Da televizija nije samo »kutija za zaglupljivanje«, opis koji TV nosi nekad s pravom, nekad ne, zasigurno dokazuje rad Roberta Knjaza. Već 30 godina njegovi serijali svojom kvalitetom, iskrenošću u pristupu i originalnosti, oplemenjeni uvijek svježim »gegom«, obogaćuju generacije gledatelja i omiljeni su među publikom, ali i kritikom. Da dobar običaj treba nastaviti, stara je mudrost, pa tako veseli činjenica da ćemo uskoro na HTV-u moći gledati najnoviji Knjazov serijal »Osjećaji«.

U šest epizoda bit će predstavljeno šest emocija – ljubav, mržnja, sreća, tuga, strah i ljutnja, a emitiranje je najavljeno nedjeljom u 20:40 sati na Prvom programu HTV-a, počevši od 16. siječnja. Gdje su sve snimali i što nas sve očekuje u novom serijalu otkrio nam je Robert Knjaz u telefonskom razgovoru, a kaže i da trenutačno snima nastavak serijala »Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac« u kojem će biti zastupljene divlje životinje.

Također, neminovno smo se dotakli i budućnosti televizije, rada u TV industriji i drugih zgoda. Na primjer, jeste li znali da je četiri Knjazova TV formata »Koledžicom po svijetu«, »Mjenjačnicu«, »Klasici narodu« i »Rekonstrukcija« Discovery Channel 2015. nudio u svojem katalogu kao autorske projekte za međunarodno tržište? Iako, reći će nam Knjaz, ta se priča nije zakotrljala u očekivanom obujmu. No, krenimo ipak redom od najsvježijih vijesti.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Mala žrtva

Gdje ste sve snimali materijal za »Osjećaje«?

– Materijali su snimani najvećim dijelom u Hrvatskoj, ali i manjim dijelom na terenu u Africi, Americi i Japanu, uz Zoom-intervjue iz mnogih drugih država svijeta. Kako su emocije uvjetovane mjestom rođenja, okolinom u kojoj živimo i kulturom, željeli smo prikazati pogled iz različitih kultura. Ponovno smo posjetili pleme Maasai u Africi gdje sam prije 13 godina snimao Maju Šuput, dio smo snimali u SAD-u, a imali smo planiran i put u Japan. No, zabrana ulaska u Japan zbog korone nam je poremetila taj plan, kao i puno drugih, pa je zato dio u Japanu pokrila naša osjećajna dopisnica Jelena Jamasaki, koja tamo živi već 26 godina i poznaje ih u dušu.

Koji nas sve sugovornici očekuju?

– Recimo da su stvari kojih se mi bojimo u Hrvatskoj potpuno različite od onoga čega se boje ljudi, na primjer, u Africi, a tako je i s drugim emocijama, pa i ljubavlju. U plemenu Maasai tradicionalna je poligamija, djed poglavice Ipiteka, našeg glavnog lika, imao je 11 žena, više od 120 djece, pa me zanimalo kako je moguće voljeti 11 osoba u isto vrijeme. S druge strane, iz rakursa tih žena me zanimalo kako je voljeti jednog muškarca, a dijeliti svoju ljubav s još deset žena.

U epizodi o mržnji snimali smo u SAD-u u jednom restoranu u kojem konobari vrijeđaju goste, ali i gosti mogu vrijeđati konobare i osoblje. Ne biste vjerovali, ali jedno vrlo zabavno mjesto. Zoomom smo snimali čovjeka iz Londona koji zbog medicinskih razloga jedini na svijetu baš nikada ne može osjetiti strah.

Svima nam je strah neugodan osjećaj, ali ćete u emisiji vidjeti kako je zapravo još neugodnije živjeti bez straha. Jer, strah nas drži na životu, tjera nas da budemo oprezni, u milijun situacija tijekom dana kojih nismo ni svjesni. Uglavnom, u serijalu ima puno zanimljivosti sa svih strana svijeta kroz koje ćete puno naučiti o svojim emocijama i o sebi.

Koliko su vam pandemijske restrikcije otežale snimanje?

– Kao i cijelom čovječanstvu. Malo smo snimali, malo nismo, a s nekim stvarima se kasnilo. Na primjer, u Africi smo snimali tek u lipnju, uz cijeli niz neočekivanih problema i bizarnih situacija. Nevjerojatno, ali u Keniji ne možeš ući ni u jedan dućan, pa ni onaj kvartovski, a da ne opereš ruke sa sapunom. A kako si u Africi, pa nema tekuće vode na svakom uglu, to je cijeli festival najrazličitijih »grunfovskih« izuma kako bi ispred dućana oprao ruke.

Ljudi nemaju što obući, maltene u gaćama stoje ispred dućana, ali svi imaju maske i one pištolje za mjerenje temperature. U Ruandi pak, gdje smo snimali epizodu o mržnji i oprostu, u selu gdje zajedno žive krvnici i žrtve genocida, na primjer strogo su zabranjene plastične vrećice, a kazna za nošenje je jedna i pol učiteljska plaća. Za to snimanje, osim cijepljenja za COVID-19, morao sam se cijepiti i protiv meningitisa i tuberkuloze, a cjepivo protiv žute groznice sam odradio davno prije. Uglavnom, mala žrtva, da bi snimili što atraktivnije materijale o osjećajima.

Korisni savjeti

Kako ste se odlučili obraditi tematiku osjećaja? Je li postojao konkretan povod ili vas je ova tema zanimala duže vrijeme?

– Najveća motivacija bila mi je napraviti nešto za naše gledatelje, što se tiče baš svakoga o njih. Serijal govori o svima, i o meni, tebi, i o našoj susjedi, svi se susrećemo s osjećajima o kojima smo snimali, pa čak i s meni najmanje simpatičnim osjećajem mržnje. Na primjer, kad sam se pripremao i razgovarao sa stručnjacima prvo sam pitao je li moguće da ja ne osjećam mržnju, jer nikog ne mrzim. Odmah su me demantirali i rekli da svaki čovjek osjeća mržnju, jer mrzimo i komarce, ponedjeljke, koronu, da ne nabrajam dalje…

Tako da mislim kako će svaki gledatelj pronaći nešto za sebe. Jer, serijal je, osim što je edukativan i zabavan, i pomalo interaktivan. U svaku sam epizodu pokušao ugraditi i nekoliko savjeta koji nam mogu pomoći. Kako održati dug i sretan brak, kako se kvalitetno posvađati i ostati ok, koje su faze u prevladavanju tuge, kako izbaciti ljutnju, a nikoga ne povrijediti, kako oprostiti nekome koga mrziš ili tko te povrijedio i tako dalje.

Snimate li možda i neki novi projekt?

– Da, nastavak serijala »Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac«. Snimamo drugu sezonu koja će imati osam epizoda i ovoga puta ćemo se više fokusirati na divlje životinje, jer smo domaće obradili u prošloj sezoni. Tu su pčele, medvjedi, vrane, lisice, kunić, jazavac, jeleni, jež, vjeverice. Većinom vrlo simpatično i veselo društvo.

Zanimljiv je podatak da ste prije nekoliko godina potpisali suradnju s Discovery Channelom. Ima li kakvih informacija u tom smjeru? Snimaju li se »Koledžica« i drugi vaši formati po svijetu?

– U trenutku potpisivanja mislio sam da sam ostvario sve svoje snove. Jer, imao sam svoja četiri formata u katalogu kanala koji pokriva 450 milijuna ljudi. Vjerojatno sam jedan od prvih iz Hrvatske u katalogu, a pogotovo s četiri emisije. No, to nije išlo onako kako je na početku zvučalo. Puno puta sam otvarao šampanjac jer su na primjer Kinezi htjeli kupiti »Mjenjačnicu«, Nizozemci »Klasike narodu«, Japanci »Koledžicu«, no kroz mjesec-dva bi nazvali da odustaju.

Kad dolaziš iz geopolitički male države teško se nosiš s takvim stvarima, jer staviš svoj proizvod u izlog i nitko ti ne garantira da netko na drugom kraju svijeta neće uzeti ono što mu odgovara, promijeniti i prikazati kao svoje. Ali to je realnost, i puno veće televizijske kuće se neuspješno bore protiv toga, a gdje neću ja? Nije me to obeshrabrilo, mi i dalje imamo kontakte sa stranim produkcijama oko suradnje i idemo dalje.

Spomenuli ste snove, ima li neki od poslovnih uspjeha koji još niste, a voljeli biste ostvariti?

– Volio bih napraviti jači iskorak na međunarodno tržište. Neki put mi je žao kad vidim koliko inozemnih televizijskih proizvoda Hrvatska uvozi, a koliko malo radimo na tome da naše televizijske programe ponudimo svijetu. Ne mislim tu samo na sebe, nego i na mnoge druge produkcije u Hrvatskoj koje jako kvalitetno rade, a nisu izašle na međunarodno tržište. Naravno, mi smo mala država, nemamo velike tvrtke koje se time bave, pa se mora ići preko posrednika, što nije lako. No, to je ambicija koja nije minula, i nadam se da će se ostvariti u budućnosti, posebno sada kada ima puno platformi kojima možemo ponuditi svoj sadržaj. Streaming servisi Netflix, HBO i drugi traže sadržaje i vjerujem da će prepoznati da se i u Hrvatskoj radi kvalitetno.

Budućnost televizije

Kakva budućnost očekuje televiziju? Kako na TV utječu internet i platforme za »streaming«?

– Televizijom se bavim od 1991. i nevjerojatno mi je do kud smo došli u ne tako dugom periodu. Kad sam počinjao nije bilo kompjutera ni mobitela, a na većini telki bila su samo dva-tri programa, te kod rijetkih imućnijih i oni satelitski. Na HTV-u su tada najgledaniji bili Dnevnik i »Latinica«, a jedno vrijeme i moja »Svlačionica«, s 50-ak posto gledatelja, možda dva milijuna ljudi. Onda se to razvojem tehnologije dramatično proširilo, konkurencija je eksplodirala, i danas ljudi u ponudi imaju stotine programa, Internet, Youtube i te milijune stranica i sadržaja na netu.

Većina mladih generacija je posve napustila televiziju, tako da se i ja pitam što nosi budućnost. Danas svatko može snimiti i montirati videozapis u svom domu i onda ga pokazati, ne kvartu ili svojoj državi kako smo mi radili, nego cijelom svijetu. Iako izgleda mračno za televizijski biznis, mislim da će TV ipak preživjeti, kao što nisu odumrla ni kina. Ali rado bih znao što dalje, pa pozivam čitatelje: ako netko ima kristalnu kuglu koja radi, molim vas, hitno me nazovite da znam na što da se bacim. Televizija ili net, pitanje je sad?

Kako gledate na društvene mreže?

– Pokušavam biti aktivan na društvenim mrežama, ali je umijeće u isto vrijeme producirati sadržaj i za televiziju i za Youtube. Angažiramo se 120 posto na našim TV projektima na kojima radim s ekipom od 20-ak ljudi cijelu godinu, i takav način rada te cijelog preuzme. Onda je teško nešto producirati za društvene mreže, a trebalo bi. Iako, ovo je sada već postalo pomalo šizofreno, nekad si trebao biti samo na Facebooku, a sada na pet-šest mreža, da budeš sadržajno prisutan. Čovjek bi se trebao klonirati da drži korak sa svime.

Poruka za kraj?

– Pozvao bih čitatelje da rezerviraju nedjelju navečer na kauču i gledaju »Osjećaje« jer će saznati puno zanimljivih informacija i o emocijama, i o sebi, i ljudima oko sebe. Nadam se da će ono što vide i nauče u serijalu moći primijeniti na svoje živote i da će im to pomoći da se lakše nose sa svojim emocijama, a posebno da lakše prebrode negativne osjećaje. I siguran sam da će se uz serijal dobro zabaviti.