Anđa Marić: Znam da će mi sljedeće godine ponovo narasti krila

Za 38. rođendan sam poželjela još jednu uspješnu godinu kao što je bila prethodna, govori pjevačica iza koje je teško razdoblje i dodaje kako je pisanje njeno otkriće i veselje, a voljela bi se okušati i u glumi

Godinu na izmaku glazbenica Anđa Marić pamtit će samo po lijepim stvarima i kako kaže sama sebi bi dala »pet« kada vidi koliko je toga postigla. Iako joj liječnici, nakon dijagnoze upale moždanih ovojnica, nisu predvidjeli lijepu budućnost ona je odlučila ne predati se. Iza nje je sudjelovanje u prvom »Celebrity MasterChefu«, snimanje modne kampanje, knjiga za djecu, a vratila se i pjevanju i snimila singl »Mala pauza«. Upravo će svoju prvu knjigu za djecu, »Afra« danas s početkom u 18 sati predstaviti u Muzeju djetinjstva Peek&Poke.   Za početak, kako ste?  – Dobro sam hvala!   Prije dvije godine dijagnosticirana vam je upala moždanih ovojnica. Može li se reći da je najgore za vama?   – S takvom dijagnozom se može reći samo da je najgore tek ispred mene, ne šalim se, ali je smiješno.   Sredinom studenoga proslavili ste 38. rođendan i to bez štapa uz pomoć kojeg ste posljednje vrijeme uvijek hodali. Što ste si poželjeli?  – Za rođendan sam poželjela još jednu uspješnu godinu kao što je bila 37.   Što biste savjetovali ljudima koji se suočavaju s istom bolešću?  – Baš svim ljudima bi savjetovala da žive u sadašnjem trenutku, budu zahvalni za svoje zdravlje i voljene osobe i možda ovo: ne računa se veličina čovjeka po tome što nikada ne padne, nego iz kakve se rupetine uspio iskobeljati. I sretni blagdani!

Knjiga »Afra« ima neobičan ovitak. Zašto ste se odlučili na »dlakave« korice?  – Ovitak i dizajn knjige je djelo Lega-Lega dizajnera Borisa Matošića, ali moja je ideja da bude dlakava, da djeca mogu zaspati s njom. I da opet malo zavole knjige. Probala sam.

  Tko vam je bio najveća podrška u proteklom razdoblju?  – Moja frendica Ivana, roditelji, sin i brat Zoltan.   U Rijeku dolazite predstaviti knjigu »Afra«. Riječ je o vašem književnom prvijencu nastalom prije nekoliko godina. Kako ste se odlučili na pisanje knjige?  – Zbog oslabljene motorike bila sam prisiljena više raditi iz glave. Prije sam pisala kolumne za razne časopise i internet portale i volim pisanje, pa sam probala.   No nećete stati na »Afri«. U kojoj je fazi taj vaš drugi uradak, je li riječ o nastavku »Afre«?  – U fenomenaloj fazi je, završavam je, ali ne radi se o nastavku »Afre« nego o povijesno fantastičnom romanu za dječake i znatiželjne cure. Sin je zahtijevao da se u sljedećoj knjizi glavni lik zove kao on, pa sam poslušala. Taj roman se u mojoj glavi dogodio kad sam skužila da nema legende o zmajskom mostu u Ljubljani ni zmajevima na njemu, a napravio ga je hrvatski arhitekt Juraj Zaninović.

 MOJI KNJIŽEVNI HEROJI

Jeste li prilikom pisanja »Afre« bili inspirirani vlastitim djetinjstvom?  – Da, naravno. Ali još više me inspirira sin i njegovo odrastanje.   Knjigu su prvi pročitali Ivan Kušan i Zvonimir Milčec. I jedan i drugi su u međuvremenu preminuli. Koje ćete njihove savjete pamtiti?  – Oni su bili jedni od mojih književnih heroja i kad su me oni pohvalili, morala sam vjerovati u sebe i izdati tu knjigu bez izdavača jer nisam mogla čekati, jednostavno mi je trebalo da mi se desi nešto lijepo, nakon svega. Pohvalio me još jedan književnik čije knjige obožavam, ali me strah reći tko, da se i njemu nešto ne dogodi. Ludo, znam, ali tako je. A znam da ljudi imaju predrasude kada čuju da sam nešto napisala, ali to namjeravam promijeniti kvalitetom svojih djela. I strpljiva sam.   Jednom prigodom izjavili ste da biste voljeli živjeti od pisanja. Želite li to još uvijek?  – Da, još uvijek bih voljela živjeti od svojih knjiga i pjesama. Možete zamisliti bolji posao za mene? Ja ne.   Što vam znači pisanje? Je li to svojevrstan ispušni ventil za sve što vam se događa?  – Zapravo ne. Pisanje ovoga što pišem danas je svojevrstan bijeg u maštu i rasterećenje. Izuzetno je izazovno i uzbudljivo stvarati likove i uspješno umetnuti i pokoji savjet i vlastito iskustvo.   Slijedi li nakon knjige za djecu, knjiga za odrasle?  – Ne. Nisam razmišljala o tome jer odrasli stvarno imaju izbora što čitati. Pišem ja dnevnik »kako sam preživjela«, i neki sam dan čisteći kompjutor nabasala na neke postove iz travnja 2012. koji su me i nasmijali i rastužili. Ali to pišem za sebe.   Što je vaš sin Gašper rekao na knjigu koju ste njemu posvetili?  – Pa on me to tražio pa se i navikao da ja to pšem već više godinu dana. Ili dvije? Neki dan mi je nešto komentirao kad sam mu čitala. Inače uopće nije zainteresiran za taj roman.   Ove jeseni Gašper je krenuo u hrvatsku školu i živi s vama u Zagrebu. Je li to znači da je borba oko skrbništva okončana?  – Istina, Gašpi je sa mnom u Zagrebu, jako se lijepo uklopio u novu školu i dobro mu ide. A ovo drugo pitanje, ne znam šta da vam kažem. Priča oko toga još nije završena. Nakon što se dogodila bolest, čini mi se kao da je sve što radim i stvaram u drugom planu, pa ćemo zato u ovom razgovoru samo o lijepome. Ove subote vas pozivam u muzej Peek&Poke na promociju moje knjige Afre, a znajte i da dolazim s Afrom osobno i nadam se da će se vašim čitateljima svidjeti novi singl »Mala pauza«.

 DOSTA JE PLAKANJA

Recite nam nešto »Maloj pauzi«, riječ je naime o vašem novom singlu koji je ovih dana i objavljen.   – Pjesma se zove »Mala pauza«. Baš kao i ime govori, i ja sam trebala mali odmak od svega. I sada sam opet tu. Nadam se da će vam se moja glazba svidjeti.   Singl ste snimili s Marijom Luketom, nekad članom grupe Flare. Od vaše posljednje suradnje prošlo je trinaest godina. Kako je bilo naći se ponovo zajedno?  – Ovu pjesmu »Mala pauza«, smo Marijo Luketa i ja pisali prije nekih 13 godina, još dok smo stvarali pjesme za drugi album Flarea koji nikada nije izašao. Onda me je početkom ove godine Marijo nazvao i napravili smo novu verziju pjesme i još neke, čut ćete.   Znači li to da nakon singla slijedi album? Je li ovo vaš povratak na hrvatsku glazbenu scenu?  – Nakon singla slijedi drugi pa treći, ako bude sreće, jednog dana i album, ali bez obaveza. Za mene je ovo velika stvar jer sam izgubivši motoriku izgubila i moć manipulacije daha, pa je ovo produkt velikog truda i Marijove vjere u mene i strpljenja. Nije bilo lako i čini mi se nestvarnim što je single danas već vani. Uskoro snimamo spot, a za nekoliko mjeseci i drugi. Jako sam uzbuđena zbog toga, falila mi je glazba, ali u zadnjih nekoliko godina nisam mogla ni zamisliti da pjevam, samo sam plakala. No sad bi bilo dosta.   Namjeravate li svoju kreativnost izraziti na još neki način osim kroz pisanje i pjevanje?  – Dala bi si »high five« kad se sjetim svih planova za ovu godinu koje sam uspjela ostvariti. Pisanje je moje otkriće i veselje, a svakako bih se voljela okušati i u glumi.

 BLAGDANI UZ OBITELJ

Poznata je vaša ljubav prema modi. Od kuda dobivate inspiraciju za vaše modne kombinacije?  – Baš sada sjedim ispred ateljea Zorana Aragovića i pijem kavu. Imam sreće što smo već godinama prijatelji i kod njega uvijek nađem nešto baš za sebe. Danas nisam stigla na frizuru, pa današnju odjevnu kombinaciju trebam kombinirati s vunenom kapom, što se svidjelo Zokiju.   Upravo on vas je ove godine angažirao kao zaštitno lice svoje kampanje. Hoće li doći do nekog novog, sličnog, angažmana?   – Umirali smo od smijeha dok smo snimali kampanju jer sam tada bila tako loše da nisam mogla držati ni štiklu na nozi dok sjedim. Zezali smo se da sam spremna za reklamiranje pelena za inkontinenciju. Moja najdraža manekenka je Carmen dell’Orefice i sada je u 90-oj, a još radi za Rolex, Bentley i takve brendove koje vole vampiri. E pa to bih i ja. Ona izgleda kao lijepa gospođa s početka prošlog stoljeća.   Nakon što ste bolest stavili pod kontrolu odlučili ste da će 2014. biti vaša godina. Nalazimo se na njenom izmaku i možete li sada reći da je ovo bila vaša godina?  – Kažem vam, prezadovoljna sam ovom godinom i znam da će mi slijedeće ponovno izrasti krila kao Maleficent (lik iz Disneyjve bajke o Trnoružici op.a.). Moraju. Znam da hoće.   Pred nama su Božić i Nova godina kako ih namjeravate provesti?  – Ne znam, u krugu obitelji svakako. Meni je kraj godine za obiteljska druženja, a sreća da sam se toliko izdivljala i natulumarila (vjerujte mi), da mi tulumi i proslave još uvijek ne nedostaju.  