Duško Lokin s unukom i praunukom, Foto: DINO STANIN/PIXSELL
Iako je iza jednog od naših najpoznatijih pjevača zabavne glazbe više od pedeset godina uspješne karijere, još ne miruje
povezane vijesti
Godina 1969. Duško Lokin je objavio svoju prvu singlicu za Jugoton. Četiri godine nakon toga eto i njegova prvog albuma. Uslijedilo je jedno pet milijuna prodanih nosača zvuka, posve zaslužen status pjevačke legende i srpanj ove godine kada je u vrtu Croatia Recordsa Duško Lokin predstavio svoj novi album imena »Ti samo ti«.
Duško Lokin, zadarska, hrvatska pjevačka zvijezda, napunio je 80 godina, no s obzirom na to u kakvoj je formi to se nekako čini izlišno i spominjati. Razgovor se uostalom počeo pisati i prije negoli smo sjeli u zagrebački kafić LaVita. Razgovor se počeo pisati onoga trena kada je Lokin poučio novinara da nije rujan najljepši mjesec da se uz more bude već je to listopad!
Ja vama da je rujan najljepši za bit’ uz more, a vi meni – deseti mjesec je ljepši!?
– Nama ljudima s mora iz tzv. turističkih centara, kao što je moj Zadar, po ljeti je postalo nepodnošljivo. Split, Zadar, Dubrovnik, sad i Šibenik. Kad sam bio mlad i nadobudan to mi je odgovaralo, makar nije nikada bilo takve gužve kao danas. Deseti mjesec je počeo biti najljepši, pogotovo ako se produži ono bablje ljeto. Tad je to pravo uživanje. Jer nisu bitni turisti, bitni su prijatelji.
S obzirom na spomenute gužve bit će da je vama najbolje pobjeći na Vis! Nisam znao da vam je mama s Visa, iz Visa.
– A ne, nije nitko s Visa već iz Komiže, ha, ha, ha. Po mami imam čuveno prezime komiško Mardešić. Nekad se tako zvala tvornica ribljih konzervi, prije rata poznata u cijelom svijetu.
Dnevna soba
Kome ćemo onda pripisat vaš pjevački talent, ocu, majci…!?
– Ne znam. Znam samo da je dobro pjevao moj pokojni brat Trpimir, da je brat Branimir završio srednju muzičku školu za violinu. Ja sam nešto čačkao po klaviru i nešto pjevao i tu sam di sam.
Ima neka veze između Zadra i pjevanja. Reklo bi se da je u tom smislu Zadar al pari Vela Luci, ili Splitu.
– Nije al pari Splitu, jer Split je puno veći. Split im muzičku akademiju, a Zadar srednju muzičku, ali nije to bitno. Bilo bi ružno reći da je Zadar veliki centar pjevača, muzike, jer mislim da su to svi gradovi u Dalmaciji. Sjetimo se Šibenika uostalom. Ma, kad govorimo o gradovima mi zapravo govorimo o županijama. Govorimo o podneblju. A Vela Luka je najistaknutija kao malo misto i po tom pitanju sigurno broj 1.
Spomenuli smo prijatelje i druženje u kontekstu listopada. To druženje vam je uvijek bilo iznimno važno i toga, možda, u Zadru ima i više nego drugdje.
– Što je grad veći, što se više širi to se sve više i prijateljstva raspadaju. Ima tu neke logike. Uvijek me je to smetalo, pa sam po dolasku u Zagreb uvijek pazio da dolazim na jedno mjesto gdje će se sakupljati moji prijatelji. Mjesto gdje mogu doći bez dogovora, da znam da ću tu naći ja njih i oni mene. Tako je LaVita u kojem smo se našli postalo poput kakvog kultnog mjesta za nas muzičare, moje prijatelje. Ovo je nama dnevna soba, kao neki klub. Nekad nas se i deset skupi pa pričamo, pjevamo. To su vrlo ugledni ljudi, ima i liječnika, profesora, inspektora…
Ja stalno govorim kako je novinarstvu krenulo lošije otkad su novinari prestali ići u kavane. Razbistri se tu, čuje svašta.
– Novinarstva će uvijek biti, samo drugi oblik. Ljudi moraju komunicirati preko nečega. Kako tehnologija ide dalje to se mijenja. A novinari će uvijek postojati, jer netko mora obavijestiti ljude što se događa. Ja sam, naravno, stariji tip kojem se sviđaju novine. To vam je kao i s LP-ijima, pločama. CD, stikovi, nema to vrijednosti, ali su zato na cijeni dobile stare ploče.
Onda ćete pjesme s novog CD-a morati staviti i na ploču.
– Da, da. Nedavno je Mišo Kovač svoje najveće hitove izdao na vinilu. Druge godine ide i moj LP najvećih hitova. To ne može baš svatko, jer moraš iza sebe imati neku karijeru, neke hitove, neke nagrade. Mišo Kovač je simbol toga, onaj koji je to najviše zaslužio jer ima najviše hitova.
Ma kakva ljubomora
Vidim ja da ništa ljubomore u vas nema.
– Kod mene ne. Zašto bi je bilo!? Uvijek sam volio pomagati svima i svima sam pomagao ako sam mogao. Odvesti ga u Croatia Records, upoznati s Đorđem Novkovićem, odvesti ga na turneju, odvesti na neki nastup, družiti se, dati neki savjet… Bio sam ponosan na to. I dandanas imam neke svoje pulene kojima na neki način pomognem kad mogu.
A i čemu ljubomora kraj tako bogate i impresivne karijere!?
– Počeo sam karijeru na način da sam sam odabrao pjesmu i napisao tekst. Bio je to konac ‘69. godine, singlica čuvena »Draga Marija«. Tri zlatne ploče sam dobio.
Bio je to hit hitova, i to dvije tri godine. Nije onda hit bio instant pa da traje dva, tri mjeseca eventualno, nego je trajao tri, četiri godine. U karijeri sam prodao pet milijuna ploča, stvorio gomilu hitova, osvojio gomilu prvih nagrada, na Zagrebačkom festivalu, pa Beogradsko proljeće, pobijedio na Hit paradi, prva nagrada publike u Ljubljani, Šlager sezone prva nagrada publike…
Međutim, pjesma s kojom nisam ništa osvojio, a koja je vjerojatno moj najveći hit svih vremena, evergreen s kojim sam bio peti na Splitskom festivalu je pjesma »Jedna žena čeka brod«.
Uz nju sam posebno vezan. Nije to samo zbog antologijskog teksta: »Jedna žena čeka brod, čeka mladost da se vrati, a godine su kao sati, ona krije svoju bol.« U toj rečenici je sve rečeno. Bio sam nekada pomorac i osjećao sam želju da napišem pjesmu kolegama koji su ostali na brodu. Mojim školskim kolegama iz Pomorske škole.
Mojim školskim kolegama koji su danas u mirovini i koje hvala bogu srećem kad sam u Zadru. Mlađa publika to tek otkriva. I to je vrlo interesantno, to da dođem na koncert u Sloveniju, Zagorje, Dalmaciju, a u publici u prvom redu djeca, pa malo stariji iza njih.
Kako to objasniti!?
-E, pa ne znam. I svi znaju tekstove! Osjećam tad veliko zadovoljstvo jer to znači da pjesme žive. Ako je pjesma ‘legla’ ljudima, onda ona živi vječno.
K’o Hajduk, recimo!?
– Navijač sam Hajduka, što ne skrivam, mada je moj zet igrač Dinama, Munjaković Mladen Munja. A suprug moje unuke je Hajdukovac, Dinko Trebotić. Nekako smo sportska obitelj, jer i ja sam u mladosti igrao rukomet.
I nogomet.
– Ma igrao sam vrhunski, sa 17 godina za prvu ekipu Zadra. Čak smo bili godinu dana u Drugoj ligi. Bio sam jak, brz. Dobro i sad sam jak, ali ne znam što mi je danas. Ha, ha, ha.
Bome i jeste.
– Šalim se, šalim. Ali imao sam metar i 80, idealan bio za lijevo krilo, brz, dobar dribler, šuter. Neki su mislili da ću završiti s Ivom Jerolimovim u Hajduku. Međutim, da ne bude zabune, Jerolomovi su svi iz Preka, i onaj što je igrao stopera u Rijeci i Hajduku i ovaj što je igrao spojku, ili zadnjeg veznog u Zadru i Hajduku.
Pjevači su u to doba bile veće zvijezde od nogometaša, zar ne? Bolje živjeli.
– I bili bolje plaćeni. U ono vrijeme ljudi u nogometu slabo su bili plaćeni, mada su dobro živjeli i nije im ništa falilo. Ja odem na turneju u Australiju ili Ameriku mjesec dana i kupim si novi BMW recimo to slikovito. A on to ne može. To je tako nekada bilo. Danas je totalno drugačije. Premda neki pjevači sjajno zarađuju. Ja što zaslužim toliko i zarađujem, i zadovoljan sam.
Sreća je da je pjevanje takav posao da ga se može raditi dok vas zdravlje služi.
– Ove godine sam u Vodicama dobio Grand prix na CMC festivalu. To je ogromna nagrada, i to prva nagrada publike. Premoćno sam pobijedio s pjesmom »Ti samo ti« koja je postala hit i to, nevjerojatno, veći u Sloveniji nego u Hrvatskoj, osim nekih dijelova Hrvatske. I meni to odgovara.
Jer meni je lijepo. Skoro svaku subotu pjevam, s mojim dečkima sjednem u auto, sat, sat i pol do Ljubljane ili nekog sela – jer da se ne hvalimo gradovima, pjevamo mi i po selima, šatorima – i već oko jedan-dva sata sam u svom krevetu što je najbitnije.
Obožavana supruga
Pjesma »Ti samo ti« je ipak posebna, s posebnom porukom…
– Za mene da…
I ljudi su to osjetili. Posvetili ste je pokojnoj supruzi.
– Pokojnoj supruzi, nažalost pokojnoj. Eh…
Teško vam je pričati o tome.
– Ne volim pričati o tome.
Meni je fascinantno već to koliko ste godina bili zajedno.
– Šezdeset, samo šezdeset. Sa 17 smo se upoznali.
Čitam kako ste tad, kad ste se upoznali, bili, štono bi se reklo, proaktivni. Vidjeli ste je prvi put u životu i odmah k njoj potrčali.
– I sada, kad bi došla tu na vrata s cekerima, ja bih odmah skočio, ha, ha, ha. Poštovanje. To je jedno poštovanje.
Ima li tog poštovanja još uvijek i u ovo novo doba?
– Ima. Imam prijatelje koji se tako ponašaju. I zato smo prijatelji, bili i ostali. Ako ti ne cijeniš svoju obitelj, pa čiju ćeš cijeniti!? A ako cijeniš svoju obitelj i prijateljstva su čvršća. Moje najuže društvo u Zadru – nas dvoje-troje među kojima je i Đani Maršan – svi smo iz škole i svi imamo supruge iz srednje škole. Sastajali smo se često, družili… Ljepota je u tome. Možda današnje ludo vrijeme traži nešto drugo, ali ja to što traži ne razumijem.
Potpuno razumijem to da to ne razumijete. Nego, Đani Maršan, on vas je, na neki način, gurnuo put glazbe.
– Tako je, i to ne neki. Da nije njega bilo nikada ja ne bih pjevao, sto posto ne bih pjevao. Đani je bio čovjek koji nije bio za sport. Volio ga je i dandanas ga voli, ali nije imao talenata ni za jedan sport, a ja sam imao talenta za sve. Dođe ljeto ja plivam, dođe zima ja u gimnastičku dvoranu. S Joškom Skoblarom sam išao u školu, on u ekonomsku, ja u pomorsku, ali je i on igrao nogomet za pomorsku školu.
Vodio nas je Pino Gjerga, čuveni košarkaš. Imali smo i rukometnu ekipu, bili prvaci Dalmacije. Sve klinci. Dospio sam do omladinske reprezentacija u rukometu, a paralelno igrao i nogomet. A para nije bilo ništa. Čisti gušt. Igrali smo za čaj, komad kruha i žuti sir.
A Đani je počeo pjevati u Omladinskom domu na Kalelargi i odvukao me tamo. Jedanput, drugi, treći… Navukao me na to, pa smo češće išli, pa napravili grupu Kondori, pa zajedno nastupali na plesnjacima.
Ključno je bilo kad smo pjevali u Crnoj Luci. Tako je nastala »Draga Marija«, baš kao i njegova prva ploča »Ja te volim«. Obje veliki hitovi. I tako je krenulo sve. Stjepan Mihaljinec nas je čuo, gurnuo u Croatia Records, upoznao sam Đorđa, a ostalo je – povijest.
Neraskidiva veza
Đorđe i vi, neraskidiva veza.
– Dugo, dugo godina mi smo bili veliki kućni prijatelji. Išli smo na ljetovanje i skijanja 15 godina, s obiteljima, s djecom. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo, umro je prije vremena. I onda sam stao neko vrijeme, pa krenuo opet, ali nije to bilo to do ovog Grand prixa na CMC-u i pjesme »Ti samo ti«.
Nego, dogodine, k’o što rekosmo, vinil s najvećim hitovima. Bit će teško izbrati!?
– Pa neće. Mislim da na LP može stati 20 pjesma, a ja toliko imam Zlatnih ploča, ako ne i više, ha, ha, ha.
Mnogima ste ako ne otvorili, onda odškrinuli vrata glazbenog, estradnog svijeta. Mladen Grdović, recimo.
– To više on priča. Odveo sam ga kod Novkovića, upoznao ga s njim, ali dalje je sve on napravio. Kao što sam i Tomislava Ivčića odveo za ruku kod Novkovića, jer me je molio. Dao sam mu svoju pjesmu, jer Đorđe nije imao. To je »Neka, neka, nek’ se zna« i dandanas veliki hit i prva Zlatna ploča.
Evo i mala ekskluziva, mala anegdota kad smo već kod Ivčića, koji je bio veliki kantautor. Još sam nešto za njega napravio. Nakon nekog vremena kada je on sa Zlatnom pločom postao hit, poželio je pjevati na Zagrebfestu i pjesmu mu je ponudio Zrinko Tutić. Ja sam s Đorđem snimao svoju pjesmu za Zagrebački festival, našli smo se svi u studiju i kada je Zrinko otišao Ivčić je ostao slušati kako snimam uz ProArte.
I onda je pitao: »Duško, Đorđe mogu li vas nešto zamoliti?« Ja kažem: »Reci.« A on će: »Mogu li samo uz gitaru otpjevati jednu svoju pjesmu?« Može, naravno. I onda je on otpjevao svoju pjesmu, čuveni tonac Jugotona, Janković ili Jovanović mislim da se zvao, snimio ga je i dao mu traku sa snimkom.
Pa je i Zrinko poslao svoju pjesmu na Zagrebfest, a i Ivčić svoju čuvenu »Crna ženo«. I, naravno, Zagrebački festival – a ja sam bio među onima koji su davali nagrade kao jedan od vodećih ljudi »Lire« iz Čakovca – dao mu je i posebnu nagradu. I ta pjesma je postala hit i ostala veliki hit do dandanas. Zrinko to možda do dandanas ne zna, ha, ha.
Sad mi je jasno da vas je ipak malo pogodilo što niste nedavno pozvani zapjevati na zadarskom koncertu u spomen na Ivčića.
– Je, iskreno je, ali nisam bio iznenađen. Očekivao sam da neću biti pozvan. Ali o tom potom.
Na sceni ste dugo, toliko dugo da se ja stalno nekako vraćam u povijest. Evo, rekli ste mi i da praktički nikada u liječnika niste bili.
– Nikada. Nikad bolestan nisam bio, ali to ne znači da ne mogu bit’ sutra. Nećemo izazivat’.
Prva Zadarska noćNešto veliko će se održati u Zadru 25. studenog. Duško Lokin, Mladen Grdović i Jure Brkljača sa svojim grupama u kultnoj dvorani Arsenal. Vlasnici Arsenala, Ilirija d.o.o, turistička kuća iz Biograda, odlučila je napraviti prvu Zadarsku noć, koja će od ove godine biti tradicionalna. Tu sam malo bio muzički urednik pa sam odabrao ekipu generacijski: ja kao najstariji zadarski pjevač, iza mene je srednja generacija Grdović i mladi Jure Brkljača. Na obojicu sam ponosan. |
Thompson i Severina
Puno ste vani pjevali, u inozemstvu.
– Jako puno. Imao sam puno poziva za Rusiju, Istočnu Njemačku, međutim nikad nisam prihvatio. Ne znam zbog čega. Čitao sam Solžnejicina, Rusija mi je uvijek bila zima, gulag. Uvijek sam išao prema zapadu i uživao sam. Jer moji Zadrani su po cijelom svijetu i gdje god bi išao dočekali su me prijatelji, pomorci, iz djetinjstva, kvarta…
Otvorili ste ta vrata i drugima.
– Apsolutno. Pa ja sam postao i menadžer ‘94., ‘95. godine. Odveo sam vani od Thompsona do Severine.
Pamte li oni to?
– Pamte da sam to dobro odradio i da nikome nisam ostao dužan ni jednog dolara. I da im je sve bilo osigurano. Uvijek sam radio tako da prvo muzičari moraju imati krov nad glavom, sigurnu kartu, sigurnu hranu, a tek onda razmišljati o svemu drugom.
U napasti sam pitati vas što o perici ili ne.
– To je toliko puta već ispričano. Ja sad mogu reći – to je moj imidž.
Ajmo onda ovako, koji vam je najbolji vic koji ste čuli na tu temu?
– Došao Duško Lokin kod brice, pa mu rekao: »Daj me, molim te, ošišaj. Za to vrijeme ja sam preko puta na kavi.« Ha, ha, ha…
Kako je biti pradjed?
– Fantastično! Bilo je prekrasno biti djed, did, ali pradjed…
Počeli smo razgovor spomenom babljeg ljeta. Zna li se što ćete raditi kad dođete u listopadu u Zadar?
– Ništa! U desetom mjesecu, nažalost, neću u Zadar moći ni ići. Do 1. studenog nemam ni jedan vikend slobodan. Koncerti sve do konca desetog mjeseca.
Modna ikonaAko me je išta iznenadilo vezano uz vašu karijeru, onda je to kad nedavno čelni čovjek Croatia Recordsa Želimir Babogredac reče kako ste mu bili modni uzor!? Kako ste bili modna ikona. – Nekad Nekad. – Nekad su pjevači do toga držali. Nije bilo dovoljno samo doći na festival pa pjevati, nego se jako gledalo što je u modi, što obući, kako obući. Bila je recimo faza od Presleyja kad sam se i ja oblačio u svileno, dugo. Onda je došla faza odijela, kravata. Pa faza ne znam ni ja koja. Sad se oblači kako što uhvati i stigne, ha, ha. Dadete li Mladenu Grdoviću kakav savjet što i kako odjenuti? Dojam je da ne bi bilo loše. – Eee, sad vam moram nešto reći. Grdović je jedan od pjevača koji ima strahoviti ukus za odijevanje. Zna on kupiti jako atraktivna odijela, jako zna iskombinirati sve. Kad bi u tom pogledu bio malo ozbiljniji, on bi bio perjanica što se tiče odijevanja. |