Što god napravio netko tko je obilježio najveći dio karijere legendi kao što su Rolling Stonesi, vrijedno je pažnje. Naravno, to ne znači da to automatski mora biti dobro. Sve to vrijedi za šesti studijski album njihovog bivšeg legendarnog basista Billa Wymana koji nudi dobru glazbu, ali nekih bitnijih dodira sa Stonesima nema.

Štoviše, po nekom utišanom i laid back raspoloženju bliži je, primjerice, J.J.-u Caleu ili sporijim trenucima Marka Knopflera, no Stonesima s kojima je proveo pola života. Dakle, ako od starog dobrog Billa očekujete brzinu, žestinu, eksplozivnost, ritam i moćne gitarističke rifove – razočarat ćete se.

No, zato će oni koji vole taj umjereniji, tiši pristup rocku moći itekako uživati jer je »Drive My Car« sjajan je album za sitne noćne sate.

Od deset pjesama pet ih potpisuje sam Wyman, a pet su obrade drugih autora, manje ili više znane ljubiteljima rocka. Temeljno glazbeno usmjerenje je onaj stari gitaristički rhythm and blues kojeg ni u snu ne treba miješati s današnjim istim pojmom kojim se označava ljigavi i bljedunjavi pop tog usmjerenja. No, taj pristup na njegovom šestom studijskom albumu naglašeno je utišan, pa će najviše uživati oni koji su voljeli i vole gitarističkog čarobnjaka iz Oklahome, legendarnog J.J.-a Calea i njegov pristup glazbi.

Pjesma koja možda i najbolje oslikava ovaj album svakako je »Storm Warning«, tiha i sjetna »razglednica« kojom se opisuje skori dolazak oluje negdje u bespućima američke prerije pri čemu, uz laganu gitarističku pratnju, Wyman ne pjeva – on šapće. Slična joj je, i još puno bliža poetici i zvuku J.J.-a Calea, »Light Rain« kroz koju uz niz sjajnih gitara slušamo o laganoj i tihoj kiši i opuštamo se uz taj umirujući zvuk rominjanja koji gitare nastoje oživjeti.

Naravno, ne drži se Wyman isključivo Caleovog utjecaja, pa tako u zanimljivoj »Wings« nudi umjerenu dozu jazza i swinga, a u odličnoj »Ain’t Hurtin Nobody« (autor je stari country maher John Prine) plivamo u swamp blues vodama kakve su nekada znali svirati Creedence Clearwater Revival ili Screaming Jay Hawkins. Od obrada tuđih pjesama svakako je zanimljiva »Thunder on the Mountain« Boba Dylana s albuma »Modern Times« iz 2006. godine te puno bolja »Two Tone Car« Chucka E. Weissa posvećena mitskoj ljubavi Amerikanaca prema automobilima čemu je, uostalom, posvećena i naslovna pjesma ovog albuma.

Oni koji traže bar neke poveznice s ranim danima Stonesa, obojene vrhunskim rhythm and blues zvukom, svakako će ih moći osjetiti u, primjerice, pritajenog, rock ritma punoj »Bad News«, već spomenutoj »Two Tone Cars«, ali i »Rough Cut Diamond« te »Fool’s Gold« koje su, ako se to tako uopće može nazvati, brži dio ovog albuma koji 88-godišnji Wyman očigledno nije radio s namjerom iskazivanja energije i žestine, već – vjerojatno i zbog već pozne životne dobi – laganog i opuštenog uživanja u zvuku davnašnjeg rocka. Umjerenog i utišanog, ali još uvijek magično privlačnog.