Američki se san, u literarnom smislu, razbio prije kakvih stotinjak godina kada je američki naturalist Theodore Dreiser objavio svoje najznačajnije djelo »Američku tragediju«. Kako će naš sugovornik kazati, najnaivnija umjetnička želja jest mijenjati svijet, a to Dreiserovo remek-djelo nije uspjelo utjecati na moral svjetskih tekovina, ali na pojedince sigurno jest. Sjedinjene Američke Države i dandanas mjesto su u kojem mnogi pokušavaju ostvariti svoje nedosanjane snove, a jedan od tih sanjara je i Uliks Fehmiu, filmska i televizijska zvijezda naših prostora koji, sa svojim partnerima i, naravno, svojom suprugom, glumicom Snežanom Bogdanović, više desetljeća preko Velike Bare gradi svoje pekarsko carstvo. U Novi Vinodolski, rodni grad svoje majke, doajenke jugoslavenskog i srpskog teatra Branke Petrić Fehmiu, vraća se svakog ljeta, ali ovo je ponešto drugačije, jer je sa sobom donio i svoju knjigu »The Pain d’Avignon – Baking Book« koja će svjetlo dana ugledati 4. listopada. Sve je započelo prije više od tri desetljeća, kada je, zajedno s trojicom svojih prijatelja – Banom Stamenkovićem, Igorom Ivanovićem i Vojinom Vujoševićem krenuo u pekarske avanture, daleko od rodnog Beograda.

,,Za one koji su napustili svoje domove u potrazi za boljim životom«, posveta je na samom početku knjige koja je i povod našeg razgovora, a njega smo započeli s pitanjem – kako je sve, zapravo, započelo?

– Amerika i kruh, rekli bi Bosanci – niđe veze. Amerika i kvalitetna hrana – niđe veze. Riječ je o zemlji u kojoj se sve proizvodi na veliko i u kojoj je gotovo sve podređeno uvjetima masovnog tržišta. Mi smo započeli po uzoru na tradicionalno europsko pekarstvo, naslanjajući se uglavnom na francusku tradiciju, ali i talijansku i njemačku. Sama priča započinje zapravo tako da jedan od mojih najboljih prijatelja Igor, kao vozač, 1989. započinje raditi u jednoj od prvih pekara takve vrste. Njemu se to svidjelo i shvatio je da od Washingtona do Bostona, osim New Yorka koji je između, nije bilo ničega takvoga. Igor je pozvao nekoliko svojih prijatelja, uključujući i mene koji sam još bio u Beogradu, da uložimo u posao. Bekim mi je dao neku kintu i ja sam mu poslao. Primjerice, Vojin se trebao školovati u SAD-u, a sav novac namijenjen za školovanje uložio je u pekaru. Oni su vrata te prve otvorili 8. lipnja 1992.

Jeste li vi, u trenutku kada ste poslali taj novac, na njega gledali kao na nekakav zalog za budućnost u nesigurnim vremenima ili kao na pomoć prijatelju?

– To je, s jedne strane, bila pomoć prijateljima, ali već su vremena bila očajna. Zima 1991., Vukovar je pao, inflacija napala, država se raspala. Ništa nije cvalo. Bio sam čovjek bez neke pretjerane biznis-intuicije, ali mi nije bilo potrebno suviše mudrosti da pomislim da će mi to, nekada, biti od koristi. Uostalom, nas četvorica prijatelji smo iz djetinjstva i izuzetno smo bili i ostali vezani. Također, oduvijek sam imao financijske uvjete bolje od većine sugrađana i tata mi je ponudio da pošaljem taj novac. Nisam se, u tim trenucima, nadao da ću napustiti Beograd jer je meni odrastanje u tom gradu bilo izvanredno. Svaki put kada bi me trebalo izmjestiti iz Beograda na sedam dana – to mi je bila najgora kazna.

Čak i na more?

– Ne, more je sasvim druga priča. Prije svega – ljeti bi se svi ionako raspršili. Uostalom, mi imamo kuću na moru i to naše vrlo važno hrvatsko i novljansko životno iskustvo. U Novom sam imao svoje ljetne prijatelje, svoja ljeta i odrastanja, prve ljubavi i ostala dječja i mladalačka iskustva.

Osamdesete

Ništa vas, osim glume, nije zanimalo?

– Pa nije, da. Tu i tamo, kada sam bio mlađi, zanimala me košarka, ali nisam bio dovoljno dobar. Malo me zanimala i glazba, ali ni za to nisam nikada bio dovoljno dobar. Gluma je jedini posao u kojem ne moraš biti dovoljno dobar ni za što, a da budeš dosta dobar za to, hahaha. Imao sam sreće da sam primljen na akademiju. Krenuo sam sa studijima i to mi je vjerojatno bio najljepši period života. Cijeli svijet bio mi je pod nogama. To je bilo jako čudno jer se s jedne strane trudiš otvoriti neka nova i uzbudljiva poglavlja u svom mladom životu i nadaš se raditi stvari koje voliš, a istovremeno polagano dolaze sve jači znaci da će društvo krenuti u raspad.

I otac i majka su vam, u to vrijeme, bili velike glumačke zvijezde. Jeste li osjećali pritisak zbog toga što krećete njihovim putem? Također, živjeli ste u istoj kući, odmalena ste svjedočili i pozitivnim, ali i negativnim stranama vašeg poziva.

– Što se pritiska tiče i jesam i nisam. U svakom slučaju, bio sam nesiguran, kao i svi mi, ali sam s druge strane, što je posljedica mog odgoja, imao fundamentalnu sigurnost u svemu čime sam se bavio. Kada sam ocu priopćio što planiram upisati, sjeli smo za stol i on me upozorio na sve negativne aspekte koje gluma sa sobom donosi. Sve sam pažljivo saslušao, zahvalio i otišao na prijemni svjestan svega.

Može se slobodno kazati kako ste svoje glumačke snove počeli ostvarivati u katastrofalnom vremenu.

– To je točno. Ako su konac šezdesetih i sedamdesete najplodniji period Bekimove karijere, onda su osamdesete bile najplodniji period Brankine karijere. Bekim se odlučio prestati baviti svojim poslom 87./88., baš u periodu kada sam ja kretao na svoje studije. Kao bića smo više optimisti nego pesimisti. Koliko je god sve lagano išlo kvragu, Juga je, na kulturnom i umjetničkom polju, bila na vrhuncu oslobađanja i ekspanzije umjetničkog stvaralaštva. Snežana, za razliku od mene, ima više tog iskustva najuzbudljivijih godina što na filmu, što u kazalištu. Riječ je, naravno, o sredini osamdesetih. Ona je imala prilike igrati i na BITEF-u, i u Beogradu, na Dubrovačkim, na Splitskom ljetu, tu je i Pula kao centar jugoslavenskog filma. To je doba obilježila čitava tzv. praška škola – Grlić, Karanović, Marković, Zafranović, Paskaljević i, naravno, Kusturica. O pojavama u glazbi da i ne pričamo. Mi ne znamo što bi bilo da ovi idioti, koji su inicirali čitav užas, jednostavno nisu postojali i huškali i da smo uspjeli napraviti neku »konfederaciju« ili se mirno razići. Kao što rekoh, bez obzira na sve znakove vremena, s druge je strane bilo maksimalno uzbudljivo biti mlada osoba koja sanja postati dio te inspirativne i hrabre umjetničke scene. Baš me bilo briga za sve te političke besmislice. Nadao sam se da ih ipak neće biti, ali, kao i mnogo puta u životu, prevario sam se. Ja sam 1991. imao 23 godine. Krenuo je rat. Bilo me strah da će me pozvati u rezervu, nije mi bilo svejedno. Moji su prijatelji tada već bili u SAD-u, ja sam intenzivno razmišljao hoću li ili neću, ali ipak odlučujem ostati.

Mobilizacija

Zašto ste ostali?

– Rekao sam si – ostat ćeš u Srbiji ako dobiješ ulogu u nekom filmu ili ako te pozovu da radiš nešto s djevojkom koja ti se dopada, a to je bila Snežana. Vrlo brzo nakon toga dobivam ponudu raditi na predstavi »Zapali me« u Beogradskom dramskom pozorištu. Prvo što sam saznao je da glavnu ulogu u predstavi igra Snežana Bogdanović. Apsolutno me nije interesiralo o čemu se u djelu radi, pristao sam bespogovorno. Snežana je tada bila jedna od najvećih jugoslavenskih kazališnih i filmskih zvijezda. Krenuli smo u probe, zatvorile su se granice jer je službeno krenuo rat. U to sam doba, na sreću, dobio i američku vizu. Postavili smo »Zapali me« odmah nakon Londona i Broadwaya. Čudesna predstava, nalik rock-koncertu, izazvala je toliki interes publike da smo čak imali preprodavače karata.

Ljubav se, znači, rodila na probama?

– Kada sam pročitao komad, mislio sam da ću igrati glavnog dasu, ali nisam. Riječ je bila o jednoj od prvih uloga otvorenih gej likova u našem teatru. Igrao sam Snežinog cimera, odnosno njenu najbolju prijateljicu te sam joj mogao, na sceni, raditi sve što sam poželio, a da to nije imalo nikakvu muško-žensku konotaciju. To nitko nije znao osim nas dvoje i uživali smo igrajući se. Tu je krenula naša ljubav. »Zapali me« postaje najpopularniji kazališni komad te sezone, a ja, nakon svega nekoliko mjeseci od premijere, dobivam poziv za vojsku. Krenulo se kuhati i u Bosni, a mene sigurno nije zanimalo da ni na koji način sudjelujem u tom besmislenom ratu. Preko noći se pozdravljam sa Snežom i kidam, preko Skoplja, za New York. Tamo su me trebali dočekati prijatelji, putovao sam oko dva dana, ne znajući da NY ima dvije internacionalne zračne luke. Vojin i Bane me čekaju na jednom, a ja bio na drugom aerodromu. Jedva smo se našli, haha. Onda se događa sljedeća stvar. »Zapali me« je bila prva koprodukcija neovisnog producenta i institucionalnog teatra. Privatni producent uspijeva doći do papira koji me oslobađa mobilizacije i za sedam dana se, jednim od posljednjih letova JAT-a, vraćam za Beograd. Zaboravih reći i da je Snežana dobila poziv za vojsku – vjerojatno jedina glumica, a možda i žena koju je to zadesilo. U svakom slučaju jedina za koju sam čuo.

Zašto mislite da je do toga došlo?

– Moglo bi se reći da je glasno ustala protiv rata.

Uskoro iza toga stiže i drugi poziv za mobilizaciju i vi tada napuštate Beograd. Snežana stiže za vama 1994. Godinu ste dana na Cape Codu, prodavali ste kruh i pokušavali nešto naučiti. U to ste doba imali i neke kazališne izlete, proveli ste godinu dana u Stella Adler školi glume. U ožujku 1995. dobili ste i kćer Niku.

– Činjenica da su tamo bili moji prijatelji veoma mi je značila, a i Snežani, jer je postojala neka vrsta zajednice koja nam je, u tom trenutku, bila izuzetno potrebna. Kada smo se već našli tamo, odlučio sam da, ako smo već tu gdje jesmo, probamo napredovati u pekarstvu. Mene je zanimao jedino taj kreativni dio posla, nije me zanimao biznis ili novac, iako je sam boravak u Cape Codu značio da će me i to morati zanimati.

Sami ste rekli da ste čitav život znali da ćete biti glumac, Bogdanović je bila velika zvijezda i sve ono na čemu ste radili cijeli dotadašnji život, sve ono što ste sanjali i htjeli biti, najednom se raspalo kao kula od karata. Jeste li bili tužni?

– Tuga odlazi i dolazi u valovima. Nije bilo vremena za biti tužan. Otišao sam, pa sam se vratio, pa sam opet otišao, pa je za mnom otišla i Snežana. Kada odlaziš iz jedne sredine – iz obiteljskog doma i svoje zemlje, ti si donio odluku da odlaziš, ali ne zato jer ti se, eto, to tako sviđa. To su traumatična iskustva, riječ je o prejakim zemljotresima u kojima nastojiš preživjeti. Tuga dolazi kasnije, kada se sve ustabili, kada prođe ta strašna bura, kada se more smiri i kada se nalaziš nasred Tihog oceana i ne znaš hoće li se tvoja barka pomjeriti. U takvim trenucima prirodno je biti prestrašen i dezorijentiran. Pa i tužan. Pekara nam je tada davala nekakav privid sigurnosti, a naša izmještena zajednica surogat stvarnosti koju smo živjeli prije rata. Zanimljivo, dokle god je trajao rat, činilo mi se da je moja odluka ispravna. Onog trenutka kada su se stvari krenule popravljati, našao sam se u situaciji u kojoj sam se propitkivao – jesam li u životu htio biti pekar ili Daniel Day-Lewis? Day-Lewis, naravno, ali što da se radi. Nekada je potrebno duže vremena da se raspored naših prioriteta slegne i da se namjesti na svoje organsko mjesto. Ruše se svjetovi, a mi smo imali sreću jer nam se ništa osobno nije događalo. Naravno, bili smo kolateralna žrtva tektonskih poremećaja, a opet – moja je žrtva nikakva u usporedbi s tisućama ljudi koji su izgubili živote, bližnje, zdravlje ili domove. Što prije osoba sebe izmjesti iz pozicije žrtve, to će mu u životu biti lakše. Uz to – u trenutku kada sam shvatio da svoje vrijednosti mogu multiplicirati na nekom mikro-nivou – jer me ne zanima posao državnika, iako bih bio bolji nego ovi što to jesu, onda sam uspio. SAD je, za tu vrst filozofije, relativno dobro tlo jer je, hm, velika. Nebitan si. Kod nas svatko svakog zna i sve je suviše osobno.

Knjiga bez fotografija

Kako gledate na SAD danas?

– Polarizirana država s mnoštvom problema. Ona ti, s jedne strane, daje mogućnost da funkcioniraš u svom mikrokozmosu i to je prekrasno. S druge strane, sagledavajući šire parametre, čovjek može zaključiti da je SAD zemlja trećeg svijeta.

SAD se, naravno, promijenio od kako ste vi u njega stigli, ali strah od socijalizma ostao je isti.

– Da, kada im spomeneš socijalizam kao da si im rekao »đavao«. Problem propagande. Ono što je važno reći je sljedeće. Moja se generacija trebala ponašati drugačije. I da se ponašala drugačije vama, mladima, bilo bi puno bolje. Općenito, kada bismo manje mislili samo o sebi, i kada bismo stvarno imali petlje misliti o onome što ostavljamo iza nas – bilo bi mnogo drugačije.

Jednom ste izjavili kako se ne planirate vratiti živjeti u Beograd.

– Nakon što sam toliko radio na tom da imam opciju i izbor, zašto bih se vratio? Pokazat ću vam svoju putovnicu, da vidite koliko sam puta lani bio u Beogradu. Ponekad smo i pola godine tamo, pola u SAD-u. Ne želim si uskratiti opciju da sutra, ako mi ne bude dobro – kao što mi, uglavnom, nije dobro kada pogledam domaću štampu, da kažem »fuck off« i odem tamo gdje štampu ne doživljavam osobno.

Povod za naš razgovor zapravo je vaša knjiga koja će američkoj javnosti biti predstavljena 4. listopada, u izdanju legendarne i važne nakladničke kuće »The Penguin Publishing Group«. Kako se rodila ideja za knjigu?

– Nekidan sam slušao, čini mi se, Michaela Jordana koji je rekao:,,Nikada ni za čim nisam trčao. Postojale su samo stvari koje sam volio i oko kojih sam se trudio. Ostalo se događalo samo od sebe«. Knjiška priča započela je konkretnije 2017. Kada smo se krenuli baviti produkcijom i kada sam se sretao s ljudima koji su me počeli ispitivati tko sam, čime se bavim, odakle sam, kada sam, kako i zašto stigao u SAD, shvatio sam da mnoge ljude ta priča intrigira. Nemali broj puta sam čuo:,,Pa tvoja životna priča je puno zanimljivija od ovog filma kojeg pokušavaš isfinancirati«, hahaha. Imao sam sreću biti u doticaju s francuskim kulinarskim knjigama koje su mi, u jednu ruku, otvorile vidike. Onda sam se zapitao – zašto ne bismo ovjekovječili našu priču? Jedna djevojka, koja nam je vodila pekare, rekla je da ima poznanstvo u izdavačkoj kući Penguin i dogovorila mi je sastanak. Nisam očekivao da ću odmah razgovarati s direktoricom odjela zaduženog za izdavaštvo vezano uz hranu. Njima je ta priča, koju smo ispričali u pola sata, bila dovoljna da pristanu na suradnju. Pitali su me jesam li ikada išta napisao, odgovorio sam da nisam te su mi preporučili koautoricu – s obzirom na to da nemam iskustva i da mi engleski nije materinji jezik. Kada sam se upoznao s koautoricom Kathleen Hackett, brinuo me taj narativni dio koji se provlači kroz čitavu knjigu, dok je ona, pak, mislila suprotno – da su recepti, od kojih je sastavljena većina knjige, odnosno taj »tehnički dio«, zahtjevniji dio posla.

Tko je bio u pravu?

– Oboje, na svoj način. Šest mjeseci smo se nalazili, ona je zapisivala priču, a ja sam inzistirao na dvije stvari. Projekt na kojem sam radio s Peterom Sellarsom inspirirao me da zapišemo priču o našim zaposlenima, odnosno ljudima koji su s nama već dvadeset godina. Plus – kroz prvi dio knjige vuče se jedna narativna linija koja se lagano bavi imigracijom. To je ta druga dimenzija naše knjige o kruhu. Drugi moj zahtjev je bio da u knjizi ne bude niti jedne naše fotografije iz mladosti i sa samih početaka biznisa. Naime, prije nego što sam mislio da ću napisati knjigu, htio sam napraviti film o našoj priči. U to me doba očarao fantastični izraelski film Valcer s Bashirom. Bila je to nova forma – animirani dokumentarac i htio sam da, ako budemo snimali film, on bude ispričan tim sredstvima. Kada se uspostavilo da će to ipak biti knjiga, zaželio sam ilustracije umjesto fotografija. Kontaktirao sam Davida Polonskya koji je radio na Valceru. Nisam znao ni hoće li mi se javiti. Napisao sam kratku poruku o našoj priči i on mi odgovara:,,Kruh volim, prijateljstvo razumijem, rat živim cijeli život. Pristajem«. I to je to!

Sadašnji trenutak

U kojem ste trenutku prihvatili pekarstvo kao nešto čime ćete se baviti ostatak života?

– Bekim i Branka došli su u NY 2001. Bekim me gleda i kaže mi:,,Oh, Bože. Sve je ovo super, doista jesam ponosan, ali jesi li ikada pomislio što bi bilo da si ovu količinu sati, dana i truda uložio u engleski jezik i svoj glumački poziv?« Vidio sam kod njega, tada, određenu vrstu tuge. Baš sam u tom periodu donio odluku da ću se baviti pekarstvom. Snežana mi je tu užasno puno pomogla. Tada sam shvatio da sam se glumom oduvijek htio baviti iz pogrešnih razloga – odnosno zbog efekata glumačkog posla, a ne samog procesa glumačkog stvaranja. Naravno, govorim o svojim počecima. Zanimala me posljedica, zanimali su me aplauzi. Nisam shvaćao da je proces stvaranja ovaj trenutak. Vi i ja sada razgovaramo i sada stvaramo, a ne u nedjelju kada će razgovor biti otisnut. Tako je i s filmom i serijama. Ako ti ne znaš vrednovati sadašnji trenutak – najdragocjeniju stvar na svijetu, onda je sve pogrešno. Tih dana mi je to kliknulo u glavi. Naša potreba da stvaramo – ona mora naći svoj ventil. To ne mora značiti da taj ventil mora biti samo u jednoj stvari, u mome slučaju u glumi, jer sam ga ja počeo nalaziti i u kruhu. Tada sam si rekao:,,Ako više nikada ne staneš na scenu, bit ćeš okej. Od kruha ćeš raditi vrhunske kreacije, koliko god nekome to zvučalo smiješno«. Vrlo brzo nakon tog mog obračuna sa samim sobom, dolazi mi poziv za prvu kazališnu predstavu u New Yorku. Da samo znate koliko mi je nebitno bilo hoće li je itko doći pogledati! Ljudi ne shvaćaju da nema nagrade koja je nakon, sam je put najveća nagrada. I dalje, svakodnevno, iskačem iz tih šina i vraćam se u njih, kako bih se podsjetio tih riječi koje sada izgovaram jer je riječ o umijeću življenja. Druga važna životna lekcija je da treba prihvaćati ljude onakvima kakvi jesu i ne treba ih pokušavati mijenjati. To je, također, užasno teško, ali i dragocjeno. Prihvaćanje je, u jednom produktivnom smislu – iako ne volim riječ produktivno – velika stvar. Kada smo si sve to posložili u glavi, prije 20 godina, tada smo počeli napredovati.

Tada je, ranih dvijetisućitih, slijedio i »Diplomac« – vaš prvi producentski projekt i vaše prvo vraćanje u domaće kazalište nakon godina glumačke šutnje, prihvaćanja, varenja, tuge i ljutnje?

– U listopadu 2000. mi otvaramo pekaru u NY, ne znajući hoće li itko od nas kupiti kruh. To je kao da se nadaš da će te netko uzeti igrati u Barcelonu, a znaš da u njoj igraju Messi, Ronaldo, Modrić i Neymar, haha. Imali smo sreću da, gdje god bismo odnijeli naš kruh, nailazili bi na pozitivan odziv. Nekoliko godina kasnije, točnije 2003., kažem – ako vodim pekaru u NY, zašto ne bih doma mogao napraviti predstavu ili film. Odatle je krenuo Diplomac. Milana Trobozić, udana Garfield, bila je Snežina dobra prijateljica i marketinški direktor BDP-a te producentica naše predstave »Zapali me«, a potom i »Diplomca«. Naš je cijeli život jedan stav – svoje smo, o političkoj situaciji u našoj zemlji, rekli i odlučili smo se vratiti s nečim iz šezdesetih, nečim lepršavim i lakim što podsjeća na neko ljepše vrijeme. Tako se dogodio »Diplomac«. Tada, kao i sada, propitkivao se kazališni model. Nas nije zanimalo da donesemo rješenje, ali nas je zanimalo postoji li mogućnost da, na našim prostorima, opstane jedan drugačiji producentski model, a to je onaj da dođeš, odradiš predstavu, igraš je trideset dana svakodnevno i odeš. Bili smo rasprodani.

Iako ste sa svojom suprugom dijelili kazališne daske, sada zajedno snimate novu seriju Poziv. Kako je dijeliti scenu sa suprugom?

– Lijepo. Pretpostavljam da nas dvoje nikada ne bismo mogli biti zajedno, to je moje mišljenje, njeno se možda razlikuje, da nismo zaljubljeni jedno u drugo prije svega kao u umjetnike. Ja sam se u Snežanu prvo zaljubio kao u glumicu, u njeno umijeće, a potom kao u ženu. Nema tu nekih pikanterija (smijeh).

Branka i Bekim

Što ste pokupili od oca, a što od majke?

– Branka je meni, što se životne energije tiče, inspiracija. Ali to je njena priroda. S druge strane, ona se itekako trudi da toj svojoj prirodi omogući da se stalno razvija. Sjećam se prošle godine, kada ste radili proslavu njenog šezdesetogodišnjeg glumačkog jubileja u Novom, i kada je bio prikazan njen studentski film iz šezdesetih godina, zaintrigirala me jedna rečenica. Ona u tom filmu igra sebe, ustvari ne igra sebe, ali sve izgovorene rečenice su zapravo njeno djelo. I kada ona u tom filmu kaže:,,Moj je najveći problem što sve razumijem«, ja ostanem paf. Slobodno se možemo vratiti na ono o čemu smo maloprije razgovarali – u onome trenutku kada razumiješ, tada više ne sudiš. Doći na tu razinu svijesti tako mlad, u filozofskom, religijskom ili kozmičkom smislu, veliki je blagoslov jer netko mora mnogo više raditi i nikada neće uspjeti doći do te razine, a nekom je to prosto dio prirode. Imao sam sreću da jedan od roditelja uz koje sam rastao, a to je moja majka, ima tu vrstu odnosa prema životu. Volio bih je imati koliko i ona. Moj je otac bio potpuno drugačiji. U svojoj knjizi on piše da se, u jednom trenutku, trebao u Italiji sastati s vlasnikom Paramounta Charlijem Bluhdornom. Imali su zakazan sastanak u podne, u foajeu hotela. Bekim sačeka pet minuta na recepciji, priđe recepcioneru i upita je li za njega ostavljena ikakva poruka. Ovaj odgovori negativno, Bekim sačeka još 10 minuta i nakon svega petnaest minuta napušta hotel. Vraća se navečer u sobu gdje ga čekaju poruke od redatelja, producenta, kolega. Svi ludi zbog njega! Sutra ujutro bio je na sastanku i svi ga pitaju kako ga nije sramota, na što on odgovara:,,Nemojte mi govoriti o profesionalizmu. Imate moj broj, mogli ste ostaviti poruku. Apsolutno poštujem svoje vrijeme, ali i tuđe. Očekujem da se tako poštuje i moje.« U tom momentu igra glavnu ulogu u najvećem Paramountovom filmu te godine. Itekako je dobio simpatije od Bluhdorna. U trenucima pisanja knjige, čitam taj pasus, ja koji sam čekao na stotine ljudi puno duže od petnaest minuta, i pitam ga:,,Sada, kada s vremenskim odmakom gledaš na taj događaj, bi li postupio isto«? On me je samo hladno pogledao. Onda se sjetim – koliko mi, ustvari, možemo daleko od sebe samih?

Jeste li zahvalni na svom kulturnom i genetskom kapitalu koji ste naslijedili?

– Apsolutno. S obzirom na to da sam rastao u Beogradu, moje je hrvatsko iskustvo – koje je nekako i spona do tog talijanskog iskustva i njihovih mirisa, okusa, boja i načina života, bilo apsolutno važno. Brat i ja smo donekle degradirali karijere naših predaka, haha. Kada shvatim koliko knjiga nisam pročitao, koliko svijeta nisam vidio – uplašim se. Od kad smo otišli, i od kad se možemo vraćati, svako je naše ljeto obilježeno dolaskom u Novi. Kada ti nekome u SAD-u kažeš da si odsutan na dva mjeseca, oni na te gledaju kao na izvanzemaljca. A mi živimo tu privilegiju. Dogodi se, nerijetko, da ostanemo i puno duže. Bez obzira što bi nas netko mogao doživjeti kao osobe koje su stekle puno iskustva, puno toga vidjele ili saznale u svome životu, makar kada je o prostornim iskustvima riječ, osjećam da nismo vidjeli niti djelić. Toliko toga bih volio!