Odabrati najbolju hrvatsku TV seriju u prošloj godini nije nimalo teško. Ponajprije zbog vrhunske kvalitete, djelomično i zbog ne baš neke konkurencije, to je nedvojbeno “Šutnja”, sjajna krimić-drama TV serija Dalibora Matanića stvorena po motivima romana osječkog književnika i novinara Drage Hedla.

Matanić, koji se već iskazao iznimno kvalitetnim obradama književnih tekstova Ivice Đikića (“Novine”) i Roberta Perišića (“Područje bez signala”), iznova je pokazao senzibilitet i nadarenost za pretvaranja odličnih književnih tekstova u isto tako odlične TV serije pri čemu treba posebno naglasiti da su u slučaju “Šutnje” dvije sezone (svaka po šest epizoda) stvorene na temelju čak tri Hedlova romana – “Izborna šutnja”, “Ispovjedna tajna” i “Kijevska piletina”.

Naravno da preinake i pretvaranja radnje iz tri romana u 12 epizoda TV serije razdijeljene u dvije sezone nije ni lako, ni jednostavno. No, Matanić je, naravno uz svoje brojne suradnike i sjajnu glumačku ekipu, odradio taj posao vrhunski pa nije nimalo čudno što je ova serija prešla granice Hrvatske i regije te je svuda po svijetu mogu gledati korisnici platforme HBO Max.

Osuvremenjen tekst

Radnju spomenuta Hedlova tri romana Matanić je u 12 epizoda podijelio tako da u prvoj sezoni naglasak stavlja na istragu vezanu uz mučan slučaj maloljetničke prostitucije i seksualnog nasilja i iskorištavanja djevojčica i djevojaka iz osječkog Doma za odgoj djece i maloljetnica, a u drugoj sezoni uz nastavak te priče gledatelj svjedoči isto tako tužnoj priči o trgovini bijelim robljem, ponajprije djevojkama i ženama iz Ukrajine.

Oba slučaja temelje se na istinitim zbivanjima koja su se odvijala u Osijeku 2014. godine o čemu je Hedl tada kao novinar pisao izazvavši brojne reakcije i izloživši se itekako opasnosti jer je među nasilnicima koji su iskorištavali maloljetnice bilo i itekako poznatih i uglednih ljudi iz društvenog, gospodarskog i političkog života Slavonije.

Svi oni predstavljeni su ponajviše kroz lik političara, ministra Ivana Horvatića koji, naravno, ne postoji, ali je – poput istinitih događaja koji su opisani – itekako stvaran i realan, stvoren “kompilacijom” utemeljenom na karakteru i ponašanju stvarnih likova domaćih političara.

Svemu navedenom svakako treba dodati i činjenicu da su Matanić i ekipa sjajno reagirali na rat u Ukrajini te bitno osuvremenili Hedlov tekst uključivši tragiku novog velikog rata tako da su dodatno naglasili ljudsku okrenutost zlu i nasilju.

Uvjerljivi likovi

Detaljnije pripovijedanje radnje u osnovi je besmisleno, ali svakako treba reći da su brdo zanimljivih zbivanja i iznimno uspješno okarakteriziranih likova glumci realizirali majstorski stvorivši vrlo uvjerljive, životne i realne likove. Možda je i najbolji u briljantnoj izvedbi glavnog negativca, već spomenutog ministra Horvatića, Leon Lučev koji zaista moćno utjelovljuje negativnu energiju prodornog, agresivnog, nasilnog i inteligentnog političkog moćnika.

Potpuno suprotna tom liku, ali glumački na njegovoj razini, je ukrajinska ljepotica Ksenija Mišina koja glumi njegovu nježnu i vrlo emocionalnu, ali nesalomljivu suprugu Olgu.

Majstorski je ulogu novinara Stribora Kralja odigrao Goran Bogdan oživotvorivši simpatičnog, pomalo šlampavog, ali iznimno upornog novinara koji gotovo stalno živi u procjepu koji stvaraju njegova želja za profesionalnim uspjehom i opasnosti kojom taj rad može čak i tragično naštetiti njegovoj obitelji, tek rođenom sinu i supruzi koju sjajno glumi (šteta je što se ne pojavljuje češće!) Tihana Lazović.

Izvrsni su u svojim kreacijama nesavršenih i emocionalno nesretnih policajaca Sandra Lončarić kao detektivka Vesna Horak te Darko Milas kao detektiv Vlado Kovač, a na njihovoj je visokoj razini i Mijo Jurišić kao iritantni i pokvareni policijski načelnik Jakić.

Glumačke međuigre

Ovoj sjajnoj glumačkoj ekipi svakako u prvoj sezoni treba dodati Zlatka Burića, našeg glumačkog “gastarbajera” u Danskoj, koji je krajnje dojmljivo odigrao ulogu PTSP-om ugroženog ratnog vetarana Igora Kožula, a u drugoj sezoni izvrsne su uloge ostvarile srpske glumice – Branka Katić kao EU-detektivka Mila Mihajlović te Anđelka Prpić kao Jelena Filipović, šefica Reporterske mreže jugoistočne Europe.

Naravno, da bi sve to bilo dobro odigrano, najzaslužniji je režiser Matanić koji uspijeva među glumcima stvoriti takve odnose da su neke njihove međuigre zaista sjajne, posebno odnos Bogdan-Lazović i Bogdan-Prpić, ali i dijalozi i gluma detektivskog para Lončarić-Milas kao i ama baš svaki istup demonske energije Leona Lučeva ili pak smirenosti sjajne Branke Katić.

Provokativne teme

Kad se ovom glumačkom umijeću doda i izvrsna i zanimljiva radnja u kojoj teško možeš otkriti počinitelja, a uz to je kroz bogatu radnju obrađen niz provokativnih tema (sprega kriminala i političara, pokvarene političke spletke, pitanje eutanazije, nasilje nad ženama, maloljetnička prostitucija, trafiking…), onda je jasno da su obje sezone “Šutnje” punokrvna i po svim elementima sjajna hrvatska TV serija koju će se s užitkom pogledati i za desetak godina, a domaćem (pa i šire) gledateljstvu ne preostaje ništa do nadati se da će Dalibor Matanić iznova posegnuti za nekim dobrim domaćim književnim djelom i učiniti od njega sjajnu TV seriju.

A kandidata za to ima pa evo samo nekoliko prijedloga i imena autora čiji bi romani mogli itekako zaživjeti u Matanićevom mediju – Vlasta Golub, Đurđica Stuhlreiter, Mihaela Gašpar, Ivana Šojat, Goran Gerovac, Kristian Novak, Ivana Bodrožić, Franjo Janeš, Lada Vukić, Dinko Mihovilović, Staša Aras, Goran Tribuson, Zoran Ferić, Kristina Gavran, Ozren Majerić, Igor Beleš, Nebojša Lujanović, Robert Nezirović….