Splitsko-riječki glazbenik ni u vrijeme potpune izolacije glazbeno ne miruje, jučer je sa svojim bendom Fiumensi održao prvi stream koncert na stranicama Žujinog Facebooka. Trenutačno slobodno vrijeme ne troši uludo, pa prevrće po starim materijalima i smišlja nove, a najavljuje i prigodnu pjesmu o koroni. Otkriva kako mu i nedostaje vremena za sve one zaostatke koje je godinama odlagao odraditi u stanu, a sad su konačno došli na red.

U svemu mu pomaže i kći Nikolina koja mu se pridružila nakon potresa u Zagrebu. Tata i kći u izolaciji, uz riječke modrine koje su Nenu Belana privukle još davnih godina kad je odlučio i preseliti se u naš grad.

Jučer ste uživo na Žuja Facebook stranici imali koncert, baš i ne mirujete ni za vrijeme korone?

– Pa, eto, ukazala nam se ta neočekivana i neobična prilika, pa smo je iskoristili na naše veliko zadovoljstvo, jer sad na žalost, u ovom razdoblju nemamo prilike svirati, a to ipak najviše volimo raditi. Naravno, strogo poštujući naputke Stožera o distanciranju i higijeni. Streamali smo iz studija našeg člana, basista Olje Dešića, koji se nalazi na Trsatu, i koji ima više prostorija pa je svaki član postave mogao biti u svojoj.

Staložen i prilagodljiv

Kako vas osobno pogađa ova situacija s koronavirusom i svim mjerama opreza?

– Ja sam staložen i prilagodljiv tip, pa sam se prilagodio i ne dopuštam da me situacija pogađa, već je pokušavam raznim aktivnostima okrenuti u svoju korist. A što se tiče mjera opreza, njih se svakako striktno pridržavam, a to savjetujem i svim građanima ove države.

Morali ste i po kći Nikolinu u Zagreb netom nakon potresa, sad ste svi na okupu?

– Ako smo nas dvoje svi, onda da, svi smo na okupu! Šala naravno, ali da, ujutro oko 6 i 30 imao sam njezin poziv nakon što je i mene ovdje u Rijeci probudila škripa kreveta i ljuljanje zgrade, a samo mogu zamisliti kako je tek bilo njima u Zagrebu. Glas joj je zvučao prestrašeno, poluuplakano… Rekla mi je da su na ulici i da im je hladno. Nisam dvojio, sjeo sam u auto i pravac Zagreb, te sam je pokupio i, evo, nas sad tu već nekoliko dana kod mene u Rijeci.

Kako provodite vrijeme? Smišljate li zajedno neke nove stvari ili možda novu zajedničku suradnju ?

– Ovo veliko vrijeme kod kuće, koje nam je neplanirano dano, ne mislim prespavati ili uludo utrošiti, već ga koristim za aktivnosti za koje u svom uobičajenom načinu življenja nikad nemam vremena… Primjerice ofarbao sam neke štokove, popravio ili zamijenio regulatore svjetala, očistio temeljito stan, upravo sam u fazi da višak odjeće koji se nagomilao po ormarima u zadnjih dvadesetak godina, odvajam i doniram Crvenom križu, isto tako rješavam se nepotrebnih stvari i papirologije koje su se također namnožile po kući…

Navečer se malo opustim uz seriju »Babilon Berlin« koju upravo »gutam« svakodnevno jer mi se dopada. Što se tiče glazbe, u kuhinji dok kuham ili jedem obično puštam neku finu klasiku za opuštanje. Moja kći Nikolina, mi, naravno pomaže oko svega što može. Što se tiče stvaralaštva, najprije sam odlučio dovesti u red svoj atelje, dakle studio u kojem stvaram. On se također nalazi u stanu. I njega sam najprije temeljito očistio, a zatim, s obzirom na to da sam elektroničar po struci, sredio prekinute ili škripave kablove, otvorio uređaje koji ne rade dobro i popravio što se da popraviti.

Odlučio sam i prebaciti staru arhivu iz 90-ih s ADAT traka u hard disk, pa sam tom prilikom otkrio pjesmu koju sam ‘97. snimio za album »Južnjačka utjeha«, ali nije na kraju ušla u album. Sad je imam namjeru miksati. Pronašao sam još dvije pjesme koje ću »obnoviti«, s tim da je jednu zaželjela otpjevati Nikolina. Radim i jednu prigodnu anti-korona pjesmu, obradu, koju ćete uskoro čuti.

Imam i neke pjesme prijatelja koje namjeravam snimati u demo obliku te jednu svoju – za sebe, novu. Imam još brdo planova u studiju, uključujući i rad na soundtracku mjuzikla »Bambina«. Na kraju ispada da čak i u ovim uvjetima imam premalo vremena… Mora da sam prvi u Hrvatskoj koji tako nešto izjavljuje!

Jukebox mjuzikl

Prošlog mjeseca postavili ste i mjuzikl »Bambina« u splitskom HNK-u, tko je zapravo Bambina ?

– Bambina je ustvari tanker koji grčki brodovlasnik naručuje u splitskom škveru, jer on svoju partnericu zove Bambina. Bambina je i ime mjuzikla, jer nam se to učinilo najzgodnijim. A sve to skupa po mojoj pjesmi iz 1987. godine, »Bambini«, koja se između ostalih i izvodi u mjuziklu.

Dugo ste priželjkivali mjuzikl, kako je uopće došlo do suradnje s redateljem Krešom Dolenčićem i splitskim kazalištem?

– Mjuzikl »Bambina« je, usudio bih se reći, kruna moje karijere. Ostvario sam san, koji sam sanjao dobrih dvadesetak godina, da imam vlastiti mjuzikl postavljen na daske Hrvatskog narodnog kazališta, da na taj način uđem u službenu hrvatsku kulturu i zaokružim svoje životno djelo. Ideja je bila da se radi tzv. jukebox mjuzikl, dakle mjuzikl čija se priča gradi na temeljima autorskih pjesama, već postojećih i poznatih, nešto slično kao »Mamma Mia«.

Redatelj Krešimir Dolenčić me je nazvao prije godinu dana sa sličnom idejom, naravno na moje oduševljenje, i priča se počela kotrljati. Srećko Šestan, intendant splitskog HNK-a je s oduševljenjem prihvatio ideju i dao nam u ime tog teatra apsolutnu podršku. Pisanje scenarija ili dramaturgije prepustili smo Krešinoj supruzi Ani Tonković Dolenčić, inače profesionalnoj dramaturginji koja je taj posao obavila maestralno, smjestivši radnju u moj rodni Split 80-ih, baš kad sam ja i pisao mnoge od tih pjesama koje su sad i upotrijebljene u mjuziklu i kad sam ustvari glazbeno sazrio.

U priči se radnja odvija u splitskom škveru, ima tu malverzacija i korupcije, ali naravno i paralelnih ljubavnih radnji kako to već ide u mjuziklima. I happy end naravno, jer jedino u teatru možeš uvijek zamisliti i imati sretan kraj i da sve na kraju funkcionira dobro, ako već ne možeš u realnom životu.

Jasen Boko je adaptirao tekst na splitski sleng, a moj kolega iz Fiumensa, basist Olja Dešić, napravio je sjajne aranžmane za orkestar, i dao jednu potpuno novu dimenziju svim tim pjesmama. U mjuziklu inače moj bend i ja i sviramo uživo zajedno s kompletnim orkestrom HNK Split.

Kao autor i sudionik jeste li zadovoljni predstavom, je li dobila peticu kod vas?

– Premijera je bila na samo Valentinovo, 14.veljače, i požnjeli smo veliki uspjeh, kritike po medijima su mahom bile izvrsne, a publika je bila oduševljena. Predstava je trebala ići dalje, do sad smo ih odradili 11, tražila se uvijek karta više, tako da sve su bile rasprodane kao što je i rasprodano bilo i svih 15 idućih koje smo trebali odigrati do ljeta.

Glumački talent

Guliano pjeva glavnun ulogu, zašto ste baš njega odabrali?

– Glumci u mjuziklu su naravno profesionalci, svi iz splitskog teatra, osim što imamo i jednog gosta, pjevača Giuliana Đanića, koji glumi jednu od glavnih uloga, direktora škvera i ima direktorske brkove. Nisam ga ja odabrao, već Krešo. Moram priznati da sam u početku bio pomalo skeptičan, znao sam da čovjek izvrsno pjeva, al’ gluma, u to nisam bio siguran… Međutim, čovjek me potpuno razoružao i jako ugodno iznenadio svojim glumačkim talentom.

Mjuzikl je zahtjevna forma, glumi se, pjeva, pleše, traži uglavnom i puno sudionika… niste prezali pred izazovom?

– Da, u »Bambini« imamo 80-ak ljudi koji su uključeni u predstavu, glumci, zboristi, glazbenici, tehnika i još mnogo toga. Međutim, nisam dvojio ni trenutka, znao sam da uz sebe imam top ekipu, i svjestan sam naravno kakvu glazbu imam i da to mora ispasti dobro. Bili su to izazov i prilika koju nikako nisam smio i nisam propustio.

Ovo zapravo i nije vaša prva suradnja s kazalištem, niste li unatrag nekoliko godina surađivali i sa šibenskim mališanima?

– Točno, ali bih se vratio i 29 godina unazad, u 1991. godinu kad sam upravo s Krešom Dolenčićem prvi put surađivao, također u HNK-u Split, u opereti/mjuziklu »Splitski akvarel«, gdje sam bio – izvođač! Tedi Spalato i ja smo glumili američke mornare Johnyja i Willyja, koji zavode lokalnu djevojku koju je igrala Anja Šovagović Despot. I to je bilo moje prvo iskustvo na kazališnim daskama.

Onda sam surađivao s Međunarodnim festivalom djeteta u Šibeniku, kako ste naveli, i to četiri puta, uvijek za njihova otvaranja. Naime, pisao sam kompletnu glazbu za tri mjuzikla »Buratina«, »Matildu« i »Čarobnjaka iz Oza«, sve u režiji Nine Kleflin, koja su se tim prigodama izvodila, a »Buratino« i dvaput. Moj bend Fiumens i ja smo u svim tim predstavama i uživo svirali. Još sam radio i instrumentalnu glazbu za predstavu »Povratak Filipa Latinovića«, po Krleži, za HNK u mađarskom Pečuhu, također u režiji Nine Kleflin.

Vatromet za 60.

Prošli mjesec ste slavili i rođendan! Kako ste ga proslavili, je li bilo vatrometa?!

– Vatromet ćemo ostavit za dvije godine kad ću napunit 60, a ove godine sam 58. rođendan slavio u Splitu s ekipom iz mjuzikla. Upravo smo bili u probama za premijeru, i proveli smo se sjajno!

Često ste donosili velike odluke i čini se isplatile su se, djelujete zadovoljno?

– Pa bilo bi veoma neskromno od mene kad bih izjavio da sam nezadovoljan svojim životom. Da, bilo je tih nekoliko velikih i bitnih odluka koje su promijenile tijek mog života. Uvijek sam riskirao donoseći ih, svjesno, ali uvijek slušajući glas srca, a ne razuma… i isplatilo se.

Čemu zahvaliti, sreći ili pameti?

– Sreću treba isprovocirati u životu, a pamet će to dopustiti. Jer su svi onda na dobitku, i pamet i duša.

Premijerna izvedba »Bambine« bila je na Valentinovo, nije li i vaš prvi koncert u Rijeci, u Dvorani mladosti bio na Valentinovo?

– Pa i nije, jer sam godinama prije imao pregršt sjajnih koncerata s Đavolima, u ovom gradu gdje sad i živim. Ali svakako ona tri Valentinova u Dvorani mladosti 90-ih su nezaboravna.

Na pozornici ste tada bili trojica dalmatinskih asova, Oliver, Gibo i vi? Kako je to vama izgledalo tada i kako vam izgleda danas?

– Oliver, Gibonni i moja malenkost, treba li išta više reći?! To je neponovljivo iskustvo koje ću do kraja života pamtiti. Na jednom od njih sam snimio i spot za pjesmu »Dotakni me usnama«, i tamo se lijepo vidi atmosfera koja je vladala dvoranom. Mislim da sam lebdio par centimetara iznad tla za vrijeme cijelog koncerta.

Surađujete li, družite li se s Gibonnijem i danas?

– Pa vidimo se ponekad, da, a i ponekad i surađujemo. Bio mi je gost, recimo na mom velikom koncertu u Zagrebu na Šalati prije dvije godine, i otpjevao između ostalog i moju pjesmu »Ponoćna zvona«.

Sol u ustima

Što to vi Dalmatinci zapravo krijete u svojin genima?!

– Dalmacija, a posebno Split, je jedna veoma raspjevana i muzikalna sredina. Tako da vjerojatno naši geni umjesto od nukleotida se sastoje od nota. Morat ću to još pomnije istražiti… (smijeh)

Rekla bih da ste glazbeno uvijek bili malo odmaknuti od izvorne dalmatinske pjesme, ali ne i glazbenog temperamenta. Zvučali ste drugačije, tekstovi su vam bili zaigrani. U vašim pjesmama osjeti se sunčani i melodičan mediteran, ali i rokerski štih.

– Pa tu ste negdje, moj temperament je izvorno mediteranski, pa odrastao sam uostalom u Dalmaciji osluškujući zvukove valova mora i šuštanja palmi, s okusom soli u ustima. No, na krijestama tih valova s one strane Jadrana stizala je i melodika talijanskih kancona.

Odrastajući jako sam se u nekom momentu zainteresirao za Beatlese i njihov britanski raspjevani pop, ali i za američki izvorni rokenrol zvuk. Vjerojatno su svi ti silni utjecaji stvorili u meni tu neobičnu mješavinu i formirali moj autohtoni glazbeni izraz.

Što vas zapravo najviše glazbeno nadahnjuje? Koje osjećanje?

– Moj kreativni rad je dakle vezan uz glazbu, a glazba je moj život definitivno, tako da inspiraciju za nju tražim u vlastitom životu ili jednostavno promatrajući svijet oko sebe. Moja velika ljubav prema glazbi je osnovni motor pokretač moje kreativnosti, a život mi pruža prilike.

Imate dosta ljubavnih pjesama? Zaljubljivi još uvijek?!

– Možda sam ja svoje već »odradio« u nekom stereotipnom poimanju tog izraza. Međutim, ljubav doživljavam kao puno širi pojam od tog osnovnog poimanja, cijeli život je jedna velika ljubav. Tako da ipak da, zaljubljiv sam i dalje. Zaljubim se u sunčan dan nekad kad se probudim, zaljubim se u neku dobru pjesmu koju prvi put čujem na radiju nekad, zaljubim se u juhu od pomidori s bosiljkom i mozzarellom…

Posebna Rijeka

U Rijeku ste nam došli najprije malo, a onda ste ostali već punih 25 godina?

– Eto, spletom okolnosti našao sam se sasvim slučajno u ovom izuzetno posebnom i divnom gradu. I ostao! A možda i nije slučajno, jer kako kažu, u zvijezdama je zapisano sve, a i sam sam pomalo fatalist i sklon sam se složiti s takvim razmišljanjem.

Ķažete da vam je u Zagrebu posao, u Splitu da guštate, a u Rijeci imate mir. Niste nas baš nešto nahvalilii?! Ili je mir ipak za vas najznačajniji?

– Mir je nevjerojatno značajan, ne samo meni, svakome bi trebao biti. I mislim da ne može biti veći kompliment gradu od toga. Pritom ne mislim da Rijeka ne živi, ovaj grad itekako živi i zna živiti. Ja sam mislio na onaj važniji mir, a to je duševni, i sredini koja mi je to uspjela podariti se klanjam.

Privatni život vodite iza zatvorenih vrata što nije baš mnogima uspjelo?

– Ustvari je jednostavno, zatvoriš vrata i to je – to. Druga stvar je što većinu nešto vuče pa se vole promovirati u javnosti na svim mogućim razinama. Ja takvih poriva nikad nisam imao, a nemam ih ni sad. Uostalom, privatni život gubi prefiks privatan, ako ga oglašavamo u javnosti, postaje javan.

Živite u centru Rijeke, često vas se vidi u šetnji? Zadržali ste dalmatinske manire i naviku điranja rivom, njegujete li još neke rituale s dalmatinskim predznakom?

– Pa dobro, Rijeka i Split imaju puno poveznica, prije svega to su mediteranski, primorski gradovi, prehrambene navike su dosta slične, jede se dosta morska hrana, vina su slična, tradicionalna glazba su polke i valceri, harmonike i mandoline se sviraju, plaže su popularna mjesta okupljanja.. Ima toga, tako da i nije neki problem bio prebaciti se na »kvarnerski« đir.

Imate li neko svoje posebno mjesto u Rijeci koje vas je posebno osvojilo?

– Imam ih puno, al’ nećemo sad reklamirati nikoga posebno. Volim dobro jesti, a u Rijeci se stvarno na puno mjesta može izvrsno jesti. Imam i svoje omiljene lokale, vidikovce, a posebno obožavam svoj stan i pogled iz njega.

Jeste li još kako aktivni, vježbate li, to je sad »in«. Kako održavate kondiciju za koncerte?

– Aktivan sam naravno, zar vam djelujem neaktivno? Hahahh… Volim šetnje i volim bicikl. A živim na točno 99 stepenica visine, zgrada nema lift i svaki dan nekoliko puta gore dolje mi je to odličan trening. Moram napomenuti da na godišnjoj razini jako puno imamo koncerata, a na svakom koncertu se pošteno izmorim i oznojim što je isto jako dobar fizički trening!

Smisao života

Do sada ste izdali dvadeset albuma, imate 14 Porina u vetrini, dobili ste i nekoliko strukovnih nagrada i što biste rekli kako? Je li to sve zato što ste zaljubljeni u glazbu?! Ima li tu još nešto, kako biste savjetovali mlade glazbenike, gdje staviti prioritete?

– Ma naravno, glazba je smisao mog života, njoj sam se čitav predao, bezuvjetno, bez blefa, iskreno i duboko… i ona mi je to vratila u obliku tih nagrada, ali i ono najvažnije, u obliku sreće, i ispunjenja suštine i smisla življenja. Nastavno na tu izjavu, mladim kolegama bih jednostavno rekao – budite svoji, budite uporni i vrijedni, izazivajte sreću, budite predani i iskreni do kraja. I kvalitetni naravno.

Volite i festivale? Redoviti ste na nekima poput Šibenskog, Zagrebačkog..

– Da, volim, valjda je to utjecaj San Rema iz djetinjstva. Počeo sam davno nastupati prvo na Splitskom, pa onda na Melodijama Jadrana, pa na Zadarskom, Arenafestu, Etnofestu Neum. Najviše puta sam nastupio na Šibenskom gdje sam ujedno i najnagrađivaniji i izvođač i autor. Nastupao sam i na Zagrebačkom, a zadnje četiri godine sam i umjetnički ravnatelj tog festivala.

Ipak vaš bend Fiumensi puno vam znači, uvijek naglašavate da ste dijete benda, da jedino tako funkcionirate?

– Naravno… mladim kolegama bih još dodao, osnov uspjeha su: pod jedan autorski rad, pod dva terenski rad, odnosno svirka, a svirke bez benda nema. Imao sam sreću i kao u mojoj pjesmi posvećenoj ovom gradu, »Rijeci snova«, gdje pjevam stihove »našao sam sve na ovoj obali«, našao sam ovdje vrhunski bend, s kojima sam evo već 23 godine u nepromijenjenoj postavi, i držimo se zajedno i u dobru i u zlu.

Oni mi drže leđa, bez njih bi bilo sve nemjerljivo teže, da ne kažem nemoguće. I zato Leo Rumora, Olja Dešiću i Vedrane Križane – hvala vam!

I za kraj ima li nešto čime ćete nas ponovo iznenaditi?

– Ima naravno! Al’ ako vam kažem, kakvo će to onda iznenađenje biti?! To be continued… (smijeh)