Rober Knjaz s ekipom / Foto HRT
Pokušavam raditi internacionalne projekte, koji se mogu plasirati i vani. To mi je davna želja
Hrvatski velikani. Zadnja sezona. Na HRT-u. Prva je epizoda bila Meštrović, čovjek koji je imao život za pet sati materijala. Za Uskrs, u nedjelju, u 20.40, HRT 1, na rasporedu je epizoda o Sv. Leopoldu Mandiću. Preporučam! Dobričina kojeg bih odmah za frenda, cijeli je život služio drugima, htio je pomiriti istočnu i zapadnu crkvu, stvarno pravi svetac. Poslije toga Matija Gubec, zabavna epizoda, jer sve što mislimo da znamo o njemu zapravo nije istina. Ne znamo ni kako se zvao, ne znamo je li uopće bio vođa bune, a postoji mogućnost i da je preživio i da uopće nije pogubljen na Markovom trgu. Slijede Nobelovci, Ružička i Prelog. Ružička je rođen u Vukovaru, uzgajao je ruže, a bio je daltonist. Ludo je kako je našao način kako u laboratoriju doći do sintetičkog mošusa, testosterona, i vitamina. Da toga nema možda bi još uvijek ubijali jelene za vaš parfem, jer nekad su, prije Ružičke, morali ubiti 140 jelena za litru mošusa. Marija Jurić Zagorka, potresna priča o ženi koju su cijeli život rušili, ali je stalno ustajala i išla dalje. Mama ju je vezivala za drvo i tukla, na silu su je udali, ali ona je usprkos svemu sve pobijedila, postala najčitanija književnica, da bi na kraju prodavala žnirance na Dolcu. Ruđer Bošković, Tesla prije Tesle, čovjek koji je bio genije u tolikom granama znanosti da se čudim da nema plašt od Supermena. Vesna Parun, naša najveća poetesa, 80-tak knjiga je izdala, a u isto vrijeme je bila luda za sportskom prognozom i imala dobitke na lotu. I zadnja epizoda – Ante Starčević, zovu ga ocem Domovine, on je 1000 kuna, pa me zanimalo zašto? I da, ako pogledate svih osam emisija i to javite na sedam adresa, navodno će vam par Starčevića osvanuti u novčaniku! – Eto kako sam autor Robert Knjaz najavljuje serijal što ga nedjeljom gledamo na HRT-u! Opet će klinci i njihovi roditelji gledati i slušati koliko su nam velikani bili krvavi ispod kože. A što na to ima reći onaj koji je u tren oka pravilno procijenio da je vrijeme za razgovor i – pivo!
– Moram priznati da nisam pio pivo jedno dva tjedna i ovo mi je kao neka nagrada. S obzirom da se primičem kraju rad na serijalu, da još imam samo riješiti Antu Starčevića, vrijeme je za slavlje. To je kao kad uđeš u tunel Sveti Rok, voziš, voziš, voziš i onda, najedanput, vidiš sunce na kraju tunela. Sada sam ja u toj fazi!
Nema ni sekunde opuštanja
Narodski rečeno, smoždila vas je druga sezona »Hrvatskih velikana«!?
– Smoždila! I prva i druga. Uletio sam u nešto za što nisam ni kužio koliko je sveobuhvatno. Htio sam napraviti dokumentarac kakav sam gledao na televizijama u stranoj produkciji, samo sam zaboravio da to radim u Hrvatskoj i u hrvatskim uvjetima. Kad kažem hrvatskim uvjetima mislim i na budžet i na rokove. Radili smo osam epizoda po 52 minute u manje od godinu dana. To je 80 do 90 dana snimanja, te mjeseci priprema i montaža u 365 dana. Posao je to za par godina, a mi smo 16 epizoda po 52 minute napravili. Kad kažem mi, mislim na moju ekipu, ima nas 25 i svi su mi suradnici vrhunski, i kao osobe i kao kreativci.
Mislite li da bi uradak bio i bolji da nije spomenutih ograničenja?
– Bi, bi sigurno. Neke stvari jednostavno treba prespavati. Izgubiš objektivnost kad si previše u materijalu. Kad si mjesecima paralelno u montaži i po snimanjima, nemaš trenutak odmaka, odmora, da možeš objektivno procijeniti materijal. Teško je u takvom stanju procijeniti je li neka smiješna fora baš toliko smiješna, je li neki podatak zaista bitan. To je opasnost. Moraš se ohladiti od materijala. Znam da proizvodnja TV emisije izgleda lagana, ali ima tu stotine detalja, a svaki od njih određuju da li će biti kvalitetno ili ne. To je kao kuhanje, da bi ti ispalo dobro nema ni sekundu opuštanja, učas sve izgori.
No, uspjeli ste u tome da, baš kao što svi znaju sve o nogometu, svi misle da mogu biti Knjaz!
– Pa i mogu, zašto ne. S tim da kao i u nogometu i u našem poslu stalno moraš trpjeti pritisak. Pritisak, jer mora biti gledano, mora biti zabavno, informativno, u slučaju ovog serijala i stručno. Puno je zahtjeva koje treba ispuniti i s te strane mi je ovaj projekt puno teži nego prijašnji, poput »Koledžice«, »Mjenjačnice«. Tamo je sve bilo subjektivno, iz mog kuta gledanja, pa nije bilo razloga da netko kaže, ‘zašto si prikazao ovog, a ne onog, ovako a ne onako’. A sad radimo emisiju o povijesnim osobama o kojima ljudi imaju neke stavove, o kojima postoji neka povijesna istina i to treba ispoštovati.
Je li bilo prigovora da se potkrala neke povijesna neistina?
– Zasada nije, a od toga sam najviše strepio. Prvih mjesec dana sam samo čekao da netko nazove, zakuca mi na vrata s toljagom, jer smo nešto gadno pogriješili. Mi baratamo nečijim životima. Ili, ajde da to pokušam staviti u neke brojke. Radimo 16 epizoda, u nekima smo imali dva velikana, znači ukupno 19 velikana. To je 19 puta nečiji život puta u prosjeku 75 godina, znači, obradili smo 1425 godina nečijih života u naše dvije godine! 1425 godina nečijih ljubavi, patnji, uspjeha, misli, doživljaja. Tisuću i pol godina je moralo proći kroz naše glave, tako da ne bi bilo čudno da smo negdje nešto ispustili ili previdjeli.
U serijalu razgovarate i s mnoštvom sugovornika iz inozemstva, sve vezano za naše velikane. Kako oni vide što njih, što Hrvatsku?
– Kroz ovaj serijal sam naučio da svaka država ima svoju verziju povijesti i svoje viđenje da li je netko velikan ili ne. Recimo, da nema Tesla automobila za Teslu bi u Americi znala šačica entuzijasta. Mađari tvrde da je Zrinski Mađar, a Jelačić kukavica jer tako uče kroz svoju lektiru u školi. Tako da mislim da i mi moramo više raditi na našoj promociji kroz naše velikane. Koliko ljudi zna za Argentinu zbog Messija. Mi nemamo Messija, ali imamo Ruđera Boškovića, Ivana Meštrovića, sv. Leopolda Mandića, Fausta Vrančića … zašto to ne iskoristiti, možemo preko naših velikana bolje pozicionirati Hrvatsku, možda razbiti neke predrasude koje vani o nama imaju i poraditi na našem pozitivnom imidžu.
Zajedno su u emisiji i Nobelovci, kemičari Ružička i Prelog.
– Ta mi je epizoda možda iznenađenje sezone. Kemija mi baš nije legla u osnovnoj školi, ali ti kemičari su zapravo jako interesantni likovi. Eto trebalo mi je 46 godina da shvatim da je kemija jako zanimljiva I da je to posao poput onoga Sherlocka Holmesa. To je zanimljivo, to je napeto, to je otkrivanje, a pri tom ti je motivacija da pomažemo čovječanstvu što je stvarno lijepo. Da sam to spoznao nekad ranije možda bih imao pet iz kemije. A možda samo spaljene obrve od pokusa.
Serijal je zapravo sjajan nastavni materijal.
– Iznenadilo me prošle sezone da me toliko klinaca zaustavilo na ulici vezano uz Velikane. Dođe klinac i veli: »Gledao sam emisiju!« Pitam ga: »Pa kak’ to misliš gledao, što nemaš pametnijeg posla!?« A on kaže da im je razrednica rekla da gledaju za domaću zadaću. Shvatio sam da je jako puno profesora prošlu sezonu zadavalo klincima gledanje za domaću zadaću, hvala im, to je veliki kompliment. Samo se nadam da se neću zamjeriti klincima. Ali ako možeš klincima pomoći da ne moraju bubati suhe informacije iz nekakve knjižurine, onda je to ona dodana vrijednost. I zato sam sretan što smo radili serijal. To je onaj trenutak kad si mislim da se sav trud isplatio. Napravili smo nešto što je na dulji rok jer se ovaj serijal može reprizirati za pet godina, 10, 50 i 100 godina.
Elem, nakon toliko velikana možete li složiti fotorobot prosječnog hrvatskog velikana?
– Volim hrvatske povijesne velikane, na neke od njih sam i ponosan, ali mislim da i danas ima jako puno velikana. To su ljudi o kojima ne čitamo u novinama, jer nisu oni koji stvaraju afere, ili potkradaju državu. To su mali a veliki, nepoznati ljudi kojih je hrpa. Teta na blagajni, konobarica, susjed koji ovo čita, ljudi koji žive pošteno svoj život – to su velikani! Imam osjećaj da je danas najteže biti pošten, barem tako po medijima ispada. Ako nisi žena s bradom, ako nisi u realityu, ako nisi u novinama, što si!? A baš to su velikani, ljudi koji su normalni, koji žive pošteno i koji se trude da ova država bude lijepo mjesto za život!
Kakva je atmosfera u kući Knjaz? Supruga, dva sina i kćer. Javnost jamačno misli da je vazda veselo.
– Upravo tako, sport i glazba, suze gotovo nikad, a smijeh uvijek. Eto Emanuel ovih dana navršava 19. Super za njega, zastrašujuće za Zrinku i mene, ha,ha,ha. On je zapravo obiteljski povjesničar, to će i studirati. Sunčica vozi slalom između srednje te srednje glazbene i klavira, a Luka Eusebio je maza iako se već i on brije prije i poslije škole. Pa i red je, već je 3. razred osnovne. On me iznenadio jer je jedan dan izvalio da želi biti reper. Što i nije loše, eto za par godina on će davati intervjue, a tata će odahnuti i izvaliti se u hladovinu. Jedva čekam!
Zemlja iz bajke
Vidim, niste izgubili vjeru u državu?
– Pričamo o ljudima ne o državi. U ljude nisam izgubio vjeru. A politika je tema za jednu dugu polemičnu noć, gajbu piva te infarkt i hitnu ispred haustora. Čovjek još nije izmislio idealno društveno uređenje. To što mi čitamo da je u Švedskoj genijalno, ne znači da je svakom čovjeku u Švedskoj, ili Norveškoj, genijalno. Mi si sami u Hrvatskoj trebamo napraviti da nam je lijepo, ali tko će stati na čelo kolone? U politici sigurno ima ispravnih ljudi, ali još i više negativne selekcije, pa loši ljudi koji nisu uspjeli ni u jednoj sferi života vladaju onima koji su u nečem uspjeli. A onda slijedi piramida poslušnika i rođaka koji bi lovili u mutnom. To je suludo, jer politika bi trebala služiti svima nama, a ne mi njima.
Je li bilo neugodnih otkrića o našim velikanima?
– Evo kad smo kod politike, Ante Starčević o kojem nisam imao pojma osim da je na 1000 kuna, dakle iznad Marulića na 500 ili Radića na 200 ispada političar čiji je moral za uzor. Jer, čovjek je živio asketski, cijeli život u dvije sobice koje su mu bile i ured i stan, tu je primao ljude, izbjegavao je počasti, bunio se kad su mu drugi gradili Starčevićev dom, nije želio da ga pokopaju u Zagrebu već na selu, to je tada bilo u Šestinama, nije želio spomenik i vjerojatno bi se da je živ ljutio što su ga stavili na 1000 kuna. Političar koji kaže i koji je primjerom pokazivao da nijedan čovjek i interes nije iznad narodnog interesa. Nestvarno, zar ne?
Kakva smo mi onda zemlja?
– Radili smo anketu »ako je Starčević otac, tko je majka domovine?« I jedna je cura odgovorila: »Majka je Ivana Brlić Mažuranić, jer je ona voljela bajke, a mi smo zemlja iz bajke.« Sad, je li to bilo ironično, ili iz srca, neka naši čitatelji i gledatelji sami procjene. Iako kad dođeš u Afriku, u Indiju, Kinu, ili bilo gdje na svijetu vidiš da jako puno društava živi jako lošije do nas. Čak i Amerika ima par milijuna ljudi koji žive u kamp kućicama. Probajte se sjetiti koga znate da živi 24 sata dnevno, cijeli život u kamp kućici. Na snimanju u Dubrovniku sreli smo našeg čovjeka koji se vratio iz Irske. Znate zašto? Šest mjeseci nije vidio sunca! Nitko ne piše da je tamo stalno kiša. I mi mediji smo krivi, jer negativna priča prodaje novine. A zapravo, kad malo razmislimo o našim životima jako puno pozitivnih stvari ima. I to sve shvatiš kad dođeš negdje drugdje.
Fali li žena među velikanima, velikanki?
– Da naravno. Znaju me to pitati, ali nisam ja krojio povijest, na žalost ili na sreću. Pokušavam se obraniti protupitanjem; nabrojite mi hrvatske velikanke koje imaju kipove k’o Jelačić, Zrinski, Radić!? Ove sezone uz Zagorku koja je neosporno velikan, ubacili smo i Vesnu Parun, iako nije poznata kao Marija Jurić Zagorka, nije na novčanicama i pjesništvo nije tema koja nosi TV gledanost. No Vesnicu smo ubacili eto zbog spola, i potrudili smo se pronaći zanimljive detalje iz njenog života. Bila je prava pjesnikinja boem, ali bez alkoholne komponente tog pojma. Rasla joj je biljka iz sudopera, obožavala je loto i sportsku prognozu, grijala se u tramvajima, kupala u javnim kupalištima, jer doma nije imala grijanje ni toplu vodu. Tako da se nadam da smo ipak uspjeli prikazati i jednu malo zapostavljenu velikanku.
Koji je slijedeći projekt na redu, »Mame velikana«, ili nešto drugo?
– Mame poznatih je projekt kojeg smo počeli raditi, ali na žalost od 15-tak mama hrvatskih celebritya koje sam kontaktirao nijedan se nije odvažila što mi je žao. Sad projekt guram van jer je puno veće tržište i puno je više mama, pa se možda neka i odvaži. Sad radimo na projektu Bizzare Festivals Of The World, a pilot samo snimili na Tomatini u Španjolskoj. Pokušavam raditi internacionalne projekte, koji se mogu plasirati i vani. To mi je davna želja, biti hrvatski izvozni proizvod. A znate kako se kaže – nada umire zadnja!
