Na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije u tijeku je prikazivanje druge sezone zabavno-poučne emisije o životinjama autora Roberta Knjaza.

Nakon uspješne prve sezone gdje su u fokusu bile domaće životinje, Robert Knjaz i prijatelji u drugoj sezoni, koja nosi podnaslov “Pametan kao vrana, hrabar kao jež”, pobliže će nas upoznati sa životinjama koje, iako divlje, znaju biti dio naše svakodnevice.

Jež, pčela, vjeverica, medvjed i mnogi drugi svakog utorka kreću na izlet te iz svojih prirodnih staništa dolaze na male ekrane gdje ih imamo priliku pogledati u njihovom punom obliku.

Djelić životinjskog carstva još je jednom okupio čovjek koji na televiziji pliva kao riba u vodi. Vrijedan kao mrav, Robert Knjaz nam je tim povodom otkrio što je naučio o životinjama, zašto su one važne u svakodnevici planeta, u koju bi se životinju preobrazio kada bi imao čarobni štapić i još mnogo toga.

Foto: HRT

Inspirira me svijet oko nas

Roberte, zašto baš životinje? Zašto ste odlučili napraviti i drugu sezonu serijala o životinjama? Zašto vas one inspiriraju?

– Inspirira me svijet oko nas, a životinje su njegov sastavni dio. Mnoge su životinje tu bile i prije nas. S druge strane, da nema životinja, vjerojatno ne bi bilo ni čovječanstva, pitajte none i noniće; nije uzalud koza u grbu Istre i grbu Hrvatske.

Htio sam, stoga, pobliže upoznati sve te životinje i podijeliti s gledateljima sve te nevjerojatne zanimljivosti koje skrivaju.

Kako je prva sezona, u kojoj smo se bavili domaćim životinjama, te psom i mačkom, naišla na pohvale gledatelja, logično je da zaokružimo priču. Zato u drugoj sezoni predstavljamo šumske i divlje životinje koje žive u Hrvatskoj te dišu isti zrak s nama.

Nakon dviju sezona emisije o životinjama što ste naučili o njima? Što svi možemo naučiti od njih? Zašto su one važan kotačić našega svijeta i zašto ih moramo poštovati?

– Joj, ima bezbroj zabavnih stvari…Od toga da su nas te životinje tisućljećima hranile i oblačile do toga da mnoge od njih imaju bogatiji emotivni i socijalni život nego što smo očekivali.

Mnoge su i sposobnije nego što smo očekivali, pa smo snimili kokoš koja zna matematiku i koku koja kljunom po klaviru svira američku himnu; ili svinju Pigcasso, koja slika i pri tome zarađuje milijune dolara.

U serijalu smo saznali da su krave super prijateljice koje si pomažu pri porodu i organiziraju grupne jaslice ili to da se svinja nalazi u 500 ljudskih proizvoda – od sladoleda, paste za zube, ruža za usne, do kočnica ili eksploziva.

Generalno, od životinja možemo naučiti puno o važnosti obitelji te obiteljskoj podršci i ljubavi, od njih možemo naučiti i o požrtvovnosti, iskrenosti i neposrednosti.

Uz to, one se puno bolje nose sa stresom i čim nestane opasnost, one su u hipu opuštene, za razliku od nas koji većinu života provedemo pod nekim stresom i tjeskobom.

Dok ste nas u prvoj sezoni upoznavali sa životinjama koje se mogu naći na kakvom seoskom imanju (pas, krava, svinja, mačka, konj…), u drugoj sezoni približili ste se divljim životinjama kao što su jež, jelen, jazavac… Stoga, jeste li u drugoj sezoni imali neku poteškoću ili dojmljivu anegdotu s obzirom na to da divlje životinje nisu baš pristupačne?

– U pravu ste, puno je lakše bilo snimiti magarce ili koze nego medvjeda ili lisicu. No, snašli smo se, pa smo tako u Americi pronašli i snimili Jeffa – čovjeka koji živi s dva divovska grizlija i doslovce se hrva s njima. Snimili smo i vjeverice koje skijaju na vodi, također u SAD-u.

Pa košutu koja živi cijeli svoj život s ljudima u kući, ima svoju sobu i spava s ljudima u krevetu. U San Diegu smo snimili i pitome lisice koje su nastavak ruskog eksperimenta iz prošlog stoljeća u kojem žele pripitomiti lisice, baš kao što smo od vuka stvorili psa. Ispada da dok postoji internet i dok avioni lete, svaka životinja i tema su dostupni.

Foto: HRT

Frajer jazavac

Koja vas se životinja posebno dojmila i zašto? Jeste li o nekoj životinji potpuno promijenili mišljenje kada ste je bolje upoznali?

– Definitivno jazavac, zbog konteksta u kojem se spominje u svakodnevnom govoru kao nešto jadno i loše. A medojedni jazo je zapravo neustrašivi frajer, bori se bez problema s lavom ili zmijom, a pri tome je i vrlo inteligentan i zabavan. Glasi i za najvećeg šumskog higijeničara jer često posprema i čisti svoju postelju. Pčele su također čudesne u svojem zajedništvu i žrtvovanjem za opće, a ne sebične ciljeve. U emisiji je masa začuđujućih detalja o njihovoj anatomiji i društvenom životu. Iznenadila me i medvjedica koja rađa tijekom zimskog sna, zamislite da ljudi rađaju u snu. Isto tako medo nekoliko mjeseci ne pije ništa i ne ide na WC jer u svom tijelu reciklira tekućinu. Kakva luda supermoć.

Sada kada ste bolje upoznali ćud domaćih i divljih životinja, što reći o basnama? Drže li one zaista vodu?

– Sama ideja usporedbe čovjeka i životinje kroz basne uvijek mi je bila zabavna i poučna, a sad nakon ovih serijala čini mi se i istinita. Jer nismo ni svjesni koliko ljudskih osobina i obrazaca ponašanja imaju i životinje. Često ih podcjenjujemo, a zapravo smo vrlo slični, i to mislim u pozitivnom smislu. Iako smo intelektualno neusporedivi, u emocionalnom smislu životinje ponekad znaju biti nježnije od ljudi.

Da imate čarobni štapić, u koju biste se životinju preobrazili i zašto?

– Od ovih koje smo snimali, super mi je koza – vrlo je neovisna, radoznala i blesasta na neki simpatičan način. Medo je super, velik i jak, bez neprijatelja (osim lovca), a opet nije neki agresivac, hrani se bobicama i uživa u prekrasnoj prirodi i medu. Nije ni vrana loša, iako me nerviraju graktanjem u zoru, nakon emisije naučio sam koliko su inteligentne i kako se tijekom života prilično zabavljaju svojim brojnim psinama.

A pri tome mogu i letjeti, a malo koji čovjek to nije zaželio barem jednom u životu. Šteta što ne možemo svaki dan biti druga životinja jer izgleda da od svake možemo ponešto posuditi.

Foto: HRT

Tri “poluvremena”

Osvrnimo se i na “Knjaza kod Vatrenih”, vaš serijal o našim nogometnim reprezentativcima koji smo nedavno imali prilike pratiti. Kakvo vam je bilo iskustvo pobližeg upoznavanja naših nogometaša? Što najradije pamtite iz tog serijala nakon kojega je pala i svjetska bronca?

– Pamtim tri “poluvremena”. Prvo poluvrijeme – teško i stresno, u kojem smo morali sve organizirati u vrlo kratkom roku i pridobiti reprezentativce na snimanje, i to mi je bilo najteže. I još jednom zahvaljujem dečkima što su pristali na snimanje. Drugo je poluvrijeme bilo sjajno, to su snimanja na lokacijama s dečkima u kojima sam istinski uživao. Jer svaki od njih osmorice, koje smo snimili, vrlo su zanimljive i originalne osobe.

Od Sose, koji je filmofil i ljubitelj turskih sapunica, preko neumornog i dragog Perišića, pa do Gvardiola, koji je osvojio srca cijele Hrvatske. A treće poluvrijeme mi je bio čisti gušt, paralelno uživanje u emitiranju i velikoj gledanosti serijala, te u sjajnoj igri naših. Projekt u kojem sam zaista uživao.

Dugo vremena pratimo vaše zabavno-dokumentarne TV sadržaje. “Koledžica”, “Mjenjačnica”, “Svjetske fešte”, “Hrvatski velikani”… Nedavno “Vatreni”, sada opet životinje. Što ste naučili o svijetu, životu i svakodnevici bilježeći te razne događaje, okolnosti i pojedince?

– Hahahaha, pa zar vi imate toliko vremena i stranica u novinama? Svaki je projekt jedan svijet za sebe, pa svakih nekoliko godina moram uroniti u novo područje i godinu-dvije dana živjeti tu svakodnevicu.

Tako da upoznaš mnoge ljude iz različitih sfera života, posjetiš mnoge neobične ljude širom planeta koji ti otkriju mnoge nove svjetove.

To je stvarno veliki dobitak za cijelu moju ekipu na snimanjima. A generalno kao zaključak, iako u medijima čitamo puno negativnih stvari, ipak je Zemlja jedno genijalno mjesto, krcato pozitivnim i dragim ljudima. Njih je puuuno, puno više nego onih loših.

Foto: HRT

Druženje licem u lice

Tko vam je za karijere dao najbolji savjet? Kako je savjet glasio?

– Pokojni legendarni novinar Vlado Tomić savjetovao me je da prije nego što počnem smišljati novi projekt, na papir stavim sve što volim i oko toga slažem ostalo. Jer, ako uspiješ složiti da radiš ono što te zanima i ono što voliš, onda ni jedna prepreka na putu nije nesavladiva. Tako je i u TV formatima, uglavnom se bavim onim što je moj osobni interes i za što osjećam vatricu u srcu. Nadam se da se to vidi na ekranu.

Što Robert Knjaz želi biti kad odraste?

– S 51 godinom već sam trebao odrasti, ali pogrešna je percepcija da si, ako si ozbiljan i namršten, automatizmom odrastao. Meni su najdraži odrasli koji nisu ubili dijete u sebi, oni još imaju energije i s takvima se pokušavam okružiti.

Jer baš je to dijete u nama najbolji dio nas, sjetite se kako smo svi bili nevini, radoznali, neopterećeni kao djeca te kako smo znali lako opraštati. Stoga, što duže zadržimo dijete u sebi, život će nam biti ljepši i lakše ćemo sa sobom i drugima. Nisam siguran da je sve ovo istina, ali meni se tako čini.

I za kraj, s obzirom na to da je ovo intervju za naš televizijski prilog, uz kakve se filmove, serije ili ostale TV sadržaje volite opuštati u slobodno vrijeme?

– Iako proizvodim televizijski program, ipak se radije opuštam s obitelji, na obiteljskim putovanjima, u prirodi, s frendovima ili na rekreaciji na nogometnim terminima. To neko druženje s ljudima lice u lice uvijek mi je draže nego gledanje u ekran, ma kakav on bio. Tako da i vama tijekom cijele 2023. godine želim puno veselja i druženja s ljudima koje volite.

Foto: HRT