Na dvadesetom izdanju festivala ČAnsonfest nagradu za najbolju skladbu – ČAnsonu osvojio je riječki kantautor Robert Funčić sa skladbom »Mazinac«. Funčić je time pokazao da mu pisanje na čakavici dobro leži, kao i kastavska pozornica ČAnsonfesta, budući da je i prošle godine na istom festivalu osvojio prvu nagradu.

Na festivalu čakavske šansone, ČAnsonfestu, Funčić je nagrađenoj »Rožici« pridodao i pjesmu »Mazinac«, a obje pjesme napisane su klanjskom čakavicom. Govor iz mjesta Klana pronašao je riječkog kantautora, koji je potom znao kako ga uklopiti u svoje pjesme.

U intervjuu u povodu novog uspjeha na ČAnsonfestu, s Robertom Funčićem razgovaramo o njegovom iskustvu na festivalu, te o brojnim zanimljivostima vezanima za Klanu i klanjski govor, koji je Funčić kroz svoje pjesme približio onima koji se njime ne služe u svojoj svakodnevici.

Drugu godinu zaredom zaslužili ste nagradu za najbolju skladbu ČAnsonfesta. U samoj festivalskoj večeri rekli ste mi da niste od festivala, no da se na ČAnsonfestu rado pojavljujete. Koliko vam onda znače dobri rezultati na ovom festivalu?

– Da, rado se pojavljujem na ČAnsonfestu. To je festival na kojem su važni stihovi, a to je i moj »credo«. Njime se vodim kad komponiram. Što se tiče dobrih rezultata, ne znam kako je s drugim skladateljima, ali ja se osjećam kao pobjednik već kad u samoći tonskog studija završim pjesmu, preslušam je i čestitam samome sebi.

Kasnije pjesma pođe svojim putem, koji bude više ili manje uspješan, na koji ne mogu utjecati, ali priznajem – lijepo je znati da je rad i uložen trud prepoznat. Osim toga, poštujem veliki entuzijazam i ustrajnost Saše Matovine i Sanjina Mandičića koji su festival doveli do 20. jubilarnog izdanja.

Izraz »Mazinac« označava mali prst. Kako ste došli do toga da pokret malim prstom povežete s nedaćama ljubavnog para?

– Pjesma »Mazinac« govori o iskustvu rastanka kroz koji smo svi prošli. Kad nas netko prestaje voljeti, mijenja se i mi primjećujemo puno malih znakova koji nam najavljuju kraj. U mojoj je pjesmi jedan od tih znakova i mali prst koji ona drži ravno dok pije kavu.

Foto: Ana Križanec

Priprema novog albuma

Što kažu vaši poznanici iz Klane na vaše uspjehe koje postižete klanjskim govorom? Jesu li zadovoljni?

– Svim mojim klanjskim prijateljima i poznanicima bilo je jako drago. Uzbuđenje je nastalo već prošle godine kad sam najavio nastup na ČAnsonfestu s pjesmom »Rožica« jer, treba reći, do tada klanjski govor nije bio predstavljen na nekom festivalu.

Jednako kao s nagradom, bio sam zadovoljan i s radijskim uspjehom »Rožice«, koji zaista nisam očekivao. Na kraju sam dobio i priznanje Općine Klana za doprinos promociji klanjskoga kraja na čemu im još jednom zahvaljujem.

Koliki je doprinos vaše Klanjice Ivane Marinčić u vašem radu? Spomenuli ste da je ona vaša savjetnica, lektorica, no ponajprije izvorna govornica klanjskog govora.

– Ivana Marinčić je između svega ostalog i profesorica hrvatskog jezika i, kao što ste rekli, izvorna govornica klanjskog govora, osoba bez koje se nikad ne bih usudio upustiti u avanturu pisanja na jeziku koji sam upoznao tek koju godinu ranije.

Ona je bila moj prevoditelj, urednik, lektor. Svi koji se bave pisanom riječi dobro znaju koliko je važna i velika ta uloga.

Hoćete li i ubuduće pisati pjesme na klanjskom govoru?

– Na mom posljednjem albumu »Dječak – Brod – Čempres« nalaze se dvije pjesme napisane na govoru otoka Ugljana, zavičaja mog oca. Na novi album koji pripremam uvrstit ću »Rožicu« i »Mazinac«, pjesme koje su povod ovom razgovoru. U bliskoj budućnosti posvetit ću se sasvim drugačijem glazbeno-poetskom izrazu, a klanjski govor, vidjet ćemo…

Uz uspješnice na klanjskom govoru, je li vam klanjski govor postao dio svakodnevice? Jeste li bolji pjevač ili govornik klanjskog dijalekta?

– Ne usuđujem se »govorit po domaći«, začas bih bio razotkriven. Pjevati – to već može!

Koji su vam nadolazeći planovi? Spomenuli ste nastup na zagrebačkom festivalu šansone?

– Natječaj još nije zatvoren, ali nadam se nastupu na zagrebačkom Chansonfestu. Kao što sam rekao, uvijek se rado odazivam na manifestacije u kojim pjevana riječ nema samo zvuk nego i značenje.

Uz to mi je čast biti dio nekad našeg najjačeg festivala, po imenima koja su nastupila na njemu i evergrinima koji su ostali iza njih.

Prije toga, nadam se krajem rujna, objaviti singl »Snovi osamdesetih«, moju posvetu vremenu u kojem sam se afirmirao.

Pjesmu sam snimio s prijateljima, ritam sekcijom Xenie, Marinkom Radetićem i Joškom Serdarevićem, tako da će svi oni koji vole zvuk osamdesetih doći na svoje, a i dosta mojih prijatelja i kolega koji me već dugo nagovaraju da sa akustike prijeđem na struju.