Poznato je da je Dean Šoša jedan od krivaca što mi danas, u našoj medijskoj močvari, imamo televizijski kanal na kojem možemo pogledati dobar film ili kvalitetnu emisiju. Riječ je, naravno, o Trećem programu HRT-a.

Komparatist književnosti i profesor povijesti inicirao je pokretanje desetaka novih emisija i kratkih formata na tom kanalu, a scenarist je i nekoliko dokumentarnih filmova te filmski kritičar s profinjenim smislom za humor i autoironiju.

Ideja za ovaj razgovor sinula je prilikom predstavljanja »Topografije mogućeg« – novog projekta Trećeg programa; pa smo tako intervju i započeli, upitavši Šošu kako mu se sviđaju novi vizuali i kratki filmovi?

“Nemam što tu puno komentirati – odlični filmići dovoljno govore sami o sebi! To je to.

Tako bi trebao izgledati Treći. Biti inkubator novih ideja, mecena svih mogućih kreativaca s nezavisne scene. I to po mogućnosti, ne samo svakih deset godina! Vlado, Vlado i autori, odradili su to za pet. U »Topografiji nemogućeg« stvorena je – topografija mogućeg“.

Vlatka Kolarović na predstavljanju je rekla kako je televizija medij koji svi ‘mrze’, uz smijeh, naravno. Što mislite o tome? Nadalje, ipak, Treći kanal je onaj za kojeg će većina ljudi, makar iz našeg kulturnog miljea, reći da je posebniji od ostalih. Vaša dijagnoza televizije i njene budućnosti?

“Vlatka Kolarović vjerojatno je najveći optimist koji postoji. Optimistički je tvrditi da televiziju svi mrze – to bi značilo da svi nešto osjećaju.

Prije bih rekao da su mnogi apsolutno ravnodušni: da im televizija, ni naša ni bilo koja druga, više ne znači to što je značila prije 5, 10 ili 20 godina. Osobito ne mladima.

Ja sam tu u klasičnom sukobu interesa: zbog privatnih razloga, želio bih da ovaj naš medij preživi još najmanje 18 godina, koliko mi otprilike treba da bih ispunio zakonske uvjete za mirovinu.

S druge strane, ništa ne bih imao protiv da sve televizije svijeta ove sekunde propadnu i da ljudi, umjesto da slušaju razgovore o knjigama – čitaju knjige, umjesto da gledaju koncerte – odlaze na koncerte i umjesto da bulje u »Emmanuelle« – vode ljubav!

Čini mi se da će televizije, općenito, preživjeti u onoj mjeri u kojoj se okrenu proizvodnji sadržaja najveće kulturne i umjetničke vrijednosti.

Sve će drugo pojesti internet. Drugi će mediji kompletno preuzeti zabavu, drugi će mediji preuzeti informativu. Jedine televizije koje će imati smisao bit će javne, naravno ukoliko one jednoga dana napokon postanu prave javne televizije”.

Opasna nostalgija

HRT3 je lani proslavio 10 godina. Vi ste, kao jedan od inicijatora, te 2012. izjavili kako ćete nastojati vratiti pred televizore ljude koji TV uopće ne gledaju. Mislite li da ste, u tom naumu, uspjeli?

“O određenoj mjeri, možda čak i jesmo. Puno je ljudi tada znalo čak i javno reći, da su ponovo kupili televizor kako bi gledali program na kojem napokon nema politike, na kojem filmovi počinju u doba dok smo budni, na kojem se, između emisija, umjesto reklama vrti vrhunski ples.

Koliko se sjećam, u neko je doba treći imao udio gledanosti od 2 posto, što je bilo na razini ARTE-a u Francuskoj”.

Mnogi naglašavaju da je doba kada ste vi i Domagoj Novokmet bili v.d.-i, najbolji period HRT-a od nastanka naše zemlje. Što mislite o tome? Možete li se prisjetiti tog perioda?

“Puno vam hvala na pohvali, vratila me u neko drugo vrijeme. Nostalgija je opasna.

Odmah mi je u glavi zaigrala pjesma Jadranke Stojaković »Sve smo mogli mi, da je dulji bio dan«! Dan je trajao dosta kratko, no opet, malo je falilo da nikada i ne osvane.

Moj je problem taj da se mogu prisjetiti svega, pa i toga kako je Domagoj Novokmet otišao s televizije, a da to nikoga ovdje nije bilo briga. Nitko mu nije rekao ni hvala.

Drago mi je da nas se ponekad netko sjeti. Od svega toga, skoro da su nam i ostala jedino sjećanja. I ona polako blijede.

Većina emisija koje smo pokrenuli, odavno je nestala s ekrana. Neki koji su ih pokretali, davno su otišli – jedni na tržište, drugi u mirovine.

Malo nas je ostalo, a i oni koji jesmo, nećemo vjerojatno trajati još dugo. No svejedno, taman da ostanemo i tisuću godina – više nikada, ionako, nećemo dobiti priliku. Ali dok je trajalo – bilo je jako lijepo!”.

Možete li napraviti presjek deset godina HRT-a 3?

“Mislim da smo na početku dali koliko god smo mogli. Od nula kuna, došli smo do kanala za manje od dva mjeseca.

Godinu-dvije nakon pokretanja, imali smo desetke emisija, neke o temama koje su prije bile nezamislive, poput stripa, povijesti ili filozofije. Emitirali smo, primjerice, animirane portrete filozofa, pub-kviz »Kvizna situacija«, vratili smo »Šahovski komentar«…

Na vrhuncu su za Treći radili brojni kreativci sa same scene, od početnika pa sve do, recimo, Knjaza, čiji su suludi »Klasici narodu« nezasluženo zaboravljeni.

Emisiju o znanosti, »Treći element«, vodili su tada mladi znanstvenici; u »Emisiji«, »Trikulturi«, »Stand-upu«, »Trećoj rundi«, pojavilo se na tisuće intelektualaca. Za nas su radili neki od vodećih kreativaca s Hrvatskog radija, poput Darija Špelića i Biljane Romić…

Pokretali smo vlastite emisije, ali i naručivali programe od nezavisnih proizvođača, putem javnih poziva. Od 2016. godine opseg programa se sve više smanjivao, no, opet – znale su se pojaviti super stvari poput odlične emisije »Što je klasik« ili pak »Sunčane strane Prisavlja«, projekta koji je trebao otvoriti vrata HRT-a javnosti, u doba COVID-19.

Nažalost, s vremenom kultura u ovoj sredini postaje sve manje važna. Dođe mi da parafraziram jednoga našeg generala i kažem da u hrvatskom televizijskom prostoru »Kultura i umjetnost pripadaju prošlosti, okrenimo se budućnosti«. Zabavi i razbibrizi. To se prenosi i na televiziju.

Jedino je kod nas moguće da vijest o smrti Stanka Lasića ide u trideset i prvoj minuti dnevnika. Tako je i Treći – neka se bivši, sadašnji i budući ravnatelji ne naljute, posljednjih godina televiziji predstavljao sve manji i manji prioritet.

Brojne su emisije odavno nestale, nove su se pokretale vrlo rijetko, a nezavisna scena i nezavisni proizvođači gotovo da uopće nisu sudjelovali u stvaranju Trećega, iako HRT otkupljuje programe nezavisnih producenata više no ikada. Na koncu, od ove jeseni značajan dio programa HTV 3 zauzima dječji program”.

Vrijedni i pošteni

Prije desetak godina ste izjavili i da mišljenje javnosti o djelatnicima HRT-a nije najbolje, a da ‘ste si za to i sami krivi’. Mislite li da danas HRT-ovci bolje stoje? Ili je mnijenje javnosti ostalo isto?

“Čvrsto sam uvjeren kako su djelatnici HRT-a, jednako kao i djelatnici svih naših institucija – škola, bolnica, policije… – uglavnom vrijedni i pošteni ljudi koji rade svoj posao odgovorno i s puno ljubavi.

Da nije tako, Hrvatska ne bi bila sigurna zemlja u kojoj život ipak vrijedi više no u Kongu ili predgrađu Londona ili New Yorka. Da nije tako, bolesnici bi lijegali u grob, ne bi ni išli liječnicima. Djeca ne bi govorila engleski bolje od djece u Francuskoj i tako dalje.

Nažalost, sliku o svima nama javnim djelatnicima ne stvara poštena i vrijedna većina. Stvara je manjina onih koji to nisu.

Stvaraju je oni koji javnim novcem ne raspolažu odgovorno. Oni koji politiku pretpostavljaju struci. Oni koji dolaze do ciljeva prečicama.

Na neki način, za to ‘si i jesmo sami krivi’. Jer smo im dozvolili da rade tako kako rade. Jer se ne organiziramo, onako kako se oni organiziraju.

Jer smo apatični, umjesto angažirani. Jer smo uvjereni da će sve probleme riješiti netko odozgora – danas dragi Bog, jučer partija.

Pretpostavljam da sam na to mislio kada sam rekao ‘da smo si za to i sami krivi!’ Ili sam se, izbjegavajući kućanske obveze, toliko uživio u ulogu dežurnog nevinog krivca da ne znam što pričam!”.

Koja vam je najdraža emisija koju ste pokrenuli i zašto? Iskreno, volim »Posebne dodatke«.

“Jeste li vi, možda, proljetos u Šibeniku, dok sam hodao rivom, s brodice skandirali ‘Živorad Tomić, Živorad Tomić’?”.

Nisam, ha, ha!

“Hvala vam za »Posebne«. Ali sve emisije koje smo ikada pokrenuli bile su mi drage. Već me nakon dvije minute grize savjest što sam neke malo prije spomenuo, a neke nisam…

Zato ću izdvojiti jednu odličnu emisiju za koju nisam ni na koji način zaslužan i koja je pokrenuta nakon moga mandata – »Što je klasik«“.

Loš gledatelj

Po kojem principu birate filmove za publiku te što nas očekuje u narednom periodu?

“Filmove biramo ponajprije tako da su optimalno usklađeni financijski i umjetničko-programski interesi, a to znači da gledamo kako za što manje novca kupiti čim više dobrih filmova.

U praksi, ako jedna firma prodaje Truffauta za tisuću nečega, a druga Godarda za dvije, mi kupujemo ciklus Truffauta. I dalje dio naše publike to ne shvaća, no svaki film koji emitiramo ponovo moramo otkupiti, makar ga prikazali u prošlosti deset puta! Ne možemo samo zaviriti u arhivu.

Za Treći pokušavamo pronaći filmove koje dugo nismo emitirali, a neke nikada. Neke fundamentalne stvari ponavljamo svakih 5-6 godina, no nastojimo, koliko god je to moguće, i među starim naslovima pronaći nove.

Uskoro ćemo na Trećem, nakon bezbroj godina, gledati ciklus Humphreya Bogarta. Također, nadokupili smo još jedan ciklusić Belmonda – to smo ostali dužni nakon njegove smrti.

Od egzotičnijih stvari, po završetku ciklusa australskog filma srijedom, ići će ciklus novozelandskog filma. I još nešto čega nije bilo desetljećima – filmovi Sergeja Paradžanova.

Duboko vjerujem u to da je temeljni smisao javnog servisa taj da emitira sadržaje koje komercijalni konkurenti ne emitiraju. Zbog čega inače ljudima uzimati novac za ono što im drugi daju besplatno?”.

Gledate li vi filmove radije pred televizorom ili više preferirate kinoekrane?

“Nažalost, zbog bezbrojnih obveza, u kino idem toliko rijetko da se, kad vidim nekog distributera, odmah imam potrebu ispričavati. Da su svi poput mene, kina bi propala prije 20 godina.

Filmove gledam protuprirodno, da ne kažem bludno, na sve manjim ekranima, sa sve većim pauzama. Postao sam upravo onakav tip gledatelja kakvog sam nekada najviše mrzio.

Počnem gledati film u ponedjeljak, završim u četvrtak. Između pogledam dvije nogometne utakmice i pedeset NBA sažetaka…”.

Na kojim projektima sudjelujete, a da nisu vezani uz HRT?

“Prije podosta godina, redatelj Tomislav Mršić i ja osmislili smo dokumentarni serijal »Grob u tuđini«. Kako sad stvari stoje, ove ćemo ga godine napokon početi snimati, no bolje je zasad o tome ne govoriti ništa, da ne ureknemo”.

Kultna »Žica«

Televizija, kao medij, nema blistavu budućnost, a film? Je li bio važniji u 20. stoljeću više nego što je danas?

“Eh, to je tema za razgovor od nekoliko sati, uz pokoje pivo! Ljudi i dalje gledaju filmove, no film sigurno nije važan kao što je bio u 20. stoljeću, koje je ipak stoljeće filma.

Onu društvenu važnost koju je film sredinom prošloga stoljeća imao, neće imati više nikada. Televizija, Internet, igre… puno se toga pojavilo što je suzilo mjesto filmu. Televizija je tu odigrala dugoročno vrlo podlu ulogu, makar je internet još stotinu puta gori.

No dok god se filmovi snimaju, to što više nisu najvažniji i nije tako presudno. Nekako sam se pomirio s time da sam rođen prekasno, da najčešće volim ono što su drugi davno prestali voljeti”.

Pet stranih filmova koje bi svatko trebao pogledati?

“Svatko bi trebao pogledati otprilike pet tisuća petsto pedeset i pet filmova da vidi zašto baš treba nekih pet!

Kad sam već radio protiv interesa filma, odgovarajući na pitanje o kinima, onda mogu ići do kraja pa reći da bi danas svatko, prije bilo kojih pet filmova, trebao pogledati 60 epizoda »Žice«.

To je današnja filmska, kulturna, umjetnička i društvena Biblija, ono što su u 20. stoljeću bili opusi Forda, Hawksa, Bressona, Renoira, Wildera, Ozua, Bergmana, Rossellinija, Dreyera… ili stoljeće ranije romani Balzaca, Tolstoja i Dostojevskog.

Kad su pitanju noviji filmovi, ja bih radije pet puta gledao »Dragged Across Concrete«, velikog S. Craig Zahlera, nego pet bilo kojih drugih filmova pojedinačno.

Makar mi je nedavno ponovno gledanje ukrajinskog filma »Srećo moja« Sergeja Loznice izazvalo isti dojam i prizvalo u sjećanje Toma Gotovca koji je potpuno ispravno tvrdio da ćemo najbolje predvidjeti budućnost budemo li dovoljno pažljivo gledali filmove”.

Što je s domaćim naslovima?

“Opet, barem jedno stotinu i pet filmova. Ak’ baš moram suziti – »Ritam zločina« Zorana Tadića, jedan od najboljih svjetskih filmova 1980-ih, pa Tadićev »San o ruži«.

»H-8« Nikole Tanhofera, film ravan bilo kojem američkom ili francuskom filmu 1950-ih.

»Tko pjeva zlo ne misli« Kreše Golika, »Martin u oblacima« i »Samo ljudi« Branka Bauera, »Lov na jelene« i »Protest« Fadila Hadžića.

Uf, pa onda »Rondo«, »Vuk samotnjak«…

Ili, kad već pilim naopako protiv filmova, prvo bi, i to pet puta zaredom, od prve do zadnje epizode, trebalo pogledati »Gruntovčane«, genijalnu seriju Mladena Kerstnera i Kreše Golika, snimljenu u doba kada su Amerikanci samo mogli sanjati o »Sopranosima« ili »Žici«.

Ali prvo bih, svima koji žive od kulture, preporučio da nauče postavljati knauf i filmove gledaju iz hobija.