Gledatelji će uskoro kroz televizijske ekrane moći zaviriti među šume i planine Gorskog kotara – u listopadu na HRT-u počinje prikazivanje nove serije “Gora”. Serija kroz 22 epizode prati članove Gorske službe za spašavanje u planinama i njihove obitelji u malom gradu u Gorskom kotaru.

Život i okruženje u kojem rade čine se idiličnim, ali glavni likovi, spasioci HGSS-a, vode sve samo ne miran, obiteljski život.

Odgovornost i uzbuđenje

Prije nego što “Gora” nađe svoj put do naših domova, razgovarali smo s jednim od glavnih glumaca serije, Jasminom Mekićem. Inače član redovne postave ansambla Hrvatske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, ovom se prilikom vraća na televiziju.

Kroz intervju Mekić nas vodi iza kulisa svoje najnovije uloge – iskustvo i avanture sa snimanja, fizički izazovi koje je savladao te kako je pripremao svoju ulogu kao Borisa, člana HGSS-a. Mekić se dotaknuo i prošlih uloga, aktualnih glumačkih angažmana te rada u kazalištu.

Koliko je snimanje serije “Gora” bilo fizički zahtjevno? Je li uloga zahtijevala prethodnu fizičku pripremu/dobru spremu?

– Od poziva Antitalent produkcije i saznanja da sam u glavnoj podjeli uloga u kojoj igram pripadnika HGSS-a, znao sam da neće biti nimalo lako – s obzirom na činjenicu da je snimanje pretežno na lokacijama u Gorskom kotaru s planinama kao glavnim setom, mjestom bivanja i ujedno predivnom scenografijom.

Sama ta spoznaja donijela je i veliku odgovornost, ali i uzbuđenje.

U seriji igram lik Borisa koji upravlja dronom te sam tijekom snimanja na sebi imao poprilično tešku opremu koja je postajala sve teža i teža kako su se povećavale udaljenosti koje sam prelazio s njom snimajući scenu za scenom.

Tijekom cijelog snimanja koje je većim dijelom bilo u ljetnim mjesecima, na sebi imamo i uniforme HGGS-a pa smo se nerijetko tijekom snimanja presvlačili nekoliko puta.

Da, uloga je zahtijevala određenu fizičku spremu i pripremu prije toga. Imali smo organizirane razgovore sa stručnjacima iz HGSS-a o različitim situacijama koje su oni doživjeli, prenosili su nam iskustva koja smo implementirali u scene u cilju što bolje vjerodostojnosti.

Također smo imali i čitaće probe na kojima smo prolazili zahtjevnije scene kako bismo što bolje “otključali” odnose, a dobra priprema prije početka snimanja vodila je k bržoj i točnijoj egzekuciji na setu, što je jako važno kada se uzme u obzir broj scena koje treba snimiti na dnevnoj razini.

Snimanje na nepristupačnim mjestima

Jeste li inače čovjek od planina ili je snimanje na ovim mjestima bio izazov?

– S obitelji znam ponekad otići na izlet u planine, ali više sam čovjek koji voli more u svakom obliku. Međutim, potječem iz unutrašnjosti, a tijekom djetinjstva i odrastanja bio sam okružen šumama, planinama i jezerima i svakako sam povezan s njima.

Raznolikost lokacija na kojima smo snimali pomogla mi je da Gorski kotar još bolje upoznam i zavolim. Snimanje na tako nepristupačnim mjestima zasigurno je veliki izazov, ali istovremeno i blagoslov zbog ljepote s kojom ste okruženi.

Često sam na setu razgovarao s kolegicom Sandrom Lončarić gledajući u te predivne planinske predjele rano ujutro dok gledamo razne boje izlazećeg sunca kako se pretapaju između oblaka u daljini i kažemo: “Čovječe, ovo je naš ured.”

I zaista, sreća je biti na svim tim mjestima dok snimamo. Velika je razlika snimati u gradu i u prirodi. Dosta vremena smo snimali na lokacijama gdje uopće nismo imali signala bilo koje vrste. I nije nam bio problem. Dapače!

Što je najljepši dio ove uloge? Vidjeti kako rade profesionalci iz HGSS-a, provoditi vrijeme na drugim lokacijama, povezati se s prirodom?

– Igram ulogu Borisa, obiteljskog čovjeka koji je nekada bio pilot helikoptera, ali u dogovoru sa svojom suprugom odustao je od pilotiranja i sada upravlja dronom.

Sigurniji posao, ali ima i više vremena za obitelj. Međutim, ispostavlja se da je razapet između dva života: strasti prema pozivu (HGSS) i mirnog obiteljskog života. Želi biti tu za svoje kćeri, ali ne zna kako.

To je tip osobe koji je apsolutno siguran na terenu u spašavanju života, ali istovremeno poprilično smušen do te mjere da dođe na roditeljski sastanak svojim kćerima, ali u pogrešan razred. Taj disbalans dovodi do nesuglasica između njega i supruge. Naći mjeru između strasti prema poslu (pozivu) i želje da bude dobar suprug i otac je izazov.

Biti siguran da neću pretjerati u tome na ekranu je još veći. To je najljepši dio rada na ulozi. Neki muškarci imaju taj problem. Želim predstaviti publici jednog takvog tipa muškarca koji nije kriv što je takav, ne možete mu zamjeriti, ali isto tako moraš razumjeti i drugu stranu koja također želi podršku.

Slojevita uloga

Postoji li neka scena koja vam se najviše urezala u pamćenje po lošem ili dobrom i možete li nam je odati?

– Na neki način sam se zaljubio u scenarij koji je napisala Maja Pek Brünjes. Nema posebne scene koju bih izdvojio.

Od trenutka kada sam dobio prvih 12 epizoda upijao sam ih ostajući do kasno budan želeći saznati što će biti dalje. Scene su dobro zamišljene s ispunjenim glumačkim odnosima, što je nama kao glumcima iznimno važno – imati slojevitu ulogu i predstaviti je u najboljem mogućem svjetlu publici.

Međutim, glumiti člana HGSS-a mi je bilo zanimljivo jer se tim ljudima jednostavno divim. HGGS je jedna od najpozitivnijih službi u Hrvatskoj, a svojim radom, zalaganjem pa i duhovitim statusima na društvenim mrežama stekla je status brenda. Upravo zbog toga je “Gora” i aktualna i atraktivna.

Divim se tim ženama i muškarcima koji volontiraju. Oni uspiju imati karijeru, posvetiti se obitelji i spašavati unesrećene na 1.500 metara nadmorske visine, riskirajući i svoj život.

S kojim ste se kolegom ili kolegicom najviše povezali i jesu li se stvorila nova prijateljstva?

– Svaki od kolega je dao svoj doprinos ovom projektu i sa svakim od njih sam se povezao na jedan ili drugi način. S nekima sam prije surađivao, a neke sam upoznao na setu. Smijeh nam je bio jako važan, snimali smo dugo, a često i do kasno u noć, po kiši, vjetru i visokim temperaturama pa nam je smijeh ponekad pomagao da lakše zaboravimo na umor koji smo osjećali.

Kazalište prva ljubav

Je li vam draže glumiti u kazalištu ili filmu, ili to ipak ovisi o vrsti uloge?

– Kazalište je moja prva ljubav, a film sam upoznao malo kasnije i jako zavolio. Oba imaju svoje pozitivne, izazovne strane i teškoće. Kazalište je živi organizam, dozvoljava ti “izlet” u fantastično, nadrealno pa nekad i ekstremno – i daje ti mogućnost propitivati i kritizirati društvo.

U kazalištu nema popravnog i svaka predstava je drukčija iz noći u noć. U kazalištu egzaltiramo, nekad pojačavamo emociju da bi i do zadnjeg reda dospjela emocija. U filmu, naprotiv, događaju se minuciozne bravure. Kamera “hvata” sve na licu, i najmanji pokret mišića oka koji donosi razliku u interpretaciji viđenog.

Ne pretjerati u tome je izazov, a često na filmu igraš kakarakter sličan tvom – ali malo drukčije, pomjerenije, obojiš lik vlastitim iskustvom. Naći tu mjeru je nešto predivno.

Postoji li neka uloga koja vam je najviše prirasla srcu?

– Sve su mi uloge na ovaj ili onaj način ostale u lijepom sjećanju. Odgovara li mi više igrati pozitivce ili negativce, nije mi na kraju bitno.

Ako je zlo kreativnije od dobra, onda je i izazovnije igrati ulogu negativca. Ali isto tako je još izazovnije igrati ulogu poštenog, radišnog, principijelnog, moralnog čovjeka jer je danas imati obraz postao luksuz. Samo najhrabriji i najdosljedniji imaju taj kapacitet i jačinu to i biti. Zato i jest teško.

Što je najvrednije što ste ponijeli doma od studiranja u inozemstvu?

– Da, bio sam u SAD-u u dva navrata, prvi put godinu dana (Deptford, New Jersey) kada sam završio četvrti razred srednje škole. Tada sam naučio biti samostalan, neovisan i odgovoran u tim formativnim godinama.

U drugom navratu (Long Beach, California) kada sam dobio JFDP stipendiju – program koji stipendira mlade asistente i profesore u cilju izučavanja teme iz područja koje biste voljeli pokrenuti kao predmet na matičnom sveučilistu – tada sam stekao samopouzdanje koje mi je kasnije pomoglo u glumi, ali i u određenim ključnim životnim odlukama – preseljenju iz rodne Tuzle u Rijeku.

Rad na dvije predstave

Na čemu sada radite u HNK-u Ivana pl. Zajca?

– Trenutačno radim na čak dvije predstave istovremeno, u koprodukcijskoj predstavi dva HNK-a, HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka i HNK-a Varaždin: “Slučaj vlastite pogibelji” u režiji Ivana Plazibata, a paralelno glumim u obnovi predstave za djecu i mlade “Regoč” u režiji Olje Lozice. Jako se veselim premijeri i jednog i drugog projekta.

Osjećate li da ste na mjestu (poslovno i životno) na kojem trebate biti?

– Zasigurno sam na mjestu gdje sam želio i želim biti. U riječkom sam kazalištu već punih petnaest godina, gdje želim i ostati upravo zbog ljubavi prema Rijeci i ansamblu. U svojih 20 godina profesionalnog bavljenja glumom imam više od 60 kazališnih uloga, odnosno premijera, i na tu činjenicu sam jako ponosan.

Također sam uspio snimiti čak 16 TV serija i sedam filmskih uloga. Ponosan sam na sve navedeno jer to nisu samo brojevi, već ogromno radno i životno iskustvo koje mi nitko ne može oduzeti. Naravno, kao i u svakom poslu, profesiji, nije sve pozitivno, “med i mlijeko”.

U kazalištu, uz sve divne trenutke, ima i onih manje lijepih, gdje ponekad osjećaš da nisi dovoljno cijenjen i profesionalno uvažavan.

U životu se trudim da me različiti izazovi na koje nailazim profesionalno ne obeshrabre, da ostanem osoba koja voli kazalište u sebi, a ne sebe u kazalištu. Samo tako sam dobar glumac i sretan čovjek!

Ponosan sam na sve postignuto, taj ponos nosim još iz obitelji i iz Bosne, a Rijeka mi je uz to dala dodatno sazrijevanje, otvorenost i prihvaćanje različitosti. Tu sam osnovao obitelj, imam suprugu i sina, ovdje mi se ljubav vraća. Zato sam u gradu u kojem trebam i želim biti. Bih li opet sve ponovio na isti način? Apsolutno da!