Foto: Branislav Danevski - arhiva Glasa Istre
Nastupila je s gitaristom Stevenom Cooneyjem, klavijaturistom, flautistom i gitaristom Kieranom Kielyjem u pratnji, s jednostavnom rasvjetom, bez dodatnih spektakularnih efekata
povezane vijesti
Sinead O’Connor nastupila je u pulskoj Areni krajem lipnja 2009. i održala, kako sam to tada ukratko napisao, »izvrstan koncert za premalo publike«, pogotovo kada se taj broj stavi u kontekst prostranog amfiteatra.
Svirala je nešto manje od sat i pol, zajedno s bisom, a prije nje kao gost nastupio je legendarni riječki rocker Vlado Simcich Vava kojem se pridružio Damir Urban. Upravo za vrijeme njihovog nastupa razišli su se kišni oblaci nad Pulom, a O’Connor je stigla u Pulu u vrijeme kada su njezini najveći komercijalni uspjesi bili daleko iza nje.
To joj nije smetalo da se pokaže u jednom vrlo emotivnom, gotovo intimnom izdanju, s glasom koji je cijelo vrijeme zvučao savršeno, snažno i čisto. Nastupila je s gitaristom Stevenom Cooneyjem, klavijaturistom, flautistom i gitaristom Kieranom Kielyjem u pratnji, s jednostavnom rasvjetom, bez ikakvih dodatnih spektakularnih efekata, u majici, trapericama i prepoznatljive kratke kose, a tempo je zadala na početku s »Emperor’s New Clothes« koju je izvela u verziji sporijoj nego u originalu.
U pjesmama bi se često dotaknula rodne Irske, ističući njezine lijepe, ali i ružne stvari o kojima se nije libila progovoriti u svojim pjesmama. Kroz pjesmu »What doesn’t belong to me« poručila je: »Ja sam Irkinja, ja sam Engleskinja, ja sam muslimanka, ja sam židovka, ja sam dečko, ja sam cura«.
Sve što je tada imala reći, Sinead O’Connor je rekla pjesmom, stihovima ponekad toliko jasnim da ne mogu biti jasniji i direktniji. Širinu svojih glazbenih interesa pokazala je obradom reggae standarda »Downpressor Man« Petera Tosha kojom je dodala malo plesnog ritma, na oduševljenje publike, da bi svoj najveći hit »Nothing Compares 2 U« emotivno otpjevala pred kraj. Bilo je jednostavno i lijepo.
Prosječna osoba s puno manaBuntovna irska pjevačica nezaboravnog glasa uoči nastupa u pulskoj Areni dala je intervju našem pokojnom kolegi Vinku Peršiću, a isječke iz tog razgovora donosimo u nastavku. Jeste li pobožna osoba? – Vjera me jako zanima i inspirira i često razmišljam o osnovnim teološkim pitanjima koja me muče, ali ne bih rekla da sam pobožna osoba, makar ne na tradicionalan način. Nisam zaslijepljena onim što Crkva uči. Ne idem redovno u crkvu. Više me zanima Bog nego Crkva. Ne mislim da sam jako dobra osoba, ni skoro pa sveta osoba, kako pobožni ljudi govore drugima o sebi. Ja sam prosječna osoba s puno mana… Što vas čini sretnom ili tužnom? – Sretnom me čine moja djeca, moj partner i moje pjesme. Nesretnom mnogo toga. Posebno televizijske vijesti… Jeste li ikada napravili neki kompromis tijekom vaše karijere? – Jesam. Dvaput. I još uvijek sam bijesna na sebe zbog toga. Molim vas ne pitajte me detalje… Nikad niste marili za imidž. Uvijek se jednostavno odijevate i privatno i na sceni. Zašto takav modni odabir? – Smatram da nije važno kako izgledam, već da je puno važnije što imam reći ljudima i kao privatna osoba i kao umjetnik. Ne želim biti poznata osoba izvan scene, izvan scene želim živjeti normalnim životom. |
Marinko Krmpotić o koncertu u Zagrebu 2020. godineKoncert u siječnju 2020. trebao je trajati više od 78 minuta, morao je razglas biti znatno moćniji, lijepo bi bilo da je u Tvornici bilo nešto više od oko 1.200 nazočnih… No, sve u svemu bio je to sasvim solidan koncert kroz koji je irska vila (za neke vještica!), predstavila svoju karijeru koja traje još od 1987. godine i albuma »Lion and Cobra«. Uz prateći band O’ Connorova je zahvatila razdoblje od 1990. godine i kultnog albuma »I do Nor Want What I Haven’t Got« pa do skladbe »Milestones« kojom je započela bis. Skoro tri i pol desetljeća duga nazočnost ove svake pažnje vrijedne kantautorice ilustrirana je na zagrebačkom koncertu ponajprije sjajnim odabirom pjesama koje su s jedne strane podsjetile na neke od njezinih najvećih uspjeha, a s druge točno ukazale na osnovne ideje i stavove za koje se zalagala i zalaže, što joj nije uvijek donosilo dobro. |
Vava: Istovremeno je bila i prisutna i dalekaSinead O’Connor 2009. godine imala je zapamćeni koncert u pulskoj Areni, kao i u susjednoj Sloveniji, a na oba koncerta prije irske pjevačice nastupio je Vlado Simcich Vava. – Imao sam dva nastupa prije Sinead O’Connor 2009. godine. Prvi je bio u Areni u Puli gdje mi se kao gost u dvije pjesme iz Lauferova kataloga pridružio Damir Urban, a dan kasnije u Ljubljani mi je društvo pravio njezin veliki obožavatelj Alen Liverić. – Nažalost, puno sam bolju komunikaciju imao s članovima njezinog pratećeg sastava negoli s njom. Formalno smo se upoznali, iz iste smo zdjele uzimali voće, ona jabuku, ja naranču, razmijenili nekoliko pristojnih rečenica prije nastupa, otkrio nam je Vava pa nastavio. – Učinila mi se silno usamljena iako okružena ljudima koji je duboko cijene i, nesumnjivo, vole. Ne mogu tu njezinu osobinu, sjetnost, što li već, ničim konkretnim argumentirati, tek je naslućivati intuitivno. Istovremeno je bila i prisutna i daleka u back stageu. Mutno se samo sjećam da mi je zaželjela godspeed, ili nešto slično tomu pred izlazak na binu. Nakon mojih pola sata, vratio sam se u zajedničku prostoriju, no ona nije mijenjala svoju garderobu niti se šminkala. Oko frizure se odavno nije brinula. Njezin bend je uskoro otišao na pozornicu, a ona im se vrlo skromno pridružila, nimalo nalik velikoj zvijezdi koja je, uostalom, bila. Pjesme koje je izvodila su bile osakaćene verzije, ogoljene do kosti, a njezin je vokal bio bremenit bespomoćnošću, teretom koji je samo ona mogla, činilo se, nositi. Sklopljenih očiju većinu nastupa kao da je bila nesvjesna publike koja ju je toplo pozdravila. Tada sam pomislio kako je gotovo banalno sve to zajedno izgledalo i zvučalo, pomalo nedostojno njezina ugleda, no danas je moj stav sasvim drukčiji. I znatno dirljiviji, zaključio je Vava. Katarina Bošnjak  Foto: Sasa Miljević/24sata |
