Riječki gitarist Andrej Grozdanov objavio je novi album naslovljen »Andrej Grozdanov & Voices of the World – This is the Day!« na kojem gostuju ponajbolji pjevači popularne duhovne glazbe iz 13 zemalja.

Nagrađivani glazbenik diplomirao je gitaru na prestižnom Guitar Institute Of Technology (GIT) pri Musicians Institute (MI) u Londonu, a teologiju i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu. U razgovoru za naš list otkrio je detalje o tome kako je nastao ovaj nosač zvuka.

Povezivanje jezicima

Kako je došlo do zamisli za album »Andrej Grozdanov & Voices of the World – This is the Day!« na kojem sudjeluju brojni glazbenici iz cijele Europe?

– Nakon što sam u posljednjih 6 godina održao više od 600 nastupa u regiji i svijetu, u više od 400 gradova, imao sam na nastupima priliku upoznati ljude koji se također bave duhovnom glazbom u svojim zemljama na svome jeziku. Neke sam poznavao ranije, a neke sam prvi put sreo. To su ljudi istog duha i srca kao oni koji se bave istim pozivom u Hrvatskoj, ali ne znaju jedni za druge, iako samo nekoliko stotina kilometara udaljeni. Jezik je nevjerojatna raznolikost Europe, ali ujedno i veliki limitirajući moment. Da nije mojih instrumentalnih albuma koji nemaju jezičnu barijeru, ne bih bio u prilici nastupiti na primjer u Rumunjskoj, Mađarskoj, Slovačkoj.

Prošle godine došla mi je na pamet ideja kako bi bilo dobro čuti poznate duhovne pjesme na jezicima centralne i istočne Europe i svijeta. Napravio sam album na raznim jezicima kako bi, recimo, u Hrvatskoj čuli kako poznata pjesma zvuči na mađarskom. I obrnuto, te na taj način približio ljudima da od nerazumljivog postane simpatičan jezik jer njima znanu pjesmu mogu pjevati uz taj strani jezik. Dolazim iz Rijeke i takav multinacionalni pristup mi nije bio stran, znajući povijest Rijeke, ali i moju, naime otac mi je Makedonac, a majka Bunjevka iz Vojvodine. Naravno, za pjesmu na mađarskom odabrao sam skladbu koja u refrenu ima samo – Aleluja.

Kako bih olakšao slušateljima, rado se time šalim. Kao i sa šalom koja kruži u teološkim krugovima, a koja kaže: »Uvjeren sam da ćemo jednom u nebu pričati na mađarskom. Jer treba cijela vječnost da ga se nauči«. Nakon što je album izašao i kad su ga čuli bitni ljudi u popularnoj duhovnoj (kršćanskoj) glazbi koja je toliko utjecajna da ima svoju Grammy kategoriju, kao što je i Porin ima, rekli su da nikada u povijesti nije napravljen sličan poduhvat. U isto vrijeme veliki promotor ove glazbe Viktor Laszlo ostvaruje svoj dugogodišnji san – okupiti okolne narode i glazbenike na najmodernijem stadionu u Europi, Puškaš u Budimpešti. Nazvao sam ga i iznio svoju ideju za album i rekli smo – ajmo spojiti te slične poduhvate i zato je na naslovnici slika tog stadiona sa žicama gitare koje izbijaju.

Foto: SAŠA ĆETKOVIĆ

Svjetska imena

Predstavite nam skladbe te suradnike s kojima ste realizirali ovaj album.

– Skladbe na albumu su popularne duhovne pjesme koje su u dobrom dijelu zapadnog kršćanstva i liturgijske, dakle koriste se na bogoslužjima diljem svijeta i često ih na njima susrećem. Od predivne »How Great Thou Art« iz 1885. godine koju su otpjevali takvi velikani glazbe kao što su Elvis Presley, Dolly Parton, Cliff Richard, John Meyer i Carrie Underwood, a na albumu ju je otpjevao Stjepan Lach koji ima prebivalište u BiH i poznat nam je iz glazbene emisije »A strana«, pa do pjesama novijeg datuma, »Way Maker« koju je napisala afrička umjetnica Sinach, koja je proglašena pjesmom godine 2020., a na albumu ju je otpjevala Carla Belovari s crnačkim gospel umjetnikom Kenjijem.

Carla trenutačno živi i radi u Njemačkoj gdje prakticira svoju živu vjeru kroz očiti glazbeni talent, vodeći gospel zbor. Veliku čast mi je učinio prvi glazbenik kršćanske glazbe koji je napunio stadion Wembley, Noel Richards iz Engleske, koji je odabrao upravo moj album kako bi svijetu predstavio svoju novu pjesmu. Dopustite mi da spomenem i Pintera Belu iz Mađarske koja je, kako sam spomenuo, nekoliko stotina kilometara od nas, a za kojeg mi ovdje nismo imali prilike čuti. Upoznao sam ga na nastupima u toj zemlji i pomalo uviđao koja je veličina tog čovjeka s milijunskim pregledima njegovih pjesama na YouTubeu i uvijek punim nastupima. Hrvatsku na albumu zastupaju moje drage suradnice sestre Palić, četiri predivna glasa. Sretan sam da ću s njima i ostalim domaćim glazbenicima ovog žanra nastupiti 4. lipnja na stadionu Maksimir na koncertu »Progledaj srcem«.

Iz Slovenije je tu Katka Bordner, predivan vokal, zatim iz Italije Angela Ciociola iz Udina, iz Austrije moja kolegica, glazbenica i osoba zadužena za glazbu u najvećoj crkvi u Austriji Maria Kisslinger, iz Slovačke Lenka Bednarova, iz Srbije Darijo Šehić, iz S. Makedonije Eli Andreeva koju sam čuo u maloj pentekostalnoj crkvi u Skoplju i nakon dugo vremena zaplakao. Bilo je to za vrijeme mog boravka u tom gradu na poziv Vlatka Stefanovskog da mu budem gost na koncertu u zgradi Makedonske opere i baleta. Iz Rumunjske je Sarah Handaric iz Arada. Bend koji je snimio instrumentalni dio albuma su moji dragi prijatelji, na bubnju Mario Klarić, na bas gitari Robert Vrbančić i na klavijaturama Goran Kovačić. Akustičnu gitaru te produkciju potpisuje Zoran Majstorović, ja sam snimio električne i akustične gitare, a snimio nas je Matej Zec. Sasvim zanimljiva kombinacija.

Nada u pjesmama

Rat u Ukrajini navodi na novi doživljaj duhovnosti. Može li vas takav tragičan događaj čiji je ishod još uvijek nedokučiv, inspirirati za stvaranje nove glazbe?

– Prošle godine sam sanjao o albumu na kojem bih spojio jezike našeg okruženja. Nakon nastupa u Americi gdje je ovaj žanr glazbe itekako jak i profesionalno postavljen, razvila mi se još veća ljubav za ovo naše područje. I sada vidim da dok sam sanjao spojiti, netko je u isto vrijeme sanjao razoriti i zemlje i jezike.

Iskreno, osjećam se kao da je trud nizašto, kad veliki počinju razarati, svjestan da sam u ovom ratu samo glazbenik. No, snaga duhovne glazbe je u duboko proživljenim riječima autora ovih pjesama koji su je, kao i pisac dobrog dijela Psalama kralj David, pisali u najgorim trenucima svoga života, moleći za spas. U tim pjesmama na kraju uvijek nada izbija kao sunčeva zraka kroz razbijenu glinenu posudu. Upravo kroz pukotinu svjetlo nađe put, a Krist je svjetlo svijeta.

Znate, kad su ljudi sretni, onda slušaju muziku, a kad su tužni i kad im je teško, onda slušaju riječi. I tu se vidi trajnost neke pjesme. Neke skladbe koji su veliki hitovi u teškim vremenima nemaju što reći. Zanimljiv je podatak da je upravo u doba pandemije porasla potražnja za suvremenom kršćanskom glazbom. Razumijem što ste htjeli pitati, percepcija kako se većina umjetnosti bazira na bolu, no meni taj pristup nije blizak, ne mogu tragediju prekriti stvaralaštvom, nadu mogu. I zato se nadam da će na svakoj kapi krvi prolivenoj na najpoznatijoj zemlji crljenici Europe, onoj ukrajinskoj, svijet po stoti put naučiti lekciju što napraviti kad se pojavi suludi, egocentrični narcis.

Foto: DAMIR SIJANTA

Najgore je stati

Kako planirate promovirati album?

– Nakon dvije godine zatvorenih koncerata gdje me jedino spasilo umijeće fingerstyle sviranja gitare, gdje sam mogao staviti instrument u prtljažnik i svirati pred dozvoljenim brojem ljudi, što sa svojim bendom nisam mogao, taman se počelo nazirati svjetlo na kraju tunela. Osjetio sam to prije mjesec dana. Kad ste među ljudima i ispred njih osjetite njihova stanja, poglede i strahove i radosti. Osjetio sam da se bude, i da kreće nabolje. I onda ponovo loša vijest koja, iako daleko, zbog medija nam je svaki dan blizu. I ponovo tjeskoba. I sada budi glazbenik u tome.

Puno sa svojim kolegama pričam i vidim što je učinilo nesviranje. No, najgore je stati. Prošle godine mi je izašao jednostavan album »Gitara i glas« na kojem sam okupio vodeće vokale hrvatske duhovne scene. Drago mi je da je ove godine taj album nominiran za Porin. Radujem se odlasku u Osijek na proglašenje, gdje ću nakon dugo vremena vidjeti svoje kolege. Ovaj novi album će biti teško predstaviti jer ima 13 pjesama na deset jezika svijeta. Okupiti sve te ljude za snimanje bilo je teško, a kamoli uživo. Sigurno ću te pjesme na gitari predstaviti publici i to u Novom Mestu i Ljubljani, u Kecskemetu u Mađarskoj, pa u Beogradu, i ponovo pokušati održati sto nastupa godišnje.