Pod imenom Šiza glazbeno-artiljerijski dvojac koji čine Bruno Antolić (bas) i Marko Kuhar (bubanj) iznova nam isporučuje, ovog puta na svom drugom studijskom albumu nazvanom »Zebra«, baražnu vatru drum&bass udara izraslih iz post punk, garage rock pa čak i heavy metal korijenja.

Koprivnički rock veterani predstavili su se kao Šiza prije četiri godine sjajnim albumom »Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem« koji je oduševio količinom energije, žestine i sirovosti, a »Zebra« je na tragu tog predstavljanja, ali dopunjena zanimljivim i otkvačenim medijskim performansom čiji je glavni lik njihov prijatelj Boki koji glumi zebricu imena Zebra koja pojave videouradaka s novog albuma komentira u medijima u stilu Željka Sopića, sjajnog trenera odličnih nogometaša Rijeke.

Deset pjesama

»Zebra« nudi deset pjesama i 31 minutu rock udara pri čemu najduža, uvodna »Reflektori od sunca«, traje 3.37 što je Šizi dovoljno da nam kroz žestoke, ali vrlo ritmične okvire iznese osjećaj nezadovoljstva i nesigurnosti životom (»Za jučer zapinjem, za sutra strahujem, lako zaboravljam da danas ovdje sam«) da bi potom odmah u najkraćoj (2.25) skladbi albuma, temi »Nikada« dodatnom agresijom i odličnom međuigrom instrumenata iskazali nepomirljivost stanjem koje im se ne sviđa – »Ne dam ruke u vis, ni za dolare!«.

Žestoko, »borbeno i revolucionarno« nastavljaju i u naslovnoj temi u kojoj poručuju kako je biti bolje bilo što drugo (pčela, robot, stroj) nego čovjek, da bi potom u brzometnoj »Ponašaj se tako i kad nitko ne gleda« vrlo uspješno udarili na svijet suvremenih medija, informacija i pravila struke vezanih uz medijski uspjeh – »Kad više ne pali makjavelistički, pristup mijenjaš na sotonistički«. To seciranje negativnosti nastavlja se i u košmarnoj »Leptiri« koja je još jedan primjer želje za izlaskom iz okvira bitka homo sapiensa i idealna je za koncertno divljanje.

Bogatstvo i kvaliteta

»Ha, ha, ha« kroz manični ritam i pomalo horor ozračje sjajno progovara o paranoji i ostalim oblicima psihičkih pritisaka tipičnih za suvremenog čovjeka, a odlična »Voli« u njihovom je stilu otkvačena poruka o ljubavi i nužnosti širenja tog najpozitivnijeg ljudskog osjećaja, pri čemu im je u tom beskompromisnom širenju ljubavi uzor velika hrvatska glumica Mira Furlan čije ime uzvikuju u najvećem dijelu pjesme. »Kapetan« je bučna tužaljka (»Opet oni dani kad nitko me ne voli, kad nikome ne trebam«), »Mak« je bučno skretanje k svijetu halucinacija, a još bučnija »Ful unutra« još je više u tom svijetu opijata i bijega iz stvarnosti – »Sad sam ful unutra, tamo gdje vrijeme ne postoji spreman sam za najbolje.

Prerano umoran od svijeta, konačno sam probuđen. Bacam se u vatru, tamo ću naći svoje mjesto gdje plime nestaju« – pjevaju Kuhar i Antolić zaključujući drugi album Šize.

Vokal često prepun gnjeva na granici krika i urlika, snažan razarajući ritam basa i bubnja, istina pljunuta u oči kroz sažete stihove… Sve je to Šiza, odnosno Marko Kuhar (Overflow, OSA, Rens Argoa) i Bruno Antolić (Suho Grlo Nos, Letarg) koji svoje bogato alt rock iskustvo sviranja u nizu pravovjernih rock bendova sada nadograđuju suradnjom koja ne samo da ih dodatno izgrađuje kao glazbenike koji znaju puno toga pokazati, već predstavlja i dobitak za hrvatsku rock scenu koja je zahvaljujući ovom koprivničkom dvojcu nedvojbeno bogatija i kvalitetnija.