štimac izgradio veliku glumačku priču, prepoznali su i nagradili hrvatski filmski djelatnici. Ma, jedno vrijeme ga u hrvatskim filmovima i serijama i nije bilo, nisu ga zvali.

Sve su ispravile u novije doba dobre serije, »Počivali u miru«, »Područje bez signala«. Štimac će na to podsjetiti da je bio jedno vrijeme i odsutan, pa jedno vrijeme i u Americi…

– Ma, nema veze. Život ide, nije nikakav problem – jednostavno će.

Pitamo ga i što mu je donio boravak u SAD-u, kakvo iskustvo mu je dala Amerika. Veli kako je u Ameriku išao privatno, zbog privatnih razloga, obitelji i to je to. Tu se, kako kaže, uvijek zaustavi.

– Moram priznat’ da na jedan suptilan, mek i učinkovit način čuvate svoju privatnost – velimo mu.

– Mislim da je bitno. Nema društvenih mreža, niti me to zanima, što ne znači da ne volim internet. Volim tehniku, volim način na koji se danas dolazi do zanimljivih informacija iz raznih oblasti.

Treba to dobro koristiti, jer komunikacija nikada nije bila bolja. Naravno, kad to kažem ne mislim na zloupotrebu te iste komunikacije. To vam je kao ono kad kažu da je čaša-dvije vina za organizam zdrava, ali flaša nije. U svemu je to tako – ne dvoji Štimac.

Fali veselja

Promijenilo se sve. Tako je prije koju godinu, za žiriranja na jednom filmskom festivalu Štimac primijetio da prevladavaju u mladih autora tmurne neke teme.

– Malo kao da nam fali veselja u ovim našim životima – velimo.

– Pa ne znam o čemu se radi, da li je to trend na globalnom nivou da se stalno priča o nesrećama. Malo više radosti, malo više. Ja znam da će sad netko kazati: »Uuu, pa tebi je lako!«

Otkud ti znaš kako je meni!? Otkud ti znaš što sam ja prolazio u životu!?

Razumijem ja, ljudi prođu strašne stvari i privatno dožive razne tragedije. Imam empatije za ljude, ne želim nikome da loše bude niti bi kome da popujem. Ali svejedno, malo više dobra raspoloženja sigurno bi nam dobrih stvari donijelo – uvjeren je Štimac.

Bilo bi dobro da ga malo bolje čuju i filmaši. Jer ljudi su, smatra Štimac, a slaže se i novinar, željni dobra.

– Što bi samo o destrukciji pravili filmove i o nekim patološkim likovima!? Daj malo o nečem pozitivnom. Nije da to jednostavno znam, ali je korisno – jednostavno će Štimac.

Dok je primao priznanje za svoj rad, kazao je Štimac kako je u Puli, uz Pulu, na neki način odrastao.

– Ako ima neki prostor za koji me vezuju neke emocije iz djetinjstva i rane mladosti, to je stvarno Pula, pulska Arena. Prilično su tu jake emocije. Stvarno mi se vrati, evociram neki film, neku atmosferu, nešto uzbudljivo – priznaje.

Kad je tako, onda biva i jasnije koliko je logično bilo da baš Štimac onomad igra glavnu ulogu u brijunskoj predstavi »Doručak šampiona«, glumi boksača koji je posve nalik velikom Mati Parlovu.

– Mate Parlov je bio izuzetna ličnost, izuzetna. Prvo, Mate je bio omiljeni sportaš mog oca, i moj, svi smo to gledali. Drugo, on je bio jako zanimljiva ličnost, on je bio kao pjesnik, bar onako sa strane.

Najbolje znaju njegovi najbliži tko je on bio, ali ja govorim o mom dojmu nekoga sa strane. Volio je poeziju, poznavao je, bio diskretan i nenametljiv. Nije u njemu bilo ni trunke arogancije.

On je bio planetarno poznat, a nosio je jednu skromnost. Divna osoba. To je ono kako ja zamišljam da treba čovjek da se ponaša – priča Štimac.

Kaže, kad je Mate kao vrhunski sportaš u pitanju, tu nije bilo teško imati ga za uzor. No, koliko je Štimcu trebalo da skine koji boksački pokret, mot!? Štimac na to veli da su se u predstavi više bavili unutrašnjim nekim stanjima, makar nešto se malo pokreta i naučilo.

– Nije vas strah takvih izazova, ulaska u neke malo drugačije tipove uloga od onih na koje smo vas navikli gledati, pitamo.

– Nije. U Dalibora Matanića, u »Području bez signala« sam već bio negativac, pa negativac u beogradskoj seriji »Crna svadba« – kaže.

– I je li vam se dopalo bit’ negativac?

– Pa bilo je prilično lako, meni bar je bilo lako uraditi. I sudeći po reakcijama, čini mi se da je to bilo dosta dobro – na to će Štimac.

Ostalo je povijest

Ono što i nije bilo dobro je činjenica da je Štimca odmah po dolasku na Festival sedma sila krenula naganjati gore nego li su su seljani ganjali u filmu Hunda. Smješka se na ovo Štimac, ne zamjera nikom ništa, baš naprotiv. Možda ipak da ga se još priupita za planove.

– Kako ste ono rekli: prvo nedavno nagrada koja je dobila ime po velikom Pavlu Vujsiću, pa sad priznanje koji nosi ime po velikom Fabijanu Šovagoviću i … – pokušavamo se prisjetiti.

– I dovoljno je. To sam rekao – podsjeti nas Štimac.

– Zašto dovoljno? – zanima nas.

– Zato što su to stvarno veliki glumci. Na ovim prostorima, eto, to je – to – zaključuje Štimac.

– Jeste li zadovoljni? – pitamo Štimca

– Jesam, kako ne – kaže on.

– A je li još uvijek svakog dana u svakom pogledu sve više napredujete? – moralo se pitati i to.

– Da, da. Naravno, naravno – nasmijao se Štimac.

Pustiti je valjalo dobrog čovjeka Slavka Štimca da se odmori malo, pred večernji naklon pulskoj publici koja ga je pozdravila ovacijama. Na rastanku na pameti nam rečenice iz teksta što ga je o Štimcu napisala Diana Nenadić. A tamo i ovo: »Ne uspijeva baš svakoj dječjoj filmskoj zvijezdi odrastati ili ostarjeti pred kamerama.

Kad lice počne gubiti svježinu, gesta mladenački šarm i spontanost, a pritom biološko odrastanje ne prati i glumačko sazrijevanje, mnogi glumci ili glumice jednostavno počnu nestajati s ekrana.

Slavko Štimac u tom je pogledu slavna iznimka. Našu mušku Jodie Foster – tada bucmasta lica i krupnih očiju duboka pogleda – upoznali smo u dobi od 12 godina, kada je bez ikakvog glumačkog iskustva nosio glavnu ulogu u cjelovečernjem filmu »Vuk samotnjak« (1972.) Obrada Gluščevića.

Tražeći dječaka koji će utjeloviti zaigrana protagonista snježne ličke pastorale, Štimca je među školskom djecom u njegovu rodnom Perušiću pronašla scenaristica i redateljeva supruga Maja Gluščević. Ostalo je povijest.«

Prva uloga u »Vuku samotnjaku«, Foto: HRVATSKA KINOTEKA