Novi dokumentarni serijal Dubravka Merlića pod nazivom „Plovopis – južni pučinski otoci“ ove srijede kreće s emitiranjem na prvom programu Hrvatske televizije.

Prekaljeni televizijski autor u novoj je jesenskoj shemi zaplovio do najjužnijih hrvatskih otoka.

Svetac, Brusnik, Biševo, Jabuka, Sušac i Palagruža mjesta su radnje serijala Plovopis koji govori o netaknutoj prirodi, bogatoj povijesti i fascinantnim ljudskim pričama koje su ispisane na tim izoliranim mjestima.

S autorom Dubravkom Merlićem razgovaramo o mnogim pojedinostima serijala i drugim zanimljivim aktualnostima.

Dubravko, zaplovili ste „južnim morima“ u putopisu „Plovopis.“ Što vam je bio povod za snimanje i jeste li zadovoljni učinjenim?

Ta vrsta specifičnog putopisa zasigurno će, kad je riječ o nama, biti novost za naše gledatelje. Do sada smo radili, uvjetno rečeno, ozbiljnije teme kao dvije sezone serijala „Opstanak“ koji je govorio o demografiji i ekonomiji, „Jedna jedina“ o nuklearnom programu Titove Jugoslavije te „Moderna vremena“ o hrvatskom dizajnu. Nadam se da će „Plovopis“ gledateljima biti svojevrsno osvježenje da nas vide u nekom drugom kontekstu.

Povod za emisije dao nam je, prema onoj staroj, „prijateljevog prijatelja prijatelj“ Darko Zanki, zanimljiv čovjek iz Komiže, pripadnik talijanske obitelji Zanki. Njegova ideja bila je priča o obitelji Zanki koja je polovicom 18. stoljeća došla živjeti na otok Svetac.

To mi je bila vrlo zanimljiva priča, jer se rijetko kada može locirati točna godina kada je neka obitelj došla živjeti na neko područje. No, ipak to mi nije bilo dovoljno za napraviti serijal, pa sam tu ideju razradio u priču o južnim pučinskim otocima.

Budući da sam znao da ćemo ploviti za potrebe serijala, samo od sebe mi je došla zamisao da to nazovem „Plovopis južnim pučinskim otocima.“

Razradom ideje shvatio sam da ta riječ ne postoji u našem jeziku, te da sam usput izmislio i novu riječ (smijeh). Plovopis – putopis koji se obavlja brodom ili kakvim plovilom.

Foto: HRT

Mnoštvo slojeva

Što vam je predstavljalo izazov prilikom snimanja serijala?

Na svim tim otocima, 15 stanovnika živi na otoku Biševu i još su tu dva svjetioničara na Palagruži i jedan na Sušcu. Izazov je bio napraviti putopis o tim otocima, koji imaju zanimljivu povijest i bogatu botaničku, geološku i zoološku strukturu.

Ti otoci žive svojim ritmom i daleko od civilizacije, stoga smo se odlučili napraviti putopis koji će sve segmente koji su se nataložili na otocima približiti gledateljstvu. To je bio izazov i mislim da smo ga uspjeli riješiti jer je na snimanju bilo veliko uživanje, a u postprodukciji nalazili smo dobar omjer kako to na zanimljiv način prenijeti gledateljima.

Usto, kada se čita knjiga putopisa, možeš napisati sve što ti je na pameti. Mi smo imali problem što dosta stvari o kojima smo govorili, nije bilo moguće oslikati. Stoga, dosta smo stvari dočarali animacijama koje je radio odličan režiser i likovni umjetnik Tomislav Šoban. Mislim da će njegove animacije našim gledateljima donijeti jednu drugačiju dimenziju.

Kazali ste da mnogi otoci žive svojim tempom i daleko od civilizacije. Uslijed toga što mnogi nisu naseljeni, što ste zatekli na posjećenim otocima? Što vas je iznenadilo i razveselilo na posjećenim lokacijama? Postoji li nešto što vas je rastužilo?

Nije me ništa rastužilo. Znao sam da idem na otoke bez stanovnika.

U pripremi serijala, istražujući povijest otoka i razgovarajući s ljudima, uvidio sam velike količine zanimljivih stvari. Na nekim otocima našli smo dokaze o postojanju stanovnika prije pet-šest tisuća godina; naišli smo na jako puno ribarskih predaja, budući da su otoci bili važne postaje za komiške ribare koji su do polovice 19. stoljeća bili jedini pučinski ribari na Mediteranu, čuli smo predaju oko falkuše…

Tu je toliko slojeva da smo imali slatke brige oko toga kako to ukomponirati u jednu televizijsku cjelinu.

U kojem ste periodu plovili i snimali i kakvo vas je vrijeme pratilo na putu?

To je isto jedna od tih stvari kada čovjek koji nije s mora shvati koliko je tamošnji život istovremeno jednostavan i kompliciran. To znači da je za vrijeme juga onemogućeno pristajanje na sve te otoke osim Biševa.

Uvale i pristaništa su dobra samo po nekim vjetrovima, dok po drugima nisu. Mi smo snimali u travnju i manji dio početkom lipnja. U travnju smo imali dosta dana kada smo morali ostati privezani. Primjerice, Jabuku zbog lošeg vremena nismo uspjeli posjetiti u travnju, već smo do nje uspjeli doći u lipnju.

Je li boravak daleko od gužve asfalta ljekovito djelovao na vas?

Apsolutno. To često i u emisiji ističem. Mi smo plovili jedrenjakom od Darka Zankija. To je jedrenjak od 11,5 metara s najjednostavnijim sustavom upravljanja za vrijeme jedrenja. Taj brod na motor ili na jedra vozi 4-5 milja na sat.

To je, da tako kažem, ugodno sporo i pritom imaš jako puno vremena za razgovor ili za svoja razmišljanja i buljenja u daljinu. Na taj se način dovedeš u odnos s prirodom pri čemu shvatiš gdje je tvoje mjesto kao čovjeka i koliko si zapravo ovisan o njoj.

Željeli smo gledateljima prenijeti taj jedan nažalost alternativni način života koji se događa na tim mjestima.

Foto: HRT

Uspješna suradnja

Ne želimo zadirati u privatluke, no u mnogim vašim projektima pa tako i u ovom sudjeluje i sin Matej. O kakvim zadacima on skrbi i kako je vaša suradnja produbila odnos oca i sina?

Ja to ne vidim kao privatluk. Matej je kao diplomirani producent zaposlen u našoj tvrtki. Otkako smo krenuli raditi dokumentarne serijale, on je iznimno važan; jednako važan kao i ja jer nosi jedan važan dio tereta kroz produkciju.

Često je i autor nekih stvari, primjerice u „Modernim vremenima“, a radio je kao kompozitor na svim našim projektima. Njegova je uloga složena i obojica se tijekom rada trudimo da taj obiteljski aspekt ne dolazi do izražaja; posebno ne u odnosima s ekipom. To je jedna uspješna suradnja i presretan sam da on može sa mnom surađivati jer sam siguran da neke stvari ne bih mogao obaviti bez naše suradnje.

Usto, nedavno ste u jednom intervjuu naveli ideju o emisiji koju biste vodili sa suprugom voditeljicom Željkom Ogrestom. Radi li se što i po tom pitanju te hoće li se ta ideja realizirati?

U prošlogodišnjem serijalu „Modernim vremenima“ kronološki smo obradili razvoj hrvatskog dizajna od 50-ih godina do danas. Kako je taj recept, u kojem se kombinira studio i dokumentarističko-arhivski materijali, jako dobro funkcionirao, odlučili smo HRT-u ponuditi, uvjetno rečeno, drugu sezonu „Modernih vremena“, serijal pod nazivom „Svjetla pozornice.“ On će na isti način obraditi hrvatsku popularnu kulturu od 50-ih godina naovamo.

Film, glazba, diskografija, moda, sportski idoli, popularna književnost, popularni teatar… Sve sastavnice koje su preko masovnih medija dopirale do većih broja konzumenata. Autori tog projekta smo Matej i ja, a Željka će sa mnom biti voditeljica u studijskim segmentima.

Foto: HRT

Uči se i na tuđim greškama

Dubravko, tko vam je za duge i uspješne karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?

Ne mogu se sjetiti tko mi je dao najbolji savjet, ali sam tijekom karijere imao volje učiti, a to nisam prestao raditi ni danas. Od nekolicine fantastičnih profesionalaca učio sam o stanovitim vještinama i promišljanju novinarske struke.

Veći dio karijere proveo sam u političkom novinarstvu. U razdoblju rada na radiju i televiziji imao sam niz jako zanimljivih ljudi koji su mi bili dragocjeni. Jedan od ljudi od kojih sam na radiju jako puno naučio o redakturi vijesti je Mario Mihaljević, poznatiji kao radijski voditelj i autor glazbenih hitova, koji je po mom mišljenju, među najboljim redaktorima radijskih vijesti. Dan- danas se uhvatim kako neke od tih iskustava još uvijek koristim.

Na televiziji mi je jako bila važna suradnja s Brankom Lentićem. S njime i Tihomirom Ladišićem imao sam krajem devedesetih čast raditi magazin „Jedan plus jedan.“ Moram reći da sam i puno naučio gledajući tuđe dobre, ali i loše stvari – uči se i na tuđim greškama.

I za kraj, kada ne proizvodite televizijski program, uz koje se sadržaje opuštate ispred malih ekrana?

Redovito iz navike gledam sve vijesti. Jako puno gledam streaming platforme i veliki sam fan kvalitetnih međunarodnih premium serija. Gledam što rade kolege na svim televizijama. Nekad kad nije bilo streaming servisa, mogli ste se surađivati i biti bolji ili podjednaki s kolegama iz zemlje i regije.

Mi profesionalci smo sada u problematičnoj situaciji jer gledatelji putem streaming platformi imaju prilike gledati najbolje stvari na svijetu koji u svojoj realizaciji imaju jako velike budžete.

Postoji jedna anegdota. Prije dvije godine naš serijal „Jedna jedina“ o nuklearnoj elektrani Krško ušao u uži izbor za Zlatnu ružu.

S nama su u konkurenciji bile sve Netflixove serije u Attenboroughova serija o dinosaurima. Nama je to bilo fantastično jer smo kreativno uspjeli napraviti dobru stvar da bude prepoznata, a usto sam procijenio da je jedna minuta Attenboroughovog serijala otprilike cijena jedne naše epizode.

To je taj škripac u kojemu se nalazimo, ali nema nam druge nego pouzdati se u kvalitetu, kreativnost i dobre suradnike. Mi u Castoru multimediji uvijek se pokušavamo mjeriti s onime najboljem što se proizvodi u svijetu.