Svjetski poznati glumac Ryan Reynolds je imao 22 godine kada je njegovom ocu, Jamesu Chesteru Reynoldsu, bivšem policajcu, dijagnosticirana Parkinsonova bolest. U ekskluzivnom intervjuu za People progovorio je o tome što je naučio o Parkinsonovoj bolesti i perspektivi koju je stekao kroz očinstvo. 

Kako kaže, njihova obitelj iz Vancouvera rijetko je razgovarala o toj temi.

,,Rekao je riječ ‘Parkinson’ možda tri puta koliko ja znam – i jedan od njih nije bio meni. Bilo je na tone poricanja, tona skrivanja”, rekao je Reynolds, čiji je otac umro 2015. godine u dobi od 74 godine nakon što je živio s bolešću gotovo 20 godina, za People.

Njih dvoje su imali kompliciran odnos, pogoršan onim za što je zvijezda kasnije saznala da su halucinacije i deluzije, dva manje poznata simptomima Parkinsonove bolesti, koji su se pojavili otprilike 10 godina nakon Jamesove dijagnoze.

,,To je doista destabiliziralo moj odnos s njim jer nisam znao što se događa“, priznao je Ryan, koji se udružio s obrazovnom kampanjom More to Parkinson’s , koja nudi resurse pacijentima i njegovateljima.

Devet godina nakon očeve smrti, Ryan, najmlađi od četvero braće, ima četvero svoje djece: Jamesa, Inez, Betty i Olina, sa suprugom Blake Lively.

Kako tumači Ryan, njegov odnos s ocem bio je izazovan iz nekoliko razloga.

,,Ovome moram pristupiti činjenicom da je moj otac bio čovjek koji ne dijeli njegove osjećaje. Bio je boksač, policajac, tvrdoglavac. Ne mogu se čak ni sjetiti da sam ikada stvarno razgovarao sa svojim ocem. Bio je prisutan otac, nikad nije propuštao nogometnu utakmicu, ali jednostavno nije imao kapacitet osjetiti, ili barem malo podijeliti, cijeli spektar ljudskih emocija. A ponos je bio toliko ukorijenjen u njemu da je diktirao gotovo sve što je radio”, ispričao je.

Nastavio je, naglasivši da se još više borio s njihovim odnosom kad su učinci Jamesovih sve češćih halucinacija i zabluda uzrokovali dublju podjelu.

,,Tada sam samo pomislio: “Moj tata gubi razum.” Moj je otac stvarno klizio niz zečju rupu u kojoj se borio razlikovati stvarnost od fikcije. A kasnije su svi ostali u njegovom životu gubili temeljnu vjeru i povjerenje koje su imali u njegovo gledište. Postojale bi zavjereničke mreže koje bi ispleo o tome da se “ovo događa” i da bi me “ovi ljudi mogli juriti” ili “ta me osoba želi uhvatiti”. I neke stvari koje su bile tako divlje odstupanje od čovjeka s kojim sam odrastao i kojeg sam poznavao”, prisjetio se.

Dodao je i da je u godinama nakon očeve smrti dublje razmišljao o njihovoj dinamici.

,,Stalno spajam dijelove priče. Nisam zapravo prihvaćao vlastitu odgovornost. Bilo mi je vrlo lako odvratiti se od ideje da se moj otac i ja ne slažemo ni oko čega i da je stvarni odnos s njim nemoguć. I kako sam sada stariji, osvrćem se na to i više razmišljam o tome jer je to bila moja nespremnost u to vrijeme da ga sretnem tamo gdje je bio. Možda sam mogao biti s njim pred kraj, ali nisam. On i ja smo se jednostavno udaljili i to je nešto s čime ću živjeti zauvijek”, iskreno je kazao.

,,Ali postoji nijansa, i bilo je mnogo trenutaka [povezanosti]. Poslao sam tati pismo oko pet mjeseci prije nego što je umro, za što sam jako zahvalan. Pismo je u biti bilo popis svih nevjerojatnih stvari koje je ikada učinio – svaki put kad bi se pojavio ili svaki put kad bi se našao sa mnom vani nakon treninga bejzbola. Svaki put kad je samo bio tu. A ako čovjek nije mogao izraziti svoje emocije na način koji je dinamičan, pa, mnogi ljudi ne mogu. Tip je rođen 40-ih, u redu je. Tako da sam jako zahvalan što sam poslao to pismo. Znam pouzdano da mu je to značilo svijet. Tako da sam dobio taj zaključak, ali nisam bio s njim kad je preminuo, a volio bih da jesam“, zaključio je Ryan.